Onomastika
Onomastika (grč. ὄνομα, onoma = ime) ili imenoslovlje, posebna je grana lingvistike koja se bavi proučavanjem osobnih imena (imena i prezimena) i nadimaka, odnosno proučava značenje i povijest imena ljudi (antroponimi) i imena mjesta (toponimi).
Pri svom proučavanju onomastika se koristi etimologijom, dijalektologijom, poviješću, etnologijom, mitologijom.
Antroponimi (grč. ántrophōs) imena su ljudi.
Proučava ih grana onomastike koja se naziva antroponomastika.
Osobna imena najstariji su sloj hrvatske antroponimije jer su nekoć ljudi imali samo osobno ime, a to nam potvrđuju i brojni jezični spomenici, primjerice u Bašćanskoj ploči spominju se kralj Zvonimir i opat Držiha, a o prezimenima nema glasa, ona su najmlađi sloj hrvatske onomastike.
Prema porijeklu postoji nekoliko slojeva hrvatskih i pohrvaćenih imena:
- slavenski sloj
Imena koja su prisutna i u drugim slavenskim jezicima:
Vesna, Vesela, Zdeslav...
- sloj narodnih imena
Imena koja su izvorno hrvatska ili su pak prevedenice:
Hrvoje, Borna, Domagoj, Vjera...
- kršćanski sloj
Imena kršćanskih svetaca i blaženika te biblijskih osoba:
Marija, Ana, Eva, Josip, Petar, Ivan...
- islamski sloj
Imena koja su se proširila zbog turskih osvajanja:
Osman, Fatima, Hasan...
- sloj posuđenih imena
Imena koja su se proširila zbog doticaja s drugim kulturama:
Karlo, Nataša, Vanja...
- sloj pomodnih imena
Imena koja su rezultat društvenih događanja, ideologija i popularnih ljudi:
Jugoslav, Indira, Elvis, Ines, Nives, Dolores...
Ta se imena, poput potonja tri, često i ne mogu prilagoditi hrvatskome jezičnom sustavu pa se ne sklanjaju.
Nadimci su srednje stari sloj hrvatske antroponimije. Služili su kao svojevrsni epiteti osobnim imenima da bi se lakše razlikovale osobe istih imena. Zapravo su nadimci prethodnici prezimena u koja su se često i razvili. Mogli su označavati neku fizičku i psihičku osobinu ili mjesto rođenja ili stanovanja.
Prezimena su najmlađi sloj hrvatske antroponimije, potječu s prijelaza iz dvanaestog u trinaesto stoljeće. Tridentski sabor donio je odluku o popisivanju pučanstva s imenom i prezimenom u matice.
Hrvatska prezimena potječu od nekoliko različitih izvora:
- osobna imena, matronimi (prezimena izvedena od imena majke) i patronimi (prezimena izvedena od imena oca)
Anić, Jurić, Stipaničev...
- zanimanja
Kovač, Klobučar, Lončar, Tkalčić, Stolar...
- nadimci
Debeljak, Crnić, Obad...
- toponimi
Horvat, Hercegovac, Posavec, Zagorec...
Nekoć su prezimena bila latinizirana, primjerice:
Marko Marulić > Marcus Marulus, Ivan Lučić > Iohannes Lucius, Ivan Česmički > Iannus Pannonius, Faust Vrančić > Faustus Verantius, Ilija Crijević > Aelius Cervinus, Bartol Kašić > Bartholomaeus Cassius
A također su se za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda pohrvaćivala imena i prezimena:
Ignaz Fuchs > Vatroslav Lisinski, R. Flieder > Rikard Jorgovanić, F. Wiesner > Ferdo Livadić, Lj. Farkaš > Ljudevit Vukotinović, A. Weber > Adolfo Tkalčević, Jakob Frass > Stanko Vraz, Biaggio Faggioni > Vlaho Bukovac
Toponimi su imena mjesta.
Toponime proučava toponomastika.
Toponimi su podijeljeni na ove skupine:
- ekonimi ili ojkonimi
Imena naseljenih mjesta: Rijeka, Split, Pula, Zagreb, Zadar, Požega, Begovo Razdolje...
- oronimi:
Imena gora i uzvisina: Učka, Biokovo, Velebit, Papuk, Dinara, Medvednica...'
- hidronimi
Imena voda - rijeka, potoka, jezera: Cetina, Sava, Jadro, Vrljika, Karasica, Vransko jezero, Tribaljsko jezero...
Podrobniji članak o temi: Etnik Podrobniji članak o temi: KtetikEtnici (grč. ethnikós = koji pripada narodu) imena su stanovnika naseljena mjesta.
Primjerice: Zagrepčanka, Splićanin, Osječanka, Požežanin.
Glavni je kriterij određivanja etnika naziv koji si stanovnici toga mjesta sami nadjenu. Taj se naziv ne mora poklapati s pravilno, hrvatskom tvorbom, ali svejedno ima prvenstvo: Dubrovkinja (a ne Dubrovčanka), Bjelovarčanin (a ne Bjelovarac), Šupetranka (stanovnica Svetog Petra u Šumi)...
Ktetici (grč. ktētikós = posvojni) posvojni su pridjevi izvedeni od imena naseljena mjesta.
Primjerice: riječki, splitski, osječki, požeški.
Ako se izvode od stranih imena, mogu se fonetizirati (pisati po izgovoru), a mogu se pisati etimološki do tvorbenog šava, a zatim se dodaje dometak (sufiks), ali je preporučljivije fonetizirati.
Primjerice: njujorški, lajpciški, newyorški, leipziški...
Egzonimi su pohrvaćeni nazivi za strane toponime, nastala zbog dodira kultura i jezika, razlikuju se od izvornoga naziva, endonima.
Primjerice: Beč (Wien), Rim (Roma), Atena (Athina), Budimpešta (Budapest), Solun (Thessaloniki), Prag (Praha), Pariz (Paris)...
Neki su egzonimi nestali, ali su bili česti u povijesti:
Dražđani (Dresden), Jakin (Ancona), Lipisko (Leipzig), Turin (Torino), Monakov (München), Gradac (Graz), Navijork (New York).
Neki su egzonimi specifični za određeno povijesno razdoblje:
Mleci (Venecija), Carigrad (Istanbul), Požun (Bratislava).
U egzonime ulaze i kroatizirani nazivi država:
Mađarska, Velika Britanija, Njemačka, Češka...