Prijeđi na sadržaj

Lipari (otok)

Izvor: Wikipedija
Lipari
Otok
Položaj
Koordinate38°32′45″N 14°21′00″E / 38.54583°N 14.35000°E / 38.54583; 14.35000
SmještajTirensko more
Država Italija
OtočjeLiparski otoci
Fizikalne osobine
Površina37.6 km2
Najviši vrhMonte Chirica (602 m) m
Stanovništvo
Broj stanovnika12 821
Lipari na zemljovidu Sicilije
Lipari
Lipari
Lipari na zemljovidu Sicilije
Zemljovid
Pogled s katedrale

Lipari je najveći od Liparskih otoka, u Tirenskom moru, na jugu Italije. Po otoku se zove i najveći otočni grad i komuna, koja administrativno pripada gradu Messini.

Na otoku živi 12 821 ljudi, a ljeti, s turistima, broj doseže i 20 000.

Geografija

[uredi | uredi kôd]

Otok Lipari je najveći u nizu vulkanskih otoka smještenih između vulkana Vezuva i Etne. Površina otoka je 37.6 km2, a od Sicilije je udaljen 30 km. Osim najvećeg grada Liparija, većina stanovnika s cjelogodišnjim boravkom żivi u 4 sela:

Najveći vrh otoka je Monte Chirica, 602 m/nm[1]

Geologija

[uredi | uredi kôd]
Rudnik plovučca istočno od sela Acquacalda.

Lipari je, prema mišljenju geologa, stvoren u seriji od 4 vulkanska kretanja, od kojih je najvažniji bio onaj treći po redu, koji je vjerojatno trajao od 20 000 do 13 000 godina pr. Kr. Sljedeći važni događaj se vjerojatno zbio oko 9 000 godina pr. Kr.[2] Posljednja zabilježena erupcija dogodila se u 5. stoljeću, kada je vjetrom nošen plovučac, zajedno s vulkanskim pepelom, prekrio rimska sela na otoku. Vulkani se smatraju aktivnima, a još uvijek se mogu vidjeti parni fumaroli i hidrotermalna aktivnost. Otok je, zbog svog vulkanskog porijekla, prekriven plovučcem i obsidijanom. Rudarenje plovučca je važna industrijska aktivnost na Lipariju, a svijetli plovučac se izvozi diljem svijeta.

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Neolitik

[uredi | uredi kôd]

U neolitiku je Lipari, kao i obližnja Sardinija, bio jedan od središta trgovine obsidijanom, tvrdim crnim vulkanskim staklom koje je u tom periodu bilo vrijedan materijal, jer se od njega mogao napraviti vrlo oštar nož. Lipari je u tom periodu imao dosta burnu povijest, o čemu svjedoče nedavna otkrića nekoliko nekropola i drugih arheoloških artefakata. Čini se da je otok bio naseljen već 5000 godina pr. Kr., a lokalna legenda govori o Liparusu kao vođi naroda koji je došao iz Kampanije.

Kasno brončano doba

[uredi | uredi kôd]

U mikenskom periodu, Lipari je bio izvor keramičkog posuđa od perioda LHI do perioda LHIII.[3][4]

Željezno doba

[uredi | uredi kôd]

Prema arheološkim istraživanjima, u kojima je otkriveno mnoštvo kućanskih artefakata, u 9. stoljeću je došlo do nasilnog paljenja jedne lokacije civilizacije Ausoni, a s obzirom na to da objekti na lokaciji nisu obnovljeni, povjesničari sumnjaju da je u tom periodu moglo doći do prekida neprekidne naseljenosti otoka.

Staro-grčki period

[uredi | uredi kôd]

Grčki kolonisti s Knidosa na otok su došli oko 580. pr. Kr., nakon neuspješnog pokušaja kolonizacije Sicilije koji je završio ubojstvom njohovog vođe Pentathlosa.[5] Naselili su na mjestu na kojem se danas nalazi selo Castello. Kolonija se, protiv Etruščana, uspješno izborila za nadzor nad Tirenskim morem. Kartaga je 394. pr. Kr. godine, u vrijeme sukoba s Dionizijem I. Sirakuškim, nakratko uspjela zauzeti otok, a nakon njihovog odlaska, polis Lipari je ušao u savez s Dionizijem i njegovom novom kolonijom na Tyndarisu. Lipari se uspješno razvijao, no 304. pr. Kr. godine, Agatoklo zauzima grad na prevaru, nakon čega u oluji na moru gubi sav osvojeni plijen. U Eolskom muzeju u Lipariju se nalazi mnoštvo objekata s brodskih olupina koji su tijekom vremena izronjeni.

U prvom punskom ratu, Lipari postaje kartaška pomorska baza, a 251./252. pr. Kr. ga osvajaju Rimljani. Agripa zauzima otok u Oktavijanovoj vojnoj kampanji protiv Pompeja. Pod Rimom, zbog svojih termalnih kupki (koje su i danas u uporabi), otok postaje poznatim mjestom za odmor.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Lipari island, Isole Eolie, Italy, pristupljeno 29. veljače 2020.
  2. Keller, J. (1969): Die historischen Eruptionen von Volcano und Lipari. Zeitschrift der Deutschen Geologischen Gesellschaft, vol.121, pp.179-185.
  3. Gert Jan van Wijngaarden (2002) Use and Appreciation of Mycenaean Pottery in the Levant, Cyprus and Italy (1600-1200 BC)
  4. Bernabo-Brea & Cavalier 1980
  5. Diodorus Siculus 5.9, Pausanias 10.11.3-4


Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Lipari (otok)