Prijeđi na sadržaj

Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata

Izvor: Wikipedija
Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata
Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata
 Članak ili njegov odjeljak sadržavaju izvore koji nisu vjerodostojni te ih treba provjeriti ili ukloniti. (Rasprava)Provjerite o kakvom se izvoru radi te ako se u članku koristi sadržaj izvora na način da se iznosi u ime Wikipedije, kao istinit, takav sadržaj uklonite. Pokušajte svakako zamijeniti sporne izvore onima koje smatramo vjerodostojnima.
Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata
Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata
 U ovom članku je uočen jednostrani prikaz teme. (Rasprava)Članak je potrebno nadopuniti na način da prikazuje i druga gledišta.
Najveće za sada poznata masovna grobnica Hrvata: Pokopališče Dobrava u blizini Maribora

Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina nad zarobljenim pripadnicima poraženih vojski, civilima protivnicima komunističkog režima i njihovih obitelji od strane totalitarnog režima pod vrhovnim zapovjedništvom Josipa Broza Tita neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali i u godinama poraća.[1]

Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine počinjene u "obračunu s narodnim neprijateljem". Javne rasprave i znanstvena istraživanja bile su zabranjene. Kako se smatralo da su pobijeni bez iznimke "neprijatelji koje je snašla zaslužena kazna", niti jedan naredbodavac ili provoditelj vrlo brojnih djela komunističkog terora nikada nije bio kažnjen.[2][3][4] Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti posve nemoguće.[5][6]

Nakon raspada Jugoslavije, u sklopu procesa demokratizacije pokrenuta je rasprava o pomirbi, gdje je između ostalog bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince, najprije objavom kazivanja o jugokomunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima.[7] Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubljivim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.[8] Hrvatski institut za povijest je kasnijih godina objavio veliki broj službenih dokumenata komunističkih vlasti o represiji provođenoj 1944. – 1946. godine.[9]

Nakon zauzimanja Srbije u jesen 1944. god. su masovna strijeljanja komunističke vlasti provodile i na području Srbije: Ministarstvo pravde Republike Srbije u službenom registru pobijenih nakon 12. rujna 1944. god. evidentira s danom 2. lipnja 2021. god. 59.554 osoba, koje su potom pokapane u grobnice na prikrivenim lokacijama;[10] srbijanski povjesničar Srđan Cvetković objašnjava da je pretežni dio njih pobijen od strane OZNA-e.[11] Među popisanima ima približno 70% osoba s područja Vojvodine (uključivo područje Zemuna koji je 1941.-1945. bio u sastavu NDH, gdje je 2016. god. bilo 1.112 popisanih osoba koje su nakon prestanka ratnih neprijateljstava strijeljale komunističke vlasti, mahom Nijemaca i Hrvata); najvećim dijelom etničkih Nijemaca i Mađara. Na području uže Srbije (bez Kosova i Vojvodine registrirano je bilo 2016. god. ipak 15.129 pobijenih u revolucionarnom teroru nakon okončanja oružanih sukoba - koji su skoro svi bili Srbi koje su komunisti smatrali neprijateljima zbog njihove političke afilijacije; povjesničar Milan Radanović kritički opaža da je stanoviti dio popisanih ubijen u oružanim borbama, a za daljnji manji dio da su neprecizno (bez potrebnih osobnih podataka) i netočno upisani u taj popis; pa iznosi procjenu o manjem broju od 6 do 6 i pol tisuća strijeljanih u Užoj Srbiji - drugi da su umrli na druge načine, npr. uslijed teških uvjeta u zarobljeničkim logorima.[12]

Između ostalog, 1944. i 1945. god. su partizani pobili znatan dio katoličkog klera: od ukupno 634 tijekom rata smrtno stradalih svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica na području Hrvatske i BiH, znatna većina je pobijena nakon što su partizani uspostavili konačnu svoju kontrolu nad pojedinim područjima na kraju rata. U Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je bila nešto manje pogođena od drugih, pobijeno je - nakon što je u godinama rata smrtno postradalo njih 23 - po kraju rata 45 svećenika; daljnja 3 biskupa i 152 svećenika proveli su nakon kraja rata ukupnih 712 godina u komunističkim zatvorima i logorima; bilježi se da je iz nadbiskupije daljnjih 24 svećenika pobjeglo u inozemstvu.[13]

Strategija jugoslavenskih komunista

[uredi | uredi kôd]

Komunistička partija Jugoslavije je od svojeg osnivanja (1919.g.) bila podružnica ("sekcija") Kominterne, koja je bila jedan od međunarodnih instrumenata Sovjetskog Saveza. Osnovna ideja i politika komunističkoga bloka bilo je provođenje svjetske revolucije s ciljem nasilnog rušenja svih režima i vlasti i uspostavljanje komunističkog svjetskog poretka. Komunistička ideologija nije vidjela mogućnost da se uspostava komunizma može dogoditi mirnim putem (te komunizam, doista, nigdje i nije "zaveden" mirnim putem), nego samo neograničenim revolucionarnim nasiljem. Diktaturu proletarijata su komunisti nazivali "najžešćim i najnemilosrdnijim ratom u povijesti". Takvim ekstremnim ideološkim temeljima komunističke partije su odgajale svoje članove, koji su s golemom mržnjom provodili revolucionarno nasilje.

Zločini nad ratnim zarobljenicima i civilima na kraju rata i poraću predstavljaju primjer revolucionarnog terora, motiviranog doktrinom o klasnoj borbi, koja predstavlja neodvojivi dio komunističke ideologije.[14][15] Sam je Vladimir Iljič Lenjin, vođa Oktobarske revolucije - koji je za komuniste imao status posve neupitnog autoriteta - poručivao da je nužno uspostaviti diktaturu proletarijata kao „najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijega neprijatelja, protiv buržoazije, čiji je otpor udesetorostručen njenim obaranjem (…) diktatura proletarijata je nužna, i pobjeda nad buržoazijom nije moguća bez dugog, upornog, ogorčenog rata na život i smrt“.[16]

Kao svojevrsnu najavu zločina na kraju rata i poraću možemo sagledati pokolj na otočiću Daksi nakon zauzimanja Dubrovnika 1944. god., i opsežan komunistički teror nakon zauzimanja Hercegovine u veljači 1945.[17]

Odmah nakon zauzimanja područja, masovno su bez ikakvog suđenja ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo pripadnika svih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika, uz najveći udio Hrvata. Samo iz zagrebačkih bolnica, odvedeno je i potom pobijeno 4.791 bolesnika i ranjenika iz reda pripadnika poraženih vojski.[18] Ubijani su pripadnici oružanih postrojbi, pripadnici državnog aparata, veliki broj intelektualaca i drugih uglednih građana čija se krivica sastojala u tome što ih je nova "narodna vlast" sagledavala kao svoje "neprijatelje".[19]

Ubijanja "narodnih neprijatelja" (civila i zarobljenih vojnika) su obavljana tajno, te su i u kasnijim desetljećima čuvane kao vojne i državne tajne; detalji nisu bili poznati čak ni vojnom i policijskom personalu koji u pojedinoj akciji nije neposredno sudjelovao. Primjerice se u izvješću Odjeljenje zaštite naroda za okrug Baniju od 6. lipnja 1945. god. upozorava višu instancu OZNE o zločinima za koju sastavljač izvješća ne može vjerovati da bi mogao biti izvršen prema nalogu najviših vlasti - nego smatra da je strašni zločin u kojem je odjednom ubijeno dvjestotinjak ratnih zarobljenika djelo samovoljnih nižih vojnih zapovjednika: "Usmeno sam Vas upoznao o stanju u II. bat. N.[arodne] Obrane, do danas se nije skoro ništa učinilo, da se nekoji rukovodioci tamo smijene, kao napr. pomoćnik komesara zvani Firga. Moje mišljenje je da on imade podršku iz štaba brigade te Vi trebate nastojati da se već jednom sredi stanje u ovom bataljonu. Ponovno Vas upozoravam o likvidaciji, koja je izvršena unazad 5-6 dana. S istom likvidacijom rukovodio je Firga, koji je odveo jednu grupu od 194 te ih likvidirao u blizini sela Knezovljana, svega udaljenosti kilometar od sela i 40 - 50 metara daleko od puta, kod same likvidacije bili su odbornici sela tako da za likvidaciju znade cijelo selo, pošto su nekoji dobili i robe od ubijenih. Nedaleko od samoga mjesta gdje su ovi likvidirani imade jedan bunar, u kojemu se pojavila sama krv. Pošto likvidirani nisu bili dobro zakopani, dali smo u zadatak da se odmah nabaca još zemlje, pošto su već počeli smrditi, a ujedno da se sam bunar zatrpa."[20] Nema, međutim, naznaka da bi bilo koji krivac tog ili bilo kojeg drugog od mnogih sličnih zločina bio kažnjen, čak niti okrivljen. Policijske i sudbene vlasti komunističke Jugoslavije nisu nikada provodile istrage o takvim zločinima, sustavno su prikrivale grobišta, te su pomno vodile brigu da se čak ni u popisivanju ratnih žrtava ne bi slučajno popisalo vojne i civilne žrtve na strani "neprijatelja", koje su bile osuđene na trajni zaborav.[21]

Na nekim mjestima su civili i vojnici ubijani strahovitom svirepošću: Prema sjećanju sanitarnog inspektora Miroslava Haramije, koji je za "narodnu vlast" sanirao šumu s preko 800 nepokopanih tijela ostalih od partizanskog pokolja u Gračanima u svibnju 1945. god. od kojih je prijetila zaraza, "žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice."[22]

Veliki dio vojnika poraženih vojski pokušao se povući u Austriju kako bi se ondje predao britanskim i američkim postrojbama. Pratio ih je i veliki broj civila, koji su se plašili jugoslavenskih snaga. Većina njih se doista i bila predala Britancima kod Bleiburga na slovensko - austrijskoj granici, nadajući se da će ih ovi zaštiti sukladno konvencijama koje propisuju humani tretman prema ratnim zarobljenicima i civilnim izbjeglicama. Međutim su Britanci - koji su imali vojne promatrače kod jugoslavenskih snaga, te su nesumnjivo bili informirani kako oni postupaju sa svojim zarobljenicima - većinu njih predali Jugoslavenskoj armiji; nešto manje su Saveznici bili skloni izručivati četnike, koje su smatrali vojskom odanom kralju Petru II., čija je izbjeglička vlada djelovala u Londonu. Te zarobljene vojnike i civile su jugoslavenske snage povele na dugačke marševe nazvane kasnije "Križni put", gdje je mnogo tisuća njih pobijeno, uglavnom bez ikakvog suda; često masovnim klanjem i bacanjem u jame - primjerice u zločinu na Kočevskom rogu i zločinu u Hudoj jami.

Vidi detaljnije u članku: Križni put (1945.)

Službena jugoslavenska historiografija je imala stanovitu "rupu" u kronologiji aktivnosti glavnog komunističkog vođe Josipa Broza Tita. Za razliku od čitavog preostalog razdoblja rata i poraća gdje su njegove aktivnosti i kretanje vrlo detaljno i praktično iz-dana-u-dan obrađivane, za razdoblje u kojem se događao Križni put 1945. godine historiografija nije davala čak ni podatke gdje se Tito nalazio. Tek se u novije vrijeme - pregledom lokalnog komunističkog tiska s područja Slovenije i Sjeverozapadne Hrvatske, te na temelju iskazivanja očevidaca iz redova komunističkih vojnih zapovjednika - ustanovljava da se u tom razdoblju Tito fizički nalazio upravo na tom području gdje su izvršeni (i zapovijeđeni) najveći zločini. "Vjesnik" od 25. svibnja 1945. god. prenosi sadržaj javnog govora u kojemu Josip Broz Tito govori:

"Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu, Jugoslaviju."[23]

U narednim mjesecima 1945. godine uslijedila su sumarna suđenja, s presudama ispisanim na kratkim formularima, koje su uglavnom služila da se u novinama objave vijesti o pogubljenim osobama. Tu za smrtnu osudu nije bilo potrebno da se dokaže neki specifični zločin, nego tek "suradnju s okupatorom", tj. da je okrivljeni "neprijatelj naroda". Kao razlog osude na smrt se nerijetko navodi "krivice" poput "skrivao se pred Narodnooslobodilačkom vojskom", "ustaša" i sl. Veliki broj sretnijih pripadnika poraženih formacija NDH i civila osuđen je na kazne od 5 ili više godina teškog rada.[24] Primjerice su Germogen Maksimov, mitropoliti Hrvatske pravoslavne Crkve, te Ismet Muftić, zagrebački muftija osuđeni presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba 29. lipnja1945. godine, u kojoj je presudi taj sud izrekao kaznu za čak 58 različitih osoba, optuženih za međusobno nepovezana djela (npr. za "krivično djelo ustaštva" i "krivično djelo služenja okupatoru i njegovim pomagačima"), gdje je za svih 58 izrečenih kazni daje zajedničko obrazloženje opsega 2 i pol tiskane stranice. Ova dvojica vjerskih službenika su osuđeni naprosto zato što su pružili javnu podršku vlastima NDH, bez sudjelovanja u bilo kojem određenom zločinu.[25] Prema Uredbi o vojnim sudovima Vrhovnog štaba NOV i POJ iz svibnja 1944. godine, vojni sudovi su bili ovlašteni suditi svim tzv. "narodnim neprijateljima"; takoj kategoriji se pribrajalo svakoga tko je na bilo koji način "bio u dosluhu s okupatorom" ili na bilo koji način "pomagali okupatora", a mogli su prema svojoj slobodnoj ocjeni izricati za bilo koje djelo kaznu teškog prisilnog rada u trajanju "od 3 mjeseca do 2 godine pa i više" (čl. 16.-17). Primjerični popisi kaznenih djela "narodnih neprijatelja" završavaju sa "i sl.", te "i.t.d." (čl. 12.-15). Smrtnu kaznu mogli su vojni sudovi prema slobodnoj ocjeni izreći za bilo koje kazneno djelo (čl. 16.-17). Izrijekom je kvaliteta dokazivanja krivice bila propisana riječima: “Kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj oceni.” (čl. 27.)[26]

Zadnjih desetljeća se vrlo postupno istražuju prikrivena grobišta gdje su bacana tijela pobijenih; u Hrvatskoj je do sredine 2015. god. bilo evidentirano ukupno 795 masovnih i pojedinačnih grobnica žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, od čega je u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja bilo istraženo ukupno 30 lokacija, iz kojih su do tada bili ekshumirani posmrtni ostaci 468 osoba.[27] Do 2020. god. je u organizaciji toga ministarstva eshumirano daljnjih preko 1.500 žrtava iz poratnog razdoblja, na raznim grobištima po Hrvatskoj.[28] Prije organiziranog djelovanja tog ministarstva, tijekom 1992. god. je počelo kod Bjelovara eksuhimacija jama pobijenih u poraću II. svjetskog rata, te je radi smještaja ostataka 293 ekshumirane žrtve masovnih ubojstava osnovano Spomen područje Lug.[29] U Sloveniji je do početka 2019. godine evidentirano preko 600 takvih mjesta, od kojih je istraženo njih 162, s ostatcima 2.532 pobijenih.[30]

U poraću je ubijeno i zbog loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 pripadnika njemačke manjine na području Jugoslavije, tzv. Folksdojčera.[31]

Svjedočanstva

[uredi | uredi kôd]

Stanoviti broj sudionika komunističkih zločina iz rata i poraća je kasnije progovorio o događajima u kojima je sudjelovao; tako npr. Simo Dubajić, zapovjednik egzekutora u Pokolju na Kočevskom Rogu u knjizi "Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga" iz 2006. godine svojedoči o tisućama zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, čijim je ubijanjem on osobno zapovijedao.[32]

Stjepan Šafranko, kao pripadnik postrojbi koja su do stratišta u Maceljskoj šumi vodili zarobljenike - među njima grupu od 21 svećenika, redovnika i bogoslova - posvjedočio je o vrlo masovnom ubijanju zarobljenika koje se tamo dogodilo.[33]

Zarobljenički i koncentracijski logori

[uredi | uredi kôd]

Komunistička vlast je nakon završetka rata uz njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i Vojvodini Hrvate izlagala sustavnoj represiji. U prvim mjesecima nakon preuzimanja vlasti (koje su komunisti eufemistički nazvali oslobođenje) uhitili ili likvidirali velik broj intelektualaca i drugih ne-komunista. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika. Među poznatije zarobljeničke i koncentracijske logore spadaju:

Konfiskacije

[uredi | uredi kôd]

Jugoslavenski su komunisti od 1941. do 1990. pod tzv. antifašističkom pokretom podrazumijevali i socijalističku revoluciju. Već pri kraju rata započeta je nacionalizacija privatne imovine. Konfiscirana je imovina osoba koje su bile povezane s institucijama NDH, osoba koje su izbjegle i pripadnika njemačke nacionalne manjine[34] .

Nakon kraja rata nastavilo se temeljitom nacionalizacijom svih većih poljoprivrednih dobara, te gotovo cijele jugoslavenske industrije, od metalurgije, preko kemijske, do tekstilne i drvne industrije.

Do kraja 1945. država je oduzela bivšim vlasnicima gotovo cijelu imovinu na području industrije, rudarstva, metalurgije i naftne industrije.

28. travnja 1948. ukinut je privatni sektor u sitnoj trgovini, ugostiteljstvu i ostalim granama sitne proizvodnje i na području usluga.

"Aristocid"

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Aristocid

Komunisti su likvidirali velik broj intelektualaca, pisaca, gospodarstvenika. Između ostalih, to su bili:

Tu je bilo i brojnih hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika itd.

Prema "Martirologiju" kojega je sastavio katolički svećenik don Anto Baković, partizani su prije kraja II. svjetskog rata pobili 240 katoličkih svećenika koji su bili Hrvati (pobili su oni i stanoviti broj katoličkih svećenika drugih etničkih pripadnosti), a nakon kraja II. svjetskog rata pobile su komunističke vlasti njih još 263.[36]

Prema nekim autorima, pravilno je za ova ubijanja koristiti naziv "aristocid".[37]

Zablude o komunističkoj Jugoslaviji u svjetskoj javnosti

[uredi | uredi kôd]

Unutar zapadnoeuropskih suočavanja, poseban problem predstavljaju države nastale raspadom bivše komunističke Jugoslavije jer je ta država tijekom hladnog rata igrala posebnu ulogu: naime je 1948. godine se komunističko vodstvo Jugoslavije sukobilo s vodstvima preostalih komunističkih zemalja predvođenih SSSR-om. Iz tog razloga je komunistička Jugoslavija od zapadnog svijeta dobivala gospodarsku i drugu pomoć, a na Zapadu je Jugoslavija prikazivana krajnje neobjektivno, poput rajske oaze u paklu ostalog komunističkog svijeta. Taj neobjektivni refleks zadržao se u zapadnoj Europi i dvadesetak godina nakon raspada Jugoslavije.[38] Čak će i u Crnoj knjizi komunizma ostati prešućena samo komunistička Jugoslavija, makar je komunistička vlast u Jugoslaviji zavedena nakon vrlo oštrog terora, primjerice su: jugokomunisti su na hrvatskim područjima ubili 664 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca. To je više nego što su bila ukupna pogubljenja svećenika u svim europskim komunističkim zemljama (ne računajući Sovjetski Savez) zajedno.

Zbog golemih ratnih i poratnih zločina, te dugogodišnje represije totalitarnog režima komunističke Jugoslavije, Tita svrstavaju među deset masovnih zločinaca 20. stoljeća.[39][40][41]

Hrvatski povjesničar Vladimir Geiger 2010. godine piše: "Najveća i najnečasnija mistifikacija jugoslavenske politike i znanosti, osobito historiografije i demografije, bila je mistifikacija o ljudskim gubicima Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu i žrtvama i stradalima koje su prouzročili okupatori i njihovi suradnici, ponajprije u Hrvatskoj. Pobornici mistifikacija i zamagljivanja činjenica o ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu, zabarikadirani u svojim stajalištima, tumačenjima i njima prihvatljivim brojkama, nisu posustali niti nakon raspada SFR Jugoslavije. Zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene, uvećavajući ili pak umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugome svjetskom ratu i poraću."[42]

Neprocesuiranje počinitelja zločina nakon pada komunizma

[uredi | uredi kôd]

Niti 30 godina nakon oslobođenja u Hrvatskoj većina grobova žrtava komunističkog terora iz 1945. godine nije otkopana niti obilježena. Jugokomunistima nije bilo dovoljno samo izvesti zločin i zabraniti istraživanje skrivenih grobišta, nego su se potrudili uliti svjedocima strah u kosti pri samoj pomisli da otkriju svoja saznanja o grobovima i počiniteljima; očevici su uglavnom nastavili šutjeti i nakon raspada Jugoslavije. Nekadašnji ministar zdravstva i dugogodišnji političar dr. Andrija Hebrang svjedoči o snažnim otporima koji se u desetljećima nakon osamostaljenja Republike Hrvatske usporavali pokušaje da se istraže grobišta žrtava komunističkog terora.[43]

U najnovije vrijeme se ipak počelo organizirano provoditi ekshumacije, te je primjerice u kolovozu 2019. god. upriličen pokop 294 do sada ekshumirane žrtve pokolja u Zagrebu,[44] a 2020. god. je izvršena ekshumacija 814 žrtava - uglavnom ranjenih pripadnika postrojbi NDH koji su se 1945. god. liječili u zagrebačkim bolnicima - iz jame Jazovka na Žumberku.[45] 2005. god. su bile pokopane 1.163 žrtve pokolja u Maceljskoj šumi, koje su bile ekshumirane još 1992. god. tijekom tada započetih i ubrzo obustavljenih iskapanja kod Macelja.[46]

Jedinstveni slučaj suđenja za komunističke zločine bio je kazneni progon Josipa Boljkovca, šefa kotarske OZNA-e u Karlovcu 1945. i kasnijeg ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske nakon njenoga osamostaljenja. On je 2014. godine oslobođen optužbe za strijeljanje 21 civila s područja Duge Rese, a sud je obrazlažući presudu iznio da je Josip Boljkovac "prvi, a vjerojatno i jedini" pripadnik partizanskog pokreta optužen za ratni zločin; da je neosporno je da je zločin počinjen i da su pripadnici OZNA-e ispitivali zarobljenike koji su uhićeni vrlo brzo nakon ulaska partizana u Dugu Resu, što je bilo unaprijed pripremljeno; da na mračnu komunističku i boljševičku pozadinu zločina ukazuje to što žrtve nisu bili vojnici NDH već viđeniji građani i gospodarstvenici. Ističući kako je "likvidacija žrtava... bila politička odluka", te da se "radi... o zločinu sustava, a ne pojedinaca ili samovolji oficira OZNA-e", sud je utvrdio da je zločin moglo narediti više osoba, te nije izvan svake sumnje utvrđeno da je naredbu za strijeljanje dao baš Josip Boljkovac.[47]

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Ana Jura (prikaz knjige Vladimira Geigera). Vladimir GEIGER, Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg – Folksdojčeri, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013., 149 str. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 45 No. 3, 2013. Pristupljeno 9. svibnja 2021.
  2. ↑ Danijela Dujmović Ojvan (intervju s dr. Andrijom Hebrangom). 11. ožujka 2018. Otkopano samo jedan posto grobišta žrtava komunističkih likvidacija, a hrvatska stratišta u Sloveniji uređuje tamošnji. Direktno.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. rujna 2021. Pristupljeno 9. svibnja 2021.
  3. ↑ Ferenc, Mitja. Tezno - najveće prikriveno grobište u Sloveniji. ČSP, br. 3., 539-569..(2012)
  4. ↑ Ana Jura. Komunistička represija u Hrvatskoj prema pisanju lista Vjesnik, svibanj – kolovoz 1945. godine. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 44 No. 1, 2012. Pristupljeno 9. svibnja 2021.
  5. ↑ Dr. Florian Thomas Rulitz, Bleiburška i vetrinjska tragedija, Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-7379-03-2, str. 16.
  6. ↑ Vladimir Geiger. Human losses of Croats in World War II and the immediate post-war period caused by the Chetniks (Yugoslav Army in the Fatherland) and the Partizans (People's Liberation Army and the partizan detachment of Yugoslavia/Yugoslav Army) and the Yugoslav Communist authoritities. Numerical indicators (eng.), str. 102, 103. Review of Croatian history, Vol. VIII, No. 1, 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. travnja 2021. Pristupljeno 26. travnja 2021.
  7. ↑ Steindorff, recenzija knjige Böhler/Rettl, Geschichtspolitik in Kroatien, http://hsozkult.geschichte.hu-berlin.de/rezensionen/2009-2-030.
  8. ↑ "Otkriveno spomen-obilježje 134 žrtve komunizma u Gračanima", HINA kod "tportal", 15. svibnja 2015.
  9. ↑ Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Hrvatski institut za povijest. Pristupljeno 9. svibnja 2021.
  10. ↑ "Otvorena knjiga", registar Komisije za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944. (srpski), Ministarstvo pravde Republike Srbije, pristupljeno 2. lipnja 2021.
  11. ↑ "KOMUNISTIČKI ZLOČIN: Knjiga streljanih", 3. ožujka 2017., Mondo.rs, pristupljeno 2. lipnja 2021.
  12. ↑ "KAZNA I ZLOČIN: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)", drugo, dopunjeno izdanje, Milan Radanović, 2016., str. 554-563. Pristupljeno 5. veljače 2024.
  13. ↑ "Svećenici žrtve protona u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata", Stjepan Kožul, CCP 41 /1998), STR. 177-202
  14. ↑ „Komparativni pristup proučavanju seljaštva u socijalističkoj revoluciji“, Ivan Cifrić, "Sociologija i prostor", No.75-76 lipanj 1982., str. 6
  15. ↑ „Opozicija u lijevim i desnim diktaturama“, Kris Cviić, "Politička misao", Vol.33 No.1. siječnja 1996.., str. 85.
  16. ↑ „KONCEPCIJA I DJELOVANJE JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE STRUKTURE ZA OSVAJANJE OBRAZOVNOGA I KULTURNOGA SUSTAVA U HRVATSKOJ 1944. I 1945. GODINE“, Josip Jurčević, Mostariensia : časopis za društvene i humanističke znanosti, Vol.18 No.1-2. prosinca 2014.. str. 79
  17. ↑ Hrvoje Mandić. Odnos NOVJ-a prema hrvatskom stanovništvu i poraženim vojnicima oružanih snaga NDH-a u Mostaru krajem Drugoga svjetskoga rata i u neposrednom poraću. Diacovensia : teološki prilozi, Vol. 28 No. 4, 2020. Pristupljeno 9. svibnja 2021.
  18. ↑ Matković, Blanka. ODVOĐENJA I LIKVIDACIJE RANJENIH PRIPADNIKA HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA (HOS) IZ ZAGREBAČKIH BOLNICA U SVIBNJU I LIPNJU 1945. KROZ ARHIVSKO GRADIVO DRŽAVNOG ARHIVA U ZAGREBU. Arhivski vjesnik, Vol. 54 No. 1, 2011. Pristupljeno 10. svibnja 2021.
  19. ↑ Ana Jura, op. cit.
  20. ↑ "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI: Zagreb i Središnja Hrvatska", dokument 116, str. 422 - 425, Hrvatski institut za povijest, 2008.
  21. ↑ Naredba Ministra unutrašnjih poslova Federane države Hrvatske o postupanju s grobovima pripadnika neprijateljskih vojnih formacija od 6. srpnja 1945., dokument objavljen u knjizi "Komunistički zločini nisu antifašizam"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. studenoga 2021. (Wayback Machine), Hrvatski informativni centar 2008., str. 20
  22. ↑ "Zatajena grobišta"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. ožujka 2016. (Wayback Machine), Željko Tomašević za Vatikanski radio, 02. prosinca 2012.
  23. ↑ "Komunistički zločini nisu antifašizam"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. studenoga 2021. (Wayback Machine), Hrvatski informativni centar 2008.,  str. 22 do 27
  24. ↑ "Popis lica presuđenih po Vojnom sudu pri Komandi virovitičkog područja, koji su presuđeni na smrt ili na vremenske kazne" od 31. srpnja 1945., u PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944.-1946. SLAVONIJA, SRIJEM I BARANJA SLAVONSKI BROD 2006. Drugi dio, str. 313-342. Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod (Recenzenti: Dr. sc. Nikica Barić Dr. sc. Zdenko Radelić). Pristupljeno 9. svibnja 2021.
  25. ↑ Presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba Miroslavu Filipoviću - Majstoroviću i “družini”. DOKUMENTI ZAGREB I SREDIŠNJA HRVATSKA Drugi dio Nakladnici: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod Hrvatski institut za povijest Zagreb Recenzenti: Dr. sc. Nikica Barić Dr. sc. Zdenko Radelić ZAGREB I SREDIŠNJA HRVATSKA PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944.-1946. Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje SLAVONSKI BROD Hrvatski institut za povijest ZAGREB 2008. Drugi dio. Pristupljeno 10. svibnja 2021.
  26. ↑ Uredba o vojnim sudovima od 24. svibnja 1944. čl. 27., u "PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944.-1946. DOKUMENTI", Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, str. 35-42
  27. ↑ U Gračanima otkriven spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Ministarstvo hrvatskih branitelja. 15. svibnja 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. rujna 2021. Pristupljeno 12. kolovoza 2024.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  28. ↑ Održan posljednji ispraćaj žrtava poslijeratnog razdoblja Drugog svjetskog rata u Otočcu. Ministarstvo hrvatskih branitelja. 12. rujna 2020. Pristupljeno 10. svibnja 2021.
  29. ↑ "Odobreno 725 tisuća kuna za uređenje Spomen područja Lug u Bjelovaru", "Bjelovar.live", 21. travnja 2020. Pristupljeno 11. kolovoza 2024.
  30. ↑ HINA. 25. veljače 2019. Slovenija osniva posebnu državnu ustanovu za vojna grobišta. Jutarnji list. Pristupljeno 10. svibnja 2021.
  31. ↑ Ana Jura. 9. svibnja 2021. Vladimir GEIGER, Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg – Folksdojčeri, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013., 149 str. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 45 No. 3, 2013. Pristupljeno 9. svibnja 2021.
  32. ↑ "Simo Dubajić je teško bolestan: Priznao je da je pijan ubijao zarobljenike", Index.hr, 31. ožujka 2009.
  33. ↑ 75. obljetnica Maceljske tragedije i žrtava hrvatskog Križnog puta. IKA. 6. lipnja 2020. Pristupljeno 10. svibnja 2021.
  34. ↑ Odluka Predsjedništva AVNOJ-a o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile, od 21. studenog 1944. god., u "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI, Hrvatski institut za povijest, 2005., str. 48-50
  35. ↑ http://hrcak.srce.hr/file/62394 Mario Jereb, Jesu li Hrvati postali Goti?, ČSP, br. 3., 869.-882. (2008.)
  36. ↑ Mile Prpa. 21. svibnja 2018. 21. svibnja 1945. Martirologij – znate li da brojčano mali hrvatski narod ima najviše ubijenih svećenika u Europi?. hu-benedikt. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. rujna 2020. Pristupljeno 10. svibnja 2021.
  37. ↑ Ivo Rendić-Miočević. 1. studenoga 2012. Hrvati bez povijesne vizije. Vijenac Matice Hrvatske. Pristupljeno 10. svibnja 2021.
  38. ↑ Dr. Florian Thomas Rulitz, Bleiburška i Vetrinjska tragedija, Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-7379-03-2, str. 25.
  39. ↑ http://www.hawaii.edu/powerkills/NOTE1.HTM Mega murderers.
  40. ↑ From Stalin to Hitler, the most murderous regimes in the world, pristupljeno 9. svibnja 2015.
  41. ↑ Deseti najveći ubojica 20. stoljeća bio je J.B. Tito?, Ž. Krmpotić i dr. za "24 sata", 2. listopada 2007.
  42. ↑ "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI: Zagreb i Središnja Hrvatska", Hrvatski institut za povijest, 2008.
  43. ↑ Andrija Hebrang: Zašto crvena vlast prekida otkrivanje i obilježavanje grobova komunističkih zločina? Hrvatski tjednik, 25. rujna 2012. Pristupljeno 22. veljače 2021.
  44. ↑ U Gračanima pokopani ostaci 294 žrtve partizanskih zločina. MaxPortal. 23. kolovoza 2019. Pristupljeno 22. veljače 2021.
  45. ↑ Završena ekshumacija iz jame Jazovka. Ministarstvo hrvatskih branitelja RH. 21. srpnja 2020. Pristupljeno 22. veljače 2021.
  46. ↑ Informativna katolička agencija. 6. lipnja 2020. 75. obljetnica Maceljske tragedije i žrtava hrvatskog Križnog puta. Pristupljeno 22. veljače 2021.
  47. ↑ HINA. 22. svibnja 2014. JOSIP BOLJKOVAC OSLOBOĐEN! Sud odlučio: 'Nije kriv za likvidacije civila u svibnju 1945. godine!'. Jutarnji list. Pristupljeno 10. svibnja 2021.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Jugoslavenski_komunistički_zločini_nakon_završetka_Drugog_svjetskog_rata&oldid=7008358"