Prijeđi na sadržaj

Ivo Pukanić

Izvor: Wikipedija

Ivo Pukanić (Zagreb, 21. siječnja 1961.[1] – Zagreb, 23. listopada 2008.), bio je hrvatski novinar, urednik hrvatskoga tjednika Nacional.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Živio je u Velikoj Gorici, gdje je pohađao školu. Već se u mladim danima počeo baviti novinarstvom, a ponajprije fotografijom. Krajem 1970.-ih godina počinje raditi kao fotoreporter; 1980.-ih radi za tada prestižni tjednik "Start".

Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti, a od 1991. godine radio je kao urednik u političkom tjedniku Globus; ispočetka nastavlja pisati o estradi, a poslije - kako Hrvatska tone u rat - piše sve više o politici. Radeći, sklapa komunikativni i socijalno prodorni Pukanić prijateljstva s cijelim nizom istaknutih političara i gospodarstvenika, ali i poznanstva s osobama koje su u javnosti prepoznavane kao pripadnici kriminalnog miljea. 1995. godine osnovao je tjednik Nacional i bio u njemu glavni urednik do 2000. godine. Iste je godine primio nagradu Hrvatskog novinarskog društva za istraživačko novinarstvo.

Od 2000. godine nastavlja raditi kao predsjednik NCL Media Grupe, u čijem sklopu izlazi i tjednik Nacional.[2] Godine 2004. nagrađen je godišnjom nagradom Hrvatskog novinarskog društva za intervju s generalom Antom Gotovinom iz listopada 2003. Gotovina se tada nalazio u bijegu od kaznenog progona pred Haaškim sudom za ratne zločine.[3][4]

Godine 2007. pokrenuo je NCL Visoku novinarsku školu, trogodišnji studij novinarstva kojemu je prvi dekan bio raniji ministar vanjskih poslova u Vladi RH prof. dr. Mate Granić.[5] Ta ustanova djeluje od 2011. godine kao Studij novinarstva Veleučilišta VERN'.

Nakon smrti u atentatu 2008. god., iza sebe je ostavio udovicu Mirjanu i kćer Saru.

Prvi atentat

[uredi | uredi kôd]

U travnju 2008. godine prvi puta pokušan je atentat na Ivu Pukanića.[6] Nepoznati atentator pucao je u glavu Ivi Pukaniću pred ulazom u njegov stan u zagrebačkoj Ilici.[6]

Drugi atentat

[uredi | uredi kôd]
Parkiralište u Palmotićevoj ulici, dva dana nakon atentata na Ivu Pukanića. Znatiželjni prolaznici i jedna TV kamera još uvijek promatraju lokaciju

Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su u atentatu, u Zagrebu 23. listopada 2008. godine. Ubijeni su auto-bombom u Staroj Vlaškoj ulici kod sjedišta Nacionala, dvije ulice istočno od Trga bana Jelačića. Mediji su atentat okarakterizirali kao teroristički čin.

Netom prije događaja Pukanić je s Nikom Franjićem, direktorom Nacionalova marketinga, ušao u svoj automobil. Odmah zatim eksplodirala je bomba u kontejneru pokraj automobila.[7] Čim se pojavila na mjestu zločina, policija je blokirala promet oko Stare Vlaške i obližnjeg Langovog trga s namjerom sprječavanja ubojičinog bijega, no bez uspjeha.

Mogući sumnjivac bio je uočen netom nakon eksplozije. Policija je izvijestila da je bio u ranim tridesetim godinama, nosio šiltericu i da je bježao ne obazirući se na promet.[8][9][10]

Radi otkrivanja počinitelja pokrenuta je vrlo opsežna policijska akcija "Balkan Express". Prva četvorica osumnjičenih za organiziranje i izvedbu ubojstva uhićena su u Zagrebu 28. listopada 2008. godine.[11] Glavnoosumnjičenog Željka Milovanovića - ranije pripadnika specijalne srbijanske policijske postrojbe "Crvene beretke" - locirala je i uhitila srbijanska policija u Beogradu 30. svibnja 2009. godine. U sudskom postupku je utvrđeno da je Ž. Milovanović taj, koji je postavio bombu pod Pukanićev automobil.[12] Srpsko pravosuđe je odlučilo da Milovanovića - koji ima kako hrvatsko, tako i srpsko državljanstvo - neće izručiti, nego će mu se suditi u Srbiji.[13] Zadnji je u zatvoru završio Bojan Gudurić, koji je prema utvrđenim činjenicama sa snajperom u ruci čekao hoće li trebati metkom ubiti Pukanića, ako bi ovaj preživio eksploziju bombe; Gudurić se predao policiji u Banjoj Luci (BiH) 1. veljače 2010.[14]

Za ubojstvo Pukanića i Franjića pravomoćno su odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 14. siječnja 2013. godine osuđeni Željko Milovanović (na 40 godina, u odsutnosti), Robert Matanić (na 35 godina), Bojan Gudurić (na 33 godine), Slobodan Đurović (na 25 godina) a još ranije Luka Matanić (na 16 godina) i Amir Mafalani (na 16 godina).[15]

Zbog sumnje da je naručio ubojstvo Ive Pukanića, u travnju 2014. godine započelo je u Beogradu suđenje Sretenu Jociću (zvanom "Joca Amsterdam"). Jocića se u javnosti spominje kao "kralja kokaina" u redovima srpske mafije. Zbog sumnji za umiješanost u Pukanićevo ubojstvo nalazio se Jocić u pritvoru još od travnja 2009. godine, da bi mu pritvor bio ukinut krajem prosinca 2012. godine, kako bi njegov boravak u zatvoru bio produžen temeljem kazne koja mu je izrečena za ubojstvo dvoje ljudi u Beogradu 1995. godine, koje je S. Jocić bio platio iznosom od 50.000 tadašnjih DEM.[16] S. Jociću, ipak, optužbe za naručivanje Pukanićevog ubojstva nisu dokazane pred sudom, te je oslobođen pravomoćnom presudom Žalbenog suda u Beogradu od 2. ožujka 2015. godine; nastavio je međutim s izdržavanjem 10-godišnje zatvorske kazne (na koliko mu je zbog amnestije umanjena presuda od 15 godina zatvora iz 2012.) za ubojstvo koje je bio naručio 1995. godine. Istom presudom Žalbenog suda u Beogradu kojom je od odgovornosti oslobođen Jocić, potvrđena je presuda srbijanskih sudova neposrednom izvršitelju Željku Milovanoviću, koji nikad nije bio izručen Hrvatskoj: u Srbiji je on osuđen na jednako dugotrajnu kaznu zatvora kao i u Hrvatskoj - 40 godina.[17]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Dražen Stjepandić, Puki nacionale, V.B.Z., Zagreb, 2010., str. 21.
  2. ↑ "Biografija Ive Pukanića: Napadali su ga i hvalili"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2016. (Wayback Machine), "Jutarnji list", 23. listopada 2008.
  3. ↑ "Dežulović i Valdec u utrci za laureata", HINA kod "Slobodna Dalmacija", 4. svibnja 2004.
  4. ↑ "Ante Gotovina: 'Spreman sam razgovarati s haaškim istražiteljima u Zagrebu'", Ivo Pukanić za "Nacional" br. 395, 6. listopada 2003.
  5. ↑ "NCL Visoka novinarska škola s radom počinje u rujnu", Ante Pavić za "Nacional" br. 609, 16. srpnja 2007.
  6. ↑ a b Anela Kuburaš, U travnju su Pukanića već pokušali ubiti pred kućom, 24sata.hr, 23. listopada 2008., pristupljeno 6. rujna 2015.
  7. ↑ Zagreb car bomb kills journalist (engleski). BBC. 23. listopada 2008. Pristupljeno 24. listopada 2008.
  8. ↑ Eksplodirao auto bomba pored Nacionala, ubijen Ivo Pukanić?!. Ezadar.hr. 23. listopada 2008. Pristupljeno 23. listopada 2008.
  9. ↑ Ubijen Ivo Pukanić. Poslovni.hr. 23. listopada 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. listopada 2008. Pristupljeno 23. listopada 2008.
  10. ↑ Ivo Pukanic, Niko Franjic Killed, Two Injured. Javno.hr (engleski). 23. listopada 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. listopada 2008. Pristupljeno 23. listopada 2008.
  11. ↑ "Tomislav Karamarko potvrdio uhićenja; Uhićeni su Robert i Luka Matanić, Amir Mafalani i Tomislav Marjanović"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine), za "Gorila vijesti" (prema HRT i 24sata), 29. listopada 2015."
  12. ↑ "Uhićen Željko Milovanović, ubojica Ive Pukanića!", Ivana Jakelić za "Večernji list", 31. svibnja 2009.
  13. ↑ "Srbija neće izručiti Željka Milovanovića Hrvatskoj", "Večernji list", 13. listopada 2010.
  14. ↑ "Gudurićev odvjetnik za Index: On je držao pušku u ruci, ali nije ubio Pukanića!", za "Index.hr", 2. veljače 2010.
  15. ↑ Ivana Jakelić, Mataniću, Đuroviću i drugima ukupno 165 godina, Večernji list, 24. siječnja 2013., pristupljeno 6. rujna 2015.
  16. ↑ "Jocić ide na odsluženje zatvorske kazne u Sremsku Mitrovicu"[neaktivna poveznica], "Blic Online" 28. prosinca 2012.
  17. ↑ "Joca Amsterdam oslobođen, najavio da će tužiti državu", Vuk Cvijić za "Blic online", 2. ožujka 2015.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivo_Pukanić&oldid=6374960"