Prijeđi na sadržaj

Ištarine dveri

Izvor: Wikipedija

Koordinate: 32°32′36″ N 44°25′20″ E

Ištarine dveri u muzeju Pergama, Muzejski otok u Berlinu

Ištarine dveri (asirski: ܕܵܪܘܲܐܙܲܐ ܕܥܵܐܫܬܲܪ translit: Darwaza D'Ishtar, arapski:بوابة عشتار) su osma kapija za unutrašnji grad Babilona, izrađena oko 575. pr. Kr. po naređenju kralja Nabukodonosora II. Grad je bio opasan dvostrukim zidom s osam velikih vrata od kojih su svaka bila posvećena jednom bogu, Ištarina su bila na sjevernoj strani grada, uz Baalov hram.[1]

Detalj lavova i cvijeća iz obrednog prolaza Ištarinih dveri.
Tur s dvera, nestale pločice su zamijenjene

Bile su posvećene babilonskoj božici Ištar (sumerska Inanna), božici neba i zemlje, plodnosti, majčinstva, erotike, rata i mira. Dveri su sagrađene od plavo emajliranih opeka i redova od 575 bareljefa mušḫuššu (zmajevi ka simboli boga Marduka) i turova (bikovi kao simboli boga Adada). Krov i vrata dveri su napravljeni od cedrovine prema natpisu posvećenja. Kroz vrata je prolazio „Procesijski put” obilježen zidovima s naslikanim lavovima (simboli božice Ištar, oko 120 njih). Kroz njega su svake Nove godine vođeni kipovi božanstava.

Kapija se isprva, zajedno s babilonskim zidinama, smatrala jednim od sedam svjetskih čuda, sve dok je nije zamijenio Svjetionik u Aleksandriji.

Rekonstrukcija Ištarinih dveri i procesijskog puta je napravljena u muzeju Pergama u Berlinu od materijala koje je iskopao Robert Koldewey.[2] Iskopavanje je izvršeno u periodu 1902. – 1914. i tada je iskopano 15 m temelja. Rad na rekonstrukciji je dovršen 1930-ih i uključuje plaketu s natpisom. Visoka je 14 metara i široka 30 metara.

Manju reprodukciju Ištarinih dveri je u Iraku dao sagraditi Saddam Husein kao ulaz u nikada dovršeni muzej Babilona.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ištarine dveri
  1. Ištarina vrata, povijestokultnog.blogspot.ba, pristupljeno 1. studenoga 2016.
  2. Nijemac koji je otkopavao Babilon – 1925., Povijest.hr 2. veljače 2015., Pristupljeno 1. studenoga 2016.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]