Anton Kikaš
 |
Članak ili njegov odjeljak sadržavaju izvore koji nisu vjerodostojni te ih treba provjeriti ili ukloniti. (Rasprava)Provjerite o kakvom se izvoru radi te ako se u članku koristi sadržaj izvora na način da se iznosi u ime Wikipedije, kao istinit, takav sadržaj uklonite. Pokušajte svakako zamijeniti sporne izvore onima koje smatramo vjerodostojnima. |
| Anton Tony Kikaš | |
| Rodno ime | Anton Kikaš |
|---|---|
| Rođenje | 1941. Bijakovići |
| Prebivalište | Toronto, Kanada |
| Poznat(a) po | krijumčarenje oružja |
| Obrazovanje | Geodetski fakultet u Zagrebu |
| Zanimanje | građevinski poduzetnik |
| Supruga | Marija Kikaš[1] |
| Djeca | Marko Kikaš</ br> Robert Kikaš |
| Portal o životopisima | |
Anton Kikaš (1941. godine, Bijakovići), hrvatski emigrantski politički aktivist, građevinski poduzetnik iz Kanade, hrvatski kulturni djelatnik. Vrlo aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Podrijetlom iz Hercegovine.
Rođen je u Bijakovićima, mjesto poslije poznatom po Gospinom ukazanju. U Kaknju je proveo djetinjstvo. Život je nastavio u Sarajevu. Diplomirao je na Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Potkraj šezdesetih godina zaputio se u svijet bez znanja engleskog jezika. U Toronto je otišao 1968. godine. Poslovno carstvo podigao je u Mississaugi.
Radio je i projektirao brojna naselja i kvartove. Osim u Kanadi, gradio je u Maroku, na Karibima, ceste u Meki u Saudijskoj Arabiji, promovirao je nogometne utakmice u Los Angelesu. 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, pribavivši traženi novac. Skupio je novce za izgradnju crkve u Oakvilleu. Na razne druge načine organizirao je hrvatske iseljenike.
S predsjednikom Tuđmanom prijateljevao je i puno prije Domovinskog rata, ugošćivao ga kod sebe u Kanadi i prije stvaranja neovisne Hrvatske. Tuđman je 1987. došao u Kanadu na poziv Kikaševa radnika, geometra Zlatka Čaldarevića. Kikaš je preko prijatelja, člana kanadskog Parlamenta, uredio svečano predstavljanje Tuđmana i njegove delegacije u Parlamentu, organiziran je svečani banket, gdje su bili još neki članovi parlamenta i poslovni ljudi. 1989. godine Tuđman je Kikašu ponudio biti predsjednikom HDZ-a za Kanadu i Ameriku, što je odbio.
Tuđmanu je u Kanadi prenio važnu informaciju u svezi s posjetom Alije Izetbegovića Torontu i Izetbegovićevu izjavu: "Što prije vi Hrvati shvatite, to će biti bolje za vas, da mi Muslimani nikad nismo bili i nikad nećemo ni biti dio hrvatskog naroda".
Kikaš je stekao ugled među hrvatskim iseljenicima u Kanadi i SAD-u, da je na početku rata za obranu Hrvatske sakupio milijune dolara. Svojim je novcem i novcem hrvatskih iseljenika kupio je oružje za obranu u Južnoj Africi. Poznat je po rodoljubnom pothvatu pokušaja dopremanja punog aviona oružja u Hrvatsku. Nije uspio dopremiti oružje. Za transport i krijumčarenje oružja u Hrvatskoj dobio je zrakoplov „Uganda Airlinesa” Boeing 737 s cijelom posadom. Trebao je prevesti 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Prema planu trebali su letjeti prema Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Bio je jedini putnik u zrakoplovu. Zrakoplov je ušao u tadašnji jugoslavenski zračni prostor. Greškom pilota, kako tvrdi Kikaš, ruta je promijenjena. Našli su se negdje iznad Banje Luke. Javila se ekipa iz Zagreba zatraživši da se spuste u Zagreb umjesto u Ljubljanu. Onda su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.
Nikad se nije doznalo tko ga je izdao. 2016. godine objavio je imena dviju osoba. Prije zatočenja bio je izložen torturama na vojnom dijelu zračne luke Pleso pod kontrolom JNA. Slomili su mu rebra i imao je otekline po cijelom tijelu. Ugandski avion s oružjem prebacili su na Batajnicu. Odveden je u Beograd, gdje je zatočen u vojnom zatvoru gdje je premlaćivan. Nudili su mu slobodu pod uvjetom, da sve svali na Tuđmana. U zatvoru je uspio napisati dvadeset pjesama, a društvo mu je pravio štakor koji je skoro svaku večer dolazio u ćeliju dok ga nisu preselili u drugu ćeliju. Dugo je kružila i ponavljana informacija da su za njegovo puštanje kanadski Hrvati sakupili 3 milijuna dolara, a Kikaš to poriče. Objasnio je da je to kazna koju mu je odredila jugoslavenska carina za ilegalni uvoz oružja od 20 milijuna dinara, ondašnjih milijun dolara. Uz to su tražili dva milijuna dolara, kad je njegov ugledni odvjetnik iz Beograda Rajko Danilović zatražio da ga puste da se brani sa slobode.
U to vrijeme kod Slunja su hrvatske postrojbe zarobile generala JNA Milana Aksentijevića te nekoliko oficira iz mreže vojne Kontraobaveštajne službe. Dogovorena je razmjena. Proveo je u zatvoru tri mjeseca. Ponavljala se dugo vremena teza, da je kao jamčevina tadašnjem načelniku KOS-a generalu Aleksandru Vasiljeviću predan novac kanadskih Hrvata, ali Kikaš poriče ikakvo skupljanje novaca i jamčevinu i otkupninu. Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala Aksentijevića 25. studenoga.
Kikašev domoljubni čin napunio je stranice hrvatskih i svjetskih novina. Vratio u Kanadu, gdje je i dalje prikupljao novac za pomoć Hrvatskoj. Na sramotu hrvatskog društva, u domovini je posljednjih godina gotovo zaboravljen. Premda blizak predsjedniku Tuđmanu, nikada nije primio ni jedno hrvatsko odličje za zasluge.
2017. godine mu je u zagrebačkoj Esplanadi na gala večeri s više od stotinu uzvanika dodijeljeno priznanje za njegov doprinos u stvaranju Hrvatske. Dodijelile su mu ga Udruga hrvatskih branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata (Mladen Pavković) te Hrvatsko žrtvoslovno društvo (dr. Zvonimir Šeparović). Od Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. primio i tradicionalno priznanje za najbolju neobjavljenu ljubavnu pjesmu "Zvonimir Golob".[2][3]
U Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II./Dijamantnu jubilarnu medalju.[4][5][6][7]
Malo je poznato, da je Kikaš hrvatski pjesnik. Pjesme piše od osamdesetih godina kad su u Torontu imali svoje udruženje, gdje se prvi put pojavio sa svojom pjesmom Put u raj. Tako je bilo i sljedeća dva festivala sve do izbivanja rata. Na posljednjem festivalu koji je održan 1990. godine njegovu pjesmu Hrvatska lađa pjevali su u duetu Tomislav Ivčić i Mladen Grdović. Bio je i sudionik posljednjeg glazbenog festivala u Cavtatu u veljači 1991. godine kad je na poziv organizatora Tomislava Ivčića došao s jednom našom Hrvaticom iz Toronta koja je otpjevala njegovu pjesmu. Pjesme su mu izveli na požeškom, splitskom i drugim festivalima, a pjevali su ih Krunoslav Cigoj, Dražen Žanko, Tomislav Ivčić, Mladen Grdović, Vera Svoboda, Rato Kliškić, Trio Rio, Carol Mavrin, Tanja Mršić i drugi glazbenici. Planira objaviti knjigu svojih pjesama i životopis koji će uključiti i misiju pomoći Hrvatskoj.[6][7]
Kikaš preko 40 godina neprestano pomaže hrvatske projekte i udruge, financira objavu hrvatskih knjiga i njihove prijevode na engleski, brojne filmove, poziva ugledne Hrvate i organizira njihova gostovanja, predavanja, promocije knjiga, koncerte i drugo, kao i gostovanja HNK-a u Kanadi, financijski pomaže pojedince i obitelji koje nemaju za osnovne životne potrebe. 1982. godine doveo je Dinamo, ondašnjeg državnog prvaka na turneju u Kanadi. Pri tome je i škotskom Celticu platio da dođe na turnir.[7]
Spasio je i hrvatski televizijski program u Kanadi. Otkupio je pravo vlasništva hrvatskog televizijskog programa CROATICA TV u Torontu na TV kanalu OMNI 1. Program se nudio nekim da ga spase, ali hvastavi Hrvati nisu ga htjeli spasiti, niti jedna udruga, niti jedan pojedinac. Croatica je hrvatski program na kanadskoj TV kući koji se gleda u Ontariju. Kikaš je shvatio da ne smiju dozvoliti da ga Hrvati izgube i nije bilo druge nego spasiti ga. Pored svih obveza kao poslovni čovjek, upustio se i u to. Pored financijske strane, preuzeo je i uredničku, jer godišnje najmanje 52 dana uređuje taj tjedni program. Pokazao se nadarenim za to. Podigao je program na višu razinu. Prikazuju bogatstvo Hrvatske i zbivanja iz hrvatske zajednice. Vodi intervjue, a poznati gosti bili su mu Mate Bulić, Šima Jovanvac, Zorica Kondža, Oliver Dragojević, Đuka Čaić, kanadski veleposlanik u Hrvatskoj Daniel Maksimjuk, hrvatski veleposlanik u Kanadi Veselko Grubišić i drugi.[7]
Jakov Sedlar snimio je igrano-dokumentarni film o Kikašu Nisam se bojao umrijeti - domoljubna misija Antona Kikaša 1991.[7]
Predsjednik Zoran Milanović odlikovao ga je 2021. Redom kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu.
- ↑ Slobodna Dalmacija - Anton Kikaš: Tko dokaže da sam kosovac dajem mu milijun dolara! A imena udbaša koji su me 'otkucali' tek ću objaviti... slobodnadalmacija.hr. 14. studenoga 2016. Pristupljeno 24. kolovoza 2023.
- ↑ Culturenet.hr - Antonu Kikašu iz Toronta nagrada 'Zvonimir Golob'. www.culturenet.hr. Pristupljeno 24. kolovoza 2023.
- ↑ Nagrada Zvonimir Golob Antonu Kikašu iz Toronta. HRVATSKA MATICA ISELJENIKA. 8. veljače 2021. Pristupljeno 24. kolovoza 2023.
- ↑ Petar Ereš Anton Kikaš: I danas bih, da treba, učinio isto! 19. travnja 2017. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
- ↑ Priznajem.hr Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) (VIDEO) TKO GA JE IZDAO? 31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš, 31. kolovoza 2017. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
- ↑ a b Večernji list Velimir Begić: Anton Kikaš: Hrvatska danas nije onakva kakvu smo je željeli , 21. kolovoza 2011. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
- ↑ a b c d e Slobodna Dalmacija Snježana Šetka: Anton Kikaš: Tko dokaže da sam kosovac dajem mu milijun dolara! A imena udbaša koji su me 'otkucali' tek ću objaviti..., 14. studenoga 2016. (preuzeto 14. prosinca 2018.)