Prijeđi na sadržaj

Američki srebrnasti galeb

Izvor: Wikipedija
Američki srebrnasti galeb
Odrasli galeb na gnijezdu
Status zaštite

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)[1]
Sistematika
Carstvo:Animalia
Koljeno:Chordata
Razred:Aves
Red:Charadriiformes
Porodica:Laridae
Rod:Larus
Vrsta:L. smithsonianus
Dvojno ime
Larus smithsonianus
Coues, 1862.
Rasprostranjenost

██ Gniježđenje

██ Cijelu godinu

██ Bez gniježđenja

Sinonimi
Larus argentatus smithsonianus
Baze podataka

Američki srebrnasti galeb (Larus smithsonianus; sin. Larus argentatus smithsonianus) veliki je galeb koji se razmnožava u Sjevernoj Americi, gdje ga Američki ornitološki savez tretira kao podvrstu srebrnastog galeba (L. argentatus).

Odrasli su bijeli sa sivim leđima i krilima, crnim vrhovima krila s bijelim mrljama i ružičastim nogama. Spolno nezrele ptice su sivosmeđe i tamnije su i ujednačenije od srebrnastih galeba, s tamnijim repom.

Javlja se na raznim staništima, uključujući obale, jezera, rijeke i odlagališta otpada. Njegova raznovrsna prehrana uključuje bezkralješnjake, ribu i mnoge druge hrame. Obično se gnijezdi u blizini vode, polažući oko tri jaja u zemlju.

Taksonomija

[uredi | uredi kôd]

Ovog je galeba prvi put kao novu vrstu opisao Elliott Coues, 1862. godine, na temelju niza primjeraka iz Smithsonian Institution. Kasnije je prekvalificiran u podvrstu srebrnastog galeba (Larus argentatus. Latinsko ime vrste smithsonianus referenca je na engleskog kemičara Jamesa Smithsona čija je ostavština od 100.000 funti omogućila osnivanje institucije koja nosi njegovo ime.[2]

Taksonomija skupine srebrnastih galeba vrlo je komplicirana i još uvijek je kontroverzna i nejasna. Prema studiji iz 2002., američki srebrnasti galeb nije usko povezan s europskim srebrnastim galebom, već pripada odvojenoj kladi galebova.[3] Nekoliko znanstvenih autoriteta poput Udruženja odbora europskih rijetkosti i Saveza britanskih ornitologa danas je priznaju kao zasebnu vrstu. BOU također smatra Istočnosibirskog galeba (Larus vegae) iz sjeveroistočne Azije podvrstom ove vrste.[3] Američki ornitološki savez ne priznaje odvajanje u zasebnu vrstu i nastavlja tretirati američkog srebrnastog galeba kao podvrstu Larus argentatus.[4]

Odrasli galeb s pilićem, Elliston, Newfoundland
Mladi i odrasli galeb, Sjeverna Karolina.

Ovo je teški i veliki galeb s dugačkim i jakim kljunom, punim prsima i kosim čelom.[5] Mužjaci su dugi 60 do 66 cm i teže 1050 do 1650 grama, a ženke su duge 53 do 62 cm i teške 600 do 900 grama. Raspon krila im je 120 do 155 cm.[6]

Spolno zrele odrasle ptice imaju bijelu glavu, stražnjicu, rep i trbuh, te svijetlosiva leđa i gornja krila. Vrhovi krila su crni s bijelim mrljama poznatim kao "zrcala", a zadnji rub krila je bijel. Podkrilo je sivkasto s tamnim vrhovima na vanjskom primarnom perju. Noge i stopala su obično ružičaste boje, ali mogu imati plavkastu nijansu ili povremeno biti žute boje. Kljun je žut s crvenom mrljom na donjoj čeljusti. Oko je svijetlo, blijedo do srednje žuto, sa žutim ili narančastim prstenom. Zimi su glava i vrat prošarani smeđom bojom.

Ptica prve zime u Teksasu.

Mladim pticama trebaju četiri godine da dobiju potpuno odraslo perje. Za to vrijeme, perje im prolazi kroz nekoliko faza i mogu biti vrlo promjenjivog izgleda. Ptice su tijekom prve zime sivosmeđe s tamnim repom, smeđom stražnjicom s tamnim prugama, tamnim vanjskim primarnim perjem i blijedim unutarnjim primarnim perjem, tamnim očima i tamnim kljunom koji obično zimi razvija bljeđu bazu. Glava je često bljeđa od tijela. Ptice tijekom druge zime obično imaju blijedo oko, blijeđi kljun s crnim vrhom, blijedu glavu, te počinju dobivatii sivo perje na leđima. Ptice tijekom treće zime bliže su odraslima, ali još uvijek imaju malo crne boje na kljunu i smeđu boju na tijelu i krilima, a na repu imaju crnu traku.

Glasanje

[uredi | uredi kôd]

Ovaj galeb nema svoj pijev, ali ima razne krikove i pozive. "Dugi poziv" je niz bilješki tijekom kojih se glava spušta, a zatim podiže. "Zov gušenja" ispušta se za vrijeme udvaranja ili teritorijalnih sporova.[7] Mladunci ispuštaju jake tužne krikove kako bi kod roditelja izazvali poriv za hranjenjem, a mogu ispuštati i klikćući poziv u pomoć kada roditelj iznenada odleti.

Slične vrste

[uredi | uredi kôd]

Odrasli srebrnasti galebi vrlo su slični Larus smithsonianus, ali oni podvrste L. a. argenteus manje su od mnogih američkih galebova[8] dok je sjeverna podvrsta L. a. argentatus obično tamno sivih leđa. Europske ptice nemaju duge sive jezike na 6., 7. i 8. primarnom peru i pune crne oznake na 5. i 6. primarnom peru koje imaju američki srebrnasti galebovi.[9] Srebrnasti galebi prve zime imaju više karirana leđa, prugastiji trbuh i blijeđu stražnjicu.[5]

Rasprostranjenost i stanište

[uredi | uredi kôd]
Odrasla ptica sa zimskim perjem, Cape May Point, New Jersey

Područje razmnožavanja proteže se sjevernim dijelom Sjeverne Amerike od središnje i južne Aljaske do Velikih jezera i sjeveroistočne obale SAD-a od Mainea do Sjeverne Karoline. Gnijezdi se u većini Kanade, osim jugozapadne i arktičke regije.

Ove su ptice prisutne tijekom cijele godine na južnoj Aljaski, Velikim jezerima i sjeveroistoku SAD-a, ali većina ptica prezimljuje južno od područja gniježđenja sve do Meksika, a mali broj odlazi na Havaje, u Srednju Ameriku i na Malim Antilima. Skitnice stižu do Kolumbije i Venezuele, a postoji izvještaj iz Ekvadora i jednog iz Perua.[10][11] Prvi europski zapis zabilježen je kod ptice prstenovane u New Brunswicku koja je ulovljena na brodu u španjolskim vodama 1937. godine, a postoji i niz dodatnih zapisa iz zapadne Europe od 1990. godine.[5] Prvi britanski zapis potječe iz 1994., a ptica je bila pronađena u Cheshiru.[12]

Obično se gnijezdi u kolonijama u blizini vode na obalama, otocima i liticama. Gnijezdi se i na krovovima u nekim gradovima. Hrani se na moru i na plažama, muljevinama, jezerima, rijekama, poljima i odlagalištima otpada.[6]

Ponašanje

[uredi | uredi kôd]
Dvije mlade ptice odmataju se na stijeni na obali jezera Ontario

Hranjenje

[uredi | uredi kôd]
Galeb jede raka
Galeb gazi i nogama traži plijen

Ima raznoliku prehranu, uključujući morske beskralješnjake kao što su dagnje, rakovi, ježince i lignje; ribe kao što su kapelan, alevifa i Smelt; kukce; i druge ptice, uključujući njihove piliće i jaja. Često se hrani strvinama i ljudskim otpadom. Hranu čupan s površine obale ili mora ili je hvata umakanjem pod vodu ili plitkim zaronima.[6] Također se hrane školjkama i dagnjama tako što ih spuste s visine na tvrde površine kao što su ceste ili kamenje da razbiju ljuske. Nejasno je je li ovo ponašanje naučeno ili je urođeno, a znanstvenici misle da je naučeno.[13]

Razmnožavanje

[uredi | uredi kôd]

Parovi se formiraju u ožujku ili travnju. Gnijezdo je iskop u tlu obložen vegetacijom poput trave, morskih algi i perja.[6][7] Obično se tri jaja polažu u razdoblju od četiri do šest dana. Jaja su duga 72 cm, promjenjive su boje sa smeđim oznakama na blijedoplavoj, maslinastoj ili podlozi boje cimeta.[14] Jaja se inkubiraju 30–32 dana, počevši od polaganja drugog jajeta. Mlade ptice opernate nakon 6-7 tjedana, te se hrane se u i oko gnijezda još nekoliko tjedana. O njima se i dalje brinu roditelji dok ne napune oko 6 mjeseci.[6] Oba su roditelja uključena u izgradnju gnijezda, inkubaciju jaja i hranjenje mladih.[14] Primijećeno je da neki parovi održavaju blisku vezu, budno pazeći jedno na drugo tijekom cijele godine. Ostali galebovi pokazuju veću neovisnost, ali mogu odabrati istog partnera svakog proljeća.

Status

[uredi | uredi kôd]

Vrsta je postala prilično rijetka tijekom 19. stoljeća kada su je lovili zbog jaja i perja. Od tridesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća brzo se povećavao zbog zaštite od lova, povećanog otpada iz ribarstva kojim se hrani i manje konkurencije za male ribe i beskralješnjake jer su ljudi smanjivali populacije velikih riba, kitova i perajara (tuljana). Bio je jedan od mnogih na koje je utjecala velika upotreba DDT-a, a bio je i cilj studije koja je prvi put povezala DDT s razrjeđivanjem ljuske jajeta.[15] Rast populacije usporavao se tijekom 1970-ih i 80-ih, a danas vjerojatno opada u nekim područjima.[6]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Birdlife International. 2014. Larus smithsonianus. Pristupljeno 11. siječnja 2015.
  2. Jobling, James A. 2010. The Helm Dictionary of Scientific Bird Names. Christopher Helm. London. str. 219, 358
  3. a b George Sanfster; J. Martin Collinson; Alan G. Knox; David T. Parkin & Lars Svensson (2007). Taxonomic recommendations for British birds: 4th report, Ibis, 149 (4): 853-857.
  4. Larus argentatus, AOU checklist
  5. a b c Dubois, Philippe J. (1997). Identification of North American herring gull. British Birds 90:314-324.
  6. a b c d e f Pierotti, R. J. & T. P. Good (1994). Herring Gull (Larus argentatus), The Birds of North America Online (A. Poole, Ed.). Ithaca: Cornell Lab of Ornithology. Retrieved 31 October 2008. [Subscription required]
  7. a b Stokes, Donald & Lillian Stokes (1996). Stokes Field Guide to Birds: Eastern Region. Little, Brown & Co.
  8. Olsen, Klaus Malling & Hans Larsson (2004). Gulls: Of North America, Europe, and Asia. Princeton University Press. ISBN 978-0691119977.
  9. Clarke, Tony; Chris Orgill & Tony Disley (2006). Field Guide to the Birds of the Atlantic Islands. Christopher Helm, London.
  10. Mata, Jorge R. Rodriguez; Francisco Erize & Maurice Rumboll (2006). A Field Guide to the Birds of South America: Non-Passerines. HarperCollins, London.
  11. Schulenberg, Thomas S.; Stotz, Douglas F.; Lane, Daniel F.; O'Neill John P. & Parker, Theodore A. III (2007) Field Guide to the Birds of Peru. Christopher Helm, London. ISBN 978-0-7136-8673-9
  12. Quinn, David (2009). American Herring Gull in Cheshire & Wirral: new to Britain British Birds 102(6):342-7
  13. Sonja Barisic (Associated Press). 22. travnja 2001. Biologist Cracks Case of Adaptive Bird Behavior. Los Angeles Times. Pristupljeno 31. svibnja 2017.
  14. a b Ehrlich, Paul R.; David S. Dobkin & Darryl Wheye (1988). The Birder's Handbook: a field guide to the natural history of North American birds. Simon & Schuster, New York.
  15. Smith, Jeff. 9. svibnja 2017. The Science Behind Northport's Gull Island. MyNorth.com. Pristupljeno 8. rujna 2020.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Larus smithsonianus
Wikivrste imaju podatke o taksonu Larus smithsonianus