Wikipedija

Voronjež

Voronjež (ruski: Воро́неж [▶]) je grad u jugozapadnoj Rusiji, administrativno središte Voronješke oblasti. Sagrađen je s obje strane rijeke Voronjež, 12 kilometara od njezina ušća u Don. Operativni je centar jugoistočne željeznice: povezuje europsku Rusiju s Uralom i Sibirom te Kavkaz i Ukrajinu. Također je i centar magistrale Don (Moskva-Rostov na Donu).

Voronjež
Воронеж

Panorama Voronježa
Država Rusija
OblastZastava Voronješke oblasti Voronješka oblast
Osnivanje1586.
Vlast
 • GradonačelnikGusev Alexandr
Površina
 • Ukupna596,51 km²
Visina154 m
Koordinate51°40′N 39°12′E / 51.667°N 39.200°E / 51.667; 39.200
Stanovništvo (2024.)
 • Entitet1 046 425
(1642,7 stanovnika/km²)
Vremenska zonaMoskovsko vrijeme (UTC 3)
Poštanski broj394000-394095
Pozivni broj 7 473
Stranicavoronezh-city.ru
Zemljovid

Položaj Voronješke oblasti u Rusiji

Između 1998. i 2009. godine u Voronježu je sagrađena katedrala Navještenja: visoka je 85 m, po čemu je 7. najviša pravoslavna crkva na svijetu.

Grb i zastava

uredi

Grb i zastava grada Voronježa nastali su po pravilima i običajima heraldike, odražavajući povijesne, kulturne, društveno-ekonomske, nacionalne i druge lokalne tradicije.[1] Osnovu grba grada Voronježa čini povijesni grb grada, odobren 21. rujna 1781. (stara inačica). Središnja ploča (štit) podijeljena je u dva dijela: u zlatnom polju je dvoglavi orao, a u crvenom prevrnuta vaza iz koje istječe rijeka Voronjež, koja protječe kroz grad. Dvoglavi orao s krunom, nalazi se na grbu Rusije i predstavlja nekadašnje Rusko Carstvo. Nalazi se na grbu Voronježa, zbog posebnih zasluga u razvoju ruske države. Iznad štita nalazi se zlatna kruna. Crvene vrpce izvan štita i stari ruski vitezovi simboliziraju vojni doprinos Voronježa, kroz rusku povijest. Zastava Voronježa izgleda kao i središnja ploča grba.

Povijest

uredi

Počeci

uredi
 
Prvi ruski linijski ratni brod Goto Predestinacija napravljen u Voronježu oko 1700. godine.

Rijeka Voronjež se prvi put spominje u Ipatskoj kronici 1177. godine, ali su po arheološkim nalazima ljudska naselja postojala još od kamenog doba.

Današnji grad je 1585. ili 1586. osnovao Fjodor I. kao utvrdu koja će štititi rusku državu od upada i krimskih Tatara. Grad je ime dobio po rijeci, koja je nazvana po ranijem naselju uništenom za vrijeme invazije Mongola, a i to je ime posuđeno od imena mjesta u Kneževini Černigov i potječe od slavenskog osobnog imena Voroneg: "Var-" je indoeuropski korijen riječi, koji se povezuje s imenima drevnih vodenih božanstava[2] i pojavljuje se u imenima gradova kao što su: Varanasi, Varna, Verona, Voronjež.

17. – 20. stoljeće

uredi
 
Voronjež na početku 18. stoljeća.

U 17. stoljeću, Voronjež se postupno razvija u veći grad, osobito nakon što je car Petar Veliki sagradio brodogradilište u Voronježu gdje se gradila azovska flota za azovsku vojnu kampanju protiv Turaka 1695. i 1696. Ta flota, prva takva izgrađena u Rusiji, uključivala je prvi ruski linijski ratni brod Goto Predestinacija, ujedno prvi veći ruski vojni brod napravljen u Rusiji bez strane pomoći.

 
Središte Voronježa oko 1900.

Pravoslavna eparhija (biskupija) Voronjež utemeljena je 1682., a prvi njen episkop Mitrofan Voronješki kasnije je proglašen svecem zaštitnikom grada.

Budući, da je bio važno središte ruske vojne mornarice, Voronjež je ubrzo postao najveći grad Južne Rusije i gospodarsko središte velike i plodne regije. Od 1711. sjedište je Azovskog guvernorata, koji je s vremenom prerastao u Voronješki guvernorat.

U 19. stoljeću, Voronjež je središte regije Centralni černozem. Razvijena je prerađivačka industrija (mlinovi, mliječna industrija, proizvodnja sapuna, kožarstvo), kao i pekarstvo, govedarstvo. Grad je željeznički povezan s Rostovom na Donu 1868. i s Moskvom 1871.

 
Glavni gradski trg 1943. za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Voronjež je poprište žestokih borbi između ruskih postojbi Crvene armije i postrojbi Sila Osovine (Nacistička Njemačka, Kraljevina Italija, Kraljevina Rumunjska, Kraljevina Mađarska i NDH). Nijemci su napali grad kao pripremu za napad na Staljingrad, te su osvojili ključnu prijelaz na rijeci Don. Od lipnja 1941., u Voronježu su se proizvodili višecijevni raketni bacači BM-13 (132 mm), poznati pod imenom Kaćuša (prvo raketno topničko oružje u svijetu). Dana 7. studenog 1941., u Voronježu se održala vojna parada povodom obljetnice Oktobarske revolucije (uz paradu u Moskvi i Kujbiševu). Vodile su se žestoke borbe oko grada i Nijemci su zauzeli Voronjež 24. srpnja 1942. Grad je oslobođen 25. siječnja 1943., nakon deset dana žestokih borbi. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, uništeno je 92% svih građevina u gradu.

Poslije Drugog svjetskog rata

uredi

Do 1950.-ih, Voronjež je obnovljen, prvenstveno zalaganjem lokalnih stanovnika. Većina zgrada i povijesnih spomenika obnovljeni su. U razdoblji od 1950. do 1960., osnovane su nove tvornice: tvornica guma, tvornica alatnih strojeva, tvornica za proizvodnju teških mehaničkih preša, i druge. Godine 1968., u Voronježu se uspostavila serijska proizvodnja prvih komercijalnih putničkih nadzvučnih zrakoplova u svijetu, Tupoljev Tu-144. U listopadu 1977., proizveden je prvi sovjetski širokotrupni putnički zrakoplov, Iljušin Il-86.

Godine 1989., TASS (sovjetska novinska agencija) je objavio detalje o navodnom NLO slijetanju u gradskom parku u Voronježu i susrete s izvanzemaljskim bićima, što su prijavila djeca. Kasnije je vijest proglašena izmišljenom.[3]

Između 1991. i 2000., grad pati od visoke stope nezaposlenosti, nakon raspada komunizma, brojnih privatizacija, preustroja poduzeća i korupcije. Postao je dio regije poznate u Rusiji kao "Crveni pojas", gdje glasači uglavnom glasaju za ljevičarske političke stranke.

Od 10. do 17. rujna 2011., Voronjež je proslavio svoju 425. obljetnicu. Tom prilikom, grad je dobio velike investicije iz federalnih i regionalnih proračuna za razvoj. Dana, 17. prosinca 2012., Voronjež postao petnaesti grad u Rusiji, s populacijom od preko milijun stanovnika.[4]

Danas je Voronjež gospodarsko, industrijsko, kulturno i znanstveno središte.

Zemljopis

uredi
 
Rijeka Voronjež u Voronježu

Voronjež se nalazi na granici Središnjega ruskoga pobrđa i ravnice Oka-Don između 51°30' i 51°50' sjeverne zemljopisne širine i 39°04' i 39°25' istočne zemljopisne dužine. Grad je smješten na jugu središnje ruske lesostepe. Nalazi se na lijevoj i desnoj obali rijeke Voronjež, 8,5 km od njenog ušća u rijeku Don, na 515 km jugo-jugoistočno od Moskve.

Voronjež, kao i cijela Voronješka oblast nalaze se u Moskovskoj vremenskoj zoni (MSK)[5] UTC 4:00.

Klima

uredi
 
Zima u Voronježu

Voronjež se nalazi u umjerenoj zoni. Umjereno studene zime, najčešće su sa stabilnim snježnim pokrivačem, koji najviše pada tek u siječnju i veljači.

Vrlo često se topi, u pratnji kiše (posebno u prosincu). Ljeta su topla, čak i vruća (pogotovo srpanj i prva polovica kolovoza), u nekim godinama kišovita, a nekada suha. Jesen je blaga i kišovita. Voronješki rezervar vode u središtu grada pokriven je ledom, na kraju studenog, početkom prosinca.

  • Prosječna godišnja temperatura: 6,9 °C (prosječna temperatura u gradu prelazi 15 °C 107 dana)
  • Prosječna brzina vjetra: 3.2 m/s
  • Prosječna godišnja relativna vlažnost zraka: 74%
  • Prosječna godišnja količina oborina: 520 – 550 mm.
Klimatološki srednjaci za Voronjež
mjesec sij velj ožu tra svi lip srp kol ruj lis stu pro godina
srednji maksimum, °C −3,4 −3,0 2,9 13,8 21,1 24,4 26,6 25,5 18,9 10,9 2,3 −2,5 11,5
srednja dnevna temperatura, °C −6,1 −6,5 −1,0 8,3 14,8 18,5 20,5 19,2 13,3 6,9 −0,4 −5,0 6,9
srednji minimum, °C −8,8 −9,3 −4,2 3,6 9,3 13,2 15,2 13,7 8,7 3,6 −2,6 −7,6 2,9
oborine, mm 42 37 33 38 46 74 62 54 61 50 46 44 587
Izvor: pogodaiklimat.ru[6]

Hidrografija

uredi

Voronjež se nalazi na desnoj i lijevoj obali rijeke Voronjež. Grad su zadesile veće proljetne poplave: 1942., 1945., 1947., 1970. i 1971. godine.[7] Nakon izgradnje rezervoara na rijeci Voronjež poplave su prestale.

Voronješki rezervoar je najveći rezervoar u ovom dijelu Rusije. Područje površinskih voda Voronješkoga rezervoara je 70 km². Njegova dužina i širina su 35 km i 2 km. Prosječna dubina je 2,9 m, a ukupan volumen - 204 milijuna m³. Provode se radovi povećanja prosječne dubine vode, s ciljem čišćenja, jer je dubina premala, pa je pogodna za razvoj bakterija.[8]

Stanovništvo

uredi
 
Proslava dana padobranaca VDV-a u Voronježu.

Voronjež je najveći grad Voronješke oblasti i ima 1,046.425 stanovnika (procjena 2024.) Gustoća naseljenosti prema procjeni iz 2014. godine iznosi 1700,91 stanovnika/km².

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Voronježu je živjelo 61,053 stanovnika. Razvoj industrije u Voronježu doveo je porasta brojnosti stanovništva u 1913., koje je iznosilo 94,800 stanovnika. Tada je bio među dvadeset najvećih gradova Ruskog Carstva.[9] U drugoj polovici 20. stoljeća, dogodio se nagli porast stanovništa pa je tako 1956., u gradu živjelo 400,000 stanovnika, 1970. 660,000, a 2000. 907,000 stanovnika. Dana, 17. prosinca 2012., rođen je milijuntni stanovnik Voronježa.[10]

Iz popisa stanovništva 2010., dobiveni su podaci o nacionalnosti. Od 877,868 stanovnika: Rusi - 850,434 (96,9%), Ukrajinci - 8,870 (1%), Armenci - 4,204 (0,5%), Azerbajdžanci - 1,916 (0,2%), Bjelorusi - 1,615 (0,2%), Tatari - 1,019 (0,1%), ostali - (0,1)%.

Administrativni status

uredi
 
Spomenik Petru I.

Voronjež je administrativno središte Voronješke oblasti. U okviru upravnih jedinica, registriran je kao Voronješki urbani okrug- administrativna jedinica sa statusom jednaka okrugu. Kao komunalni odjel, ovaj upravni odjel također ima urbanistički okružni status.

Gradski odjeli

uredi

Grad je podijeljen na šest upravnih odjela: Kominternovski, Leninjski, Ljevoberežni, Sovjetski, Centralni i Željeznodorožni upravni odjel.

Promet

uredi

Međunarodna zračna luka Voronjež, nalazi se sjeverno od grada, a sjedište je zrakoplovne kompanije Polet Airlines. Jedno su vrijeme, zrakoplovi s ove zračne luke letjeli na Zračnu luku Pula.

Voronjež također ima Zračnu luku Pridača, u sklopu tvornice zrakoplova "VASO" (rus. Voronezhskoye Aktsionernoye Samoletostroitelnoye Obshchestvo, Voronješka zrakoplovno proizvodna udruga), gdje se izrađivao i Tupoljev Tu-144. Također postoji zrakoplovna baza Malševo u jugozapadnom dijelu grada.

Od 1868., postoji željeznička pruga između Voronježa i Moskve.[11] Voronjež je važno željezničko čvorište i sjedište državne tvrtke „Jugoistočne željeznice“ unutar „Ruskih željeznica“. Grad je izravno povezan željeznicom s nizom gradova kao što su: Moskva, Kijev, Kursk, Novorossijsk, Soči i Tambov.

Autobusi i maršrutke čine većinu javnog prijevoza. Postoje i trolejbusi, a tramvaji su ukinuti 15. travnja 2009.,[12] jer se pokazalo, da su maršrutke isplativije.

Gospodarstvo

uredi
 
U Voronježu je bila masovna proizvodnja prvoga nadzvučnoga putničkoga zrakoplova na svijetu Tupoljev Tu-144.

Vodeći sektori gospodarstva u 20. stoljeću bili su: strojarstvo, obrada metala, elektronika i kemijska industrija.

U kasnim 1960.-im, u postrojenju KBKhA razvijen je raketni motor RD-0105 za treću fazu svemirske rakete "Luna", što je omogućilo da se po prvi put u svijetu 1959. godine dođe do brzine oslobađanja. Na temelju motora RD - 0105, nastao je motor za treću fazu lansiranja svemirskoga vozila "Vostok", u kojem je bio prvi kozmonaut na svijetu Jurij Gagarin.

Godine 1968., u zrakoplovnoj tvornici u Voronježu počela je masovna proizvodnja prvoga nadzvučnoga putničkoga zrakoplova na svijetu Tupoljev Tu-144. U listopadu 1977., tvornica je izgradila prvi sovjetski putnički zrakoplov Iljušin Il - 86.

Elektronika 60 (ruski: Электроника 60) bilo je terminalno računalo, koje je proizvodila tvrtka Elektronika iz Voronježa. Ovo je računalo bilo klon DEC LSI-11. Originalnu inačicu popularne igre Tetris, napisao je Aleksej Pažitnov na ovom računalu.

Moderni grad Voronjež s regijom, gospodarsko je središte i jedno od najvećih gospodarskih središta u Rusiji. Godine 2012., Voronjež je bio na 8. mjestu na ljestvici kvalitete urbanog okoliša u Rusiji.

Važnije kompanije su: "Voronješko zrakoplovno poduzeće" (trenutno proizvodi zrakoplove Iljušin Il-96, Antonov An-148, dijelove za Airbus A320 i Suhoj Superjet 100 te radi na novom zrakoplovu Iljušin Il-112), "Nokia Networks" (ogranak za Rusiju), "Jugoistočne željeznice" (ogranak "Ruskih željeznica"), "Sozvezdie" (elektronički kompleks u Rusiji, sa sjedištem u Voronježu, specijaliziran za projektiranje i proizvodnju elektroničkih i komunikacijskih sustava za potrebe Oružanih snaga i drugih specijalnih jedinica, kao i za civilne svrhe), "Verofarm" (farmacija), "Voronježstalmost" (čelične konstrukcije za željezničke, cestovne i pješačke mostove svih vrsta), "Molvest" (mliječna industrija), "Angstrem" (među prvih pet proizvođača namještaja u Rusiji).

Obrazovanje i kultura

uredi
 
Agronomski fakultet u Voronježu

Grad ima sedam kazališta, dvanaest muzeja, brojne kino dvorane, Dom filharmonije i stalni prostor za cirkuske predstave. Voronjež je jedno od glavnih središte visokog obrazovanja u središnjoj Rusiji.

 
Voronješko državno pedagoško sveučilište

Glavne obrazovne institucije:

  • Voronješko državno sveučilište
  • Voronješko državno tehničko sveučilište
  • Voronješko državno sveučilište arhitekture i graditeljstva
  • Voronješko državno pedagoško sveučilište
  • Voronješko državno poljoprivredno sveučilište "car Petar Veliki"
  • Voronješko državno sveučilište inženjerskih tehnologija
  • Voronješka državna medicinska akademija
  • Voronješka državna akademija umjetnosti
  • Voronješka državna šumarska akademija
  • Voronješki državni zavod za tjelovježbu
  • Voronješki državni institut ruskog Ministarstva unutarnjih poslova
  • Voronješko državno sveučilište vojnoga zrakoplovstva

i niz drugih podružnica i privatnih instituta i sveučilišta. U Voronježu ima 2000 škola (osnovne i srednje).

Religija

uredi
 
Katedrala Navještenja u Voronježu

Godine 1682., u borbi protiv disidenata utemeljena je Voronješka pravoslavna eparhija.[13] Njezin prvi episkop bio je sveti Mitrofan (1623. – 1703.) U sovjetskim vremenima, relikvije sv. Mitrofana su otvorene, mnoge crkve devastirane i zatvorene, a svećenici i monasi uhićeni i pogubljeni.

U 1990.-im, mnoge pravoslavne crkve vraćene su Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Uslijedila je njihova obnova, a podignute su i mnoge nove crkve.

 
Crkva uz ženski manastir Alekseeva-Akatov

Katedrala Navještenja u Voronježu jedna je od viših pravoslavnih crkvi u svijetu. Katedrala s pet kupola i s pripadajućim zvonikom, gradila se između 1998. i 2009. godine. Nastala je po uzoru na katedralu sv. Vladimira, koja je sagrađena krajem 19. stoljeća u rusko-bizantskom stilu, djelo Konstantina Thona, a srušili su je boljševici.

Ostale poznatije pravoslavne crkve su: katedrala Pokrova Svete Bogorodice, Uspenska (Uznesenje Marijino) admiralitetska crkva, crkva sv. Ilije proroka (1767. – 1777.)., crkva sv. Nikolaja, crkva sv. Spasa, Kazanska crkva, ženski manastir Alekseeva-Akatov.

U Voronježu postoje i dvije baptističke crkve, židovska sinagoga, evangeličko-luteranska crkva sv. Marije Magdalene i rimokatolička župa Svete Marije zaštitnice (bez crkve, sv. misa se služi u stanu).

Šport

uredi
 
Nogometni stadion u Voronježu

Voronjež ima mnoge športske objekte, od kojih se ističu Centralni profsojuz nogometni stadion s 32,000 sjedećih mjesta, športski kompleks "Olimpik", Jubilejna športska palača za hokej na ledu, palača podvodnih športova, bazen "Spartak", športski kompleks "Baklja", Yacht klub, Specijalizirana športska škola za djecu i mladež "Vladislav Tretjak", šahovski klub, itd. U Voronježu su održana međunarodna i nacionalna športska natjecanja u mnogim športovima kao što su: boks, orijentacijski šport, ritmička gimnastika, šah, hrvanje grčko-rimskim stilom, biciklizam, bilijar, itd. Tijekom godina, voronješki športaši osvojili su zlatne, srebrne i brončane medalje na Olimpijskim igrama, Svjetskim prvenstvima, Europskim prvenstvima, na natjecanjima Svjetskoga kupa itd.

Športaši

uredi
 
Nikolaj Panin, prvi ruski olimpijski pobjednik
 
Hokejaški klub Buran Voronjež
 
Gimnastičarka Viktorija Komova

Glavni športski klubovi

uredi
Klub Šport osnovan Liga Rang
lige		 Stadion
Fakel Voronjež nogomet 1947. Druga divizija PFL-a 3. Centralni profsojuz stadion
Energy Voronjež nogomet 1989. Ruska ženska nogometna liga 1. Rudgormaš stadion
Buran Voronjež hokej na ledu 1977. Viša ruska hokejska liga 2. Jubilejna športska palača
VC Voronjež odbojka 2006. Ruska viša odbojkaška liga za žene 2. Kristal šport kompleks

Poznati stanovnici

uredi

Od 1696. do 1722., ruski car Petar Veliki posjetio je Voronjež 13 puta, provodeći u gradu više od 500 dana. U Voronjež su često dolazili ruski admirali (F.M. Apraxin, A.D. Menšikov, F. Skljajev, Cornelius Cruys i dr.). Tijekom uronuća prvog ruskog linijskog broda Goto Predestinacija prisustvovali su ruski princ Aleksej Petrovič, princeza Natalia (sestra cara Petra Velikoga), strani veleposlanici i drugi ugledni gosti. Na brodu je podigao zastavu tadašnji episkop Voronježa, sv. Mitrofan Voronješki.

Posljednji krimski kan Şahin Giray živio je u zatočeništvu u Voronježu od 1784. do 1786. Na Voronješkom kadetskom korpusu školovali su se: Sergej Mosin (izumitelj puške Mosin-Nagant), Aleksandar Lodigin (inženjer elektrotehnike, jedan od izumitelja žarulje sa žarnom niti), Georgi Plehanov (teoretičar i propagandist marksizma, filozof, istaknuta figura ruskoga i međunarodnoga socijalističkog pokreta) i dr.

Hrvati i Voronjež

uredi

Po Hrvatu Tomi Aleksu Dundiću nazvana je jedna ulica u Voronježu (ruski: Улица Олеко Дундича).[15] Tomo Aleksa Dundić, sudionik je Ruskog građanskog rata na strani Crvene garde. Jedina je osoba iz Hrvatske odlikovana Ordenom crvene zastave u Rusiji. O njemu je 1958. snimljen istoimeni film u sovjetsko-jugoslavenskoj koprodukciji. Sudjelovao je u brojnim bitkama i ranjen je nekoliko puta. Poginuo je u borbi u Ukrajini. I danas u Rusiji i Ukrajini postoji sjećanje na njegovu hrabrost i vojnu vještinu. Boravio je i u Voronježu jedno vrijeme. O njemu su pisali ruski pisci Isak Babelj u zbirki priča "Crvena konjica" te Aleksej Tolstoj u knjizi "Put do kalvarije", u kojoj se spominje i Dundićev boravak u Voronježu.

 
Spomenik Matiji Zmajeviću

Matija Zmajević bio je bokeljski Hrvat, admiral pomorske flote Carske Rusije. Godine 1723., po nalogu ruskog cara Petra I. Velikoga, Matija Zmajević je u činu viceadmirala poslan u Voronjež.[16] Imao je zadatak pripreme ratnih brodova za mogući rat s Turskom. Također mu je povjereno vođenje zadatka čišćenja korita rijeke Voronjež. Godine 1727. Zmajević dobiva čin admirala, a posljednje je godine proveo kao guverner Astrahanske oblasti i zapovjednik Tavrova - glavne baze ruske rječne ratne flote. Svoju je ratnu slavu Matija Zmajević zadobio u Gangutskoj bitki 1714., kada je potopio sedam švedskih brodova.

Hrvatsko-švedska kompanija Ericsson Nikola Tesla obavila je posao izrade GSM mreže za telekomunikacijsku tvrtku Kodotel iz Voronježa, 2009. godine.[17]

Predstavnici Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ostvarili su suradnju s Pravnim fakultetom Državnog sveučilišta u Voronježu u okvirima Tempus Projekta, 2014. godine.[18]

Vokalni i plesni folklorni ansambl "Voronješke djevojke" (rus. Voronezhskie Devchata) nastupio je 3. listopada 2017. u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu. Ansambl je nastao 1966. godine, u sklopu Voronješkog filharmonijskog društva.[19]

Gradovi pobratimi

uredi

Izvori

uredi
  1. ↑ http://www.voronezh-city.ru/city/symbolic/ Preuzeto 9. kolovoza 2014.
  2. ↑ Lazarev А. "Tajna imeni Voronezh". Voronezh, 2009. — 200 str.
  3. ↑ http://news.google.com/newspapers?nid=1917&dat=19891011&id=-xQxAAAAIBAJ&sjid=y-AFAAAAIBAJ&pg=1042,2604606 Preuzeto 17. kolovoza 2014.
  4. ↑ http://top.rbc.ru/society/17/12/2012/836948.shtml  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2013. (Wayback Machine) Preuzeto 25. kolovoza 2014.
  5. ↑ http://www.kakras.ru/doc/time-zone.html#table-time-zone Preuzeto 25. listopada 2013.
  6. ↑ pogodaiklimat.ru
  7. ↑ Люби и знай родной край / Научн. редактор — Б. Я. Табачников. — Учебное пособие по географии, истории и культуре Воронежской области. — Воронеж: Центр духовного возрождения Чернозёмного края, 2008. — 384 с. — ISBN 978-5-91338-005-0.
  8. ↑ http://news.tipok.ru/index.php?name=News&op=article&sid=70883  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. listopada 2013. (Wayback Machine) Preuzeto 7. prosinca 2013.
  9. ↑ Шулепова Э. А. Историко-культурное наследие Воронежа: материалы Свода памятников истории и культуры Российской Федерации. — Научно-документальное издание. — Воронеж: Центр духовного возрождения Чернозёмного края, 2000. — 575 с. — ISBN 5-900270-43-2.
  10. ↑ http://top.rbc.ru/society/17/12/2012/836948.shtml  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2013. (Wayback Machine) Preuzeto 10. kolovoza 2014.
  11. ↑ http://www.nnov-airport.ru/rus/wokzal_voronezh.html  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. lipnja 2017. (Wayback Machine) Preuzeto 25. studenog 2013.
  12. ↑ Buses Worldwide ISSN 0961-2122, izdanje 161, srpanj 2009.
  13. ↑ Кононов В. И. Памятник императору Петру Великому. — Воронеж: ООО «Редакция газеты „Коммуна“», 2007.
  14. ↑ Hrvatske šume, časopis za popularizaciju šumarstva, br. 115/116, 2006., str. 38
  15. ↑ http://www.wikiznanie.ru/ru-wz/index.php/Улица_Олеко_Дундича_(в_Воронеже) Preuzeto 30. rujna 2014.
  16. ↑ Пульвер Е. А., Пульвер Ю. А. Воронежская мозаика. — Воронеж: Центрально-Чернозёмное издательство, 1983. — 207 с.
  17. ↑ http://www.ericsson.hr/investors/actual_2009/contracts_may.shtml  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. ožujka 2010. (Wayback Machine) Preuzeto 30. rujna 2014.
  18. ↑ http://www.unizg.hr/nc/vijest/article/predstavnici-ekonomskog-fakulteta-u-posjetu-drzavnom-sveucilistu-u-voronjezu/ Preuzeto 30. rujna 2014.
  19. ↑ http://www.lisinski.hr/hr/dogadanja/voronjeske-djevojke-br-drzavni-ansambl-br-pjesama-/ Preuzeto 5. listopada 2017.

Vanjske poveznice

uredi
 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Voronjež
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Voronjež&oldid=7003446"