Josip Keresturi

Josip Keresturi (Štrigova, 20. veljače 1739. ‒ Beč, 27. lipnja 1794.), hrvatski diplomat, povjesničar i politički pravnik.

Bio je jedno od šestero djece seoskog čizmara. Njegova majka bila je sestra Ivanu Šimuniću. Kod ispitivanja za isusovački red u Kisegu u Ugarskoj nazvan je Hungarus.

"... kad su ga ispitivali umio je osim latinskog, svoj materinji jezik hrvatski, a osrednje (ponešto) njemački i mađarski. U šematizmu zagrebačkog kolegija 1764. on je Croata Stridoniensis". Hrvat iz Štrigove, kao zreo čovjek s dvadeset i pet godina nije se stidio svoga hrvatskog podrijetla i jezika.

Međimurci su se pretežno predstavljali kao Croata Insulanus, jer je uobičajeno bilo da se nazivaju po zemlji rođenja, a ne po materinjem jeziku ili narodnoj pripadnosti, tako da su poneki Nijemci nosili naslov Croata, koji su bili rođeni u Hrvatskoj. S obzirom na to da je Međimurje pripadalo Ugarskoj, poneki Međimurci nosili su naslov Hungarus, tako je i Šimunić kod ulaska u isusovački red nosio naslov "hungarus".

Josip Keresturi nakon završene osnovne naobrazbe u štrigovskoj školi odlazi u gimnaziju u Varaždin. Svršivši gimnaziju, odlazi u Kiseg gdje je polazio retoriku i poetiku. Nakon završenih studija radi kao profesor u Trnavi, a potom u Zagrebu. God. 1764. izlazi iz isusovačkog reda i postaje notar (javni bilježnik) u Varaždinu. Kao učen i sposoban hrvatski diplomat bio je poslan na bečki dvor gdje je bio carski službenik (agens aulicus, pri samom vrhu carske administracije). Kao carski službenik piše mnoge pjesme na latinskom, car Josip II. (sin Marije Terezije) dodjeljuje mu plemićki naslov i posjed u međimurskoj Belici. U Beču je od 1776. god. izdavao političke novine «Ephemerides Vindobonense». Srhvan bolešću, koju je poticao njegov prekomjeran rad, svoje posljednje zemaljske dane proveo je u Varaždinu (hrvatskom malom Beču), koji ga je vinuo u carski Beč, te je preminuo 27. lipnja 1794. god. u 55. godini života. Od 1754. do 1764. isusovac.

Njegovi ovozemaljski ostaci sahranjeni su u Dekanovcu kod župne crkve, a na nadgrobnoj ploči na župnoj crkvi piše na latinskom jeziku: "Ovdje leži Josip Keresturi de Szinerszegh, agens eulicus i prisjednik sudova mnogih županija, čovjek koji po vjeri u Boga, odanosti vladarima i ljubavi prema domovini nije zaostao ni za kim. Dapače, krasile su ga najviše krijeposti, nada sve sjajan um, rijetka razboritost, iskustvo stvari, sveopća učenost. U skromnosti je ustrajao, a postigao je največe časti. Kad ga je smrt preselila u nebo, sa zemlje ga nije otkinula. Živi, naime, po slavi svojih dobrih djela, živi kao otac među predragim potomstvom, živi kao autor u knjigama. Umro je 27. lipnja 1794. u 55. godini svog života. Ovaj vječni spomenik njegovoj blagoj duši postavila su mu zahvalna djeca." Obitelj Keresturi je posjedovala u Domašincu 91 jutro oranice i «sjenokoše na 16 kosaca, vinograd u Vučetincu na 60 kopača i vrt veličine 3 jutra». Njihovo imanje se 1807. god. najvjerojatnije prodalo.

U doticaju sa svim kulturnim i političkim krugovima onoga doba, Josipa Keresturija možemo svrstati u rang sv. Jeronima svoga doba, po svojoj učenosti i marljivosti, napisao je više djela na latinskom jeziku u kojima obrađuje razne linvgvističke, pravno-političke, povijesne i gospodarske teme. God. 1767. izdaje djelo "Elegia de consilio Regio pro Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae Regnis, Varasdini-erecto".

Svoje najpoznatije djelo Josip Keresturi napisao je u stihovima. Veličina i ljepota pjesme je nemjerljiva, a svima poznata. Malo je znano da je pjesma nastala negdje med štrigovskim bregima, kada je iz Varaždina ili Beča Josip dolazio na ladanje u Štrigovu.

NIKAJ NA SVETU LEPŠEGA NI

Nikaj na svetu lepšega ni, Nego gorica kada rodi, Mužek se trudi ter se vrti da mu se delo ne zamudi.

Vince rad pije, v kleti sedi, Kuma napija ter mu veli: Kume moj dragi, daj se napi, Jošče nas nebu, daj ga se vži!

Kolje bum sekal, rezal ga bum, Deca obele, gostil se bum, Kume moj dragi, daj se napi, Jošče nas nebu, daj ga se vži!

Doklam nakoljim, dosta ga bu, Žene natiram z vodum, s kapu. Kume moj dragi, daj se napi, Jošče nas nebu, daj ga se vži!

Zato mu delam, da ga bum pil Za drugo neje, bum ga se vžil! Kume moj dragi, daj se napi, Jošče nas nebu, daj ga se vži!

Če ga popijem, ter ga nebu, Malo bu shađal potlem vu letu. Kume moj dragi, daj se napi, Jošče nas nebu, daj ga se vži!

Zatim nam dojde sveti Mihalj, Grozdje dozrevle, budem ga bral. Kume moj dragi, daj se napi, Jošče nas nebu, daj ga se vži!

Denes al zutra mrtev nam glas, Vince ostane, ne bude nas. Kume moj dragi, daj se napi, Jošče nas nebu, daj ga se vži!

God. 1758. Josip Keresturi u Beču je napisao svoja razmišljanja na koji način se može Međimurje usrećiti:

Razmišljanja kako se može narod u Međimurju najviše usrećiti

1. Svu pažnju treba obratiti na to da se postave župnici opskrbljeni znanjem, vrlinom i uglađenim vladanjem. Od njih najviše i iznad svega ovisi ne samo zdravlje naroda, nego i način njegova ponašanja, narodski rečeno civilizacija, ugledanje na građane, duševna i tjelesna sreća. Ne bi smjelo biti župnika koji ne bi imao uza se neku gospodarsku knjigu i nadasve vrijedan priručnik liječnika Tissota o bolestima seljaka.

2. U svakom mjestu i u svakom večem selu morala bi postojati škola za seosku mladež. Sramota je što se škole s tolikim žarom uvode po čitavom mađarskom kraljestvu, a sasvim se zanemaruje samo u Međimurju, gdje su ljudi najsposobniji. Razlog je tome što ravnatelj narodnih škola boravi u Gyoru, i drugo, kad bi postojao neki zamjenik školskog inspektora u Međimurju, na primjer župnik u Belici koji bi za takvu dužnost bio najprikladniji, jer tolike godine s uspjehom već podučava dječake.

3. U Međimurju već postoji liječnik, zahvaljujući velikoj pomoći i dobročinstvu obitelji Althan i darežljivosti Petra Berkea, župnika u Legradu. Ali nadstojnik vlastelinstva morao bi stalno imati pred sobom uputstvo liječnika uključeno u kraljevsku listinu, i to zato da se brine za njegovo izvršavanje. Tako ćemo, naime, u Međimurju imati dobru apoteku, poznate ranarnike, vješte primalje. Tako će siromašni jednako dobro kao i bogati, osjetiti korisnost liječnika. To će pridonijeti zdravlju sviju, jer ako toga nemaju podložnici, oni ne koriste niti vlastelinima niti sami sebi.

4. Iako pojedine općine imaju za međimurske prilike prilično velike pašnjake, oni su ipak uglavnom pokriveni trnjem, šikarama i lokvama. Kakvo je onda čudo što tamo gotovo neprestano hara stočna kuga? Kako je onda čudo što rogata marva stalno izgleda mala i slabe vrijednosti, uvijek je izgladnjela, mršava i jadna? Da se nađe lijek, trebalo bi, prvo, zajedničke pašnjake i gotovo svuda podijeliti među sela i odvojiti tako da svako selo ima svoj pašnjak. Drugo, opominjajući, pa i primjenjujući stroge mjere prisiliti općine da svoje pašnjake očiste od trnja i nekorisnog grmlja, a bare isuše pomoću potrebnih jaraka. Treće pak, mogli bi polako, čestim nagovaranjem uvesti da se zajednički pašnjak podijeli na pojedina domaćinstva, a svaka kuća da svoj dio zasije korisnim biljem, na primjer djetelinom. Dosljedno tome živina neka se zimi i ljeti hrani kod kuće u staji. O, koliko koristi! Tako će svatko imati daleko više, daleko bolje i daleko ljepše stoke, proizvodit će se daleko više mlijeka, maslaca, sira, dobit će daleko više najboljeg gnoja, neka se više uvjeravaju u njihovu istinitost, neka prihvaćaju način kojim će se ove korisne stvari uvesti i nastaviti usađujući ga polako narodu.

5. Ova pak nadasve korisna stvar mogla bi se i morala uvesti naročito u bregovima gdje je velika nestašica zemlje i gdje siromašan brđanin jedva može hraniti jedno ili dva živinčeta. Kad bi, naime svaka kuća tako dobila jedno ili dva jutra zemlje i zasijala nekom vrstom djeteline prilagođene takvom tlu, svako bi domaćinstvo moglo hraniti tri do šest pa i više grla stoke i opskrbilo bi se za svoje potrebe mlijekom, gnojem i tako dalje. Ali radi se o tome da bi naročito župnici morali riječju i djelom prednjačiti neukom narodu.

6. Svu moguću brigu i nastojanje trebalo bi posvetiti tome da se u čitavom Međimurju, koliko god se to može sade dudovi. Nijedna, pa ni najsiromašnija kuća ne bi smjela biti koja ne bi imala zasađenih barem deset dudova. To bi trebalo provesti opominjanjem, poticanjem, pohvalama, nagradama, a katkad i karanjem. To bi trebala biti stvar na koju župnici moraju neprestano narodu javno i privatno upućivati, primjerom pokazivati i pohvalama poticati, naročito u briježnim dijelovima gdje je narod tako siromašan. O, kako bi sretno bilo Međimurje za deset - petnaest godina! Kad bi, naime, u čitavom Međimurju bio jedan milijun dudova, već bi se desete ili petnaeste godine dobio jedan milijun forinti čistog dobitka, a on bi rastao proporcionalno kako bi stabla bila veća. Ako u Italiji može seljak svojim sinovima ostaviti poslije smrti dvadeset dudovih stabala, on umire sretan jer već vidi da će mu svo potromstvo biti zauvijek sretno. Kako pak bi tu korisnu stvar trebalo započeti i nastaviti, kako bi se u pojedinim župama i večim mjestima mogli uvesti rasadnici dudova iz kojih bi svatko mogao nabaviti stabla i ostalo slično, vlastelinstvo i župnici lako će utvrditi ako se katkad nađu zajedno na okupu i saslušaju inspektora dudova i svilarstva Jurena. O župnici, ako u vašem srcu postoji neka ljubav prema bližnjemu, nastojte da ova nadasve korisna stvar ubrzo i sa svim žarom nađe svoje mjesto u Međimurju.

7. Donje Međimurje svake godine dobivalo bi ogroman dohodak od duhana, kad bi ga znalo i htjelo bolje uzgajati. Naime, sadašnji međimurski duhan najgori je od svih samo zato što se slabo uzgaja. Redovito se prodaje po dva, tri ili četiri, rijetko po pet forinti. iako bi se za njega dobilo čak i dvanaest forinti kad bi bio bolji. Da je tako, međimurski duhan mogao bi se prodati prije svakog drugog i brže i bolje, jer bi primorskim trgovcima bilo daleko lakše i mnogo korisnije kupovati duhan u bližem Međimurju, nego u udaljenim krajevima Ugarske. Stoga trgovci veoma žele da se Međimurje ipak jednom opskrbi boljom vrstom duhana. A to bi se moglo provesti tako da, prvo, vlastelinstvo dovede nekog vještog uzgajivača duhana iz Tirola i pobrine se da taj na njegovom zemljištu sadi duhan (videći, naime, primjer podložnici bi ga ubrzo nasljeđivali), i drugo, da se dadu pisane ili tiskane upute župnicima koji bi ih mogli čitati i podložnicima polako tumačiti.

8. Da se pomogne svima onima koji su bili zbog starosti, bilo zbog kakve nesreće zapali u takvo siromaštvo da se nikako više ne mogu uzdržavati, krajnje je poželjno da se i u Međimurju uvede prekrasan običaj grofa de Buquoi kakav već s najljepšim rezultatima postoji u mnogim austrijskim krajevima. Smisao tog postupka je taj da se, prvo, svi strani prosjaci zauvijek udalje, drugo, da se domaći pravi siromahi odvoje od lažnih, treće, da se oni koji su zaista siromašni, opskrbe za čitav život. Kad bi se vlastelinstvo i župnici ozbiljno htjeli prihvatiti tog posla, mogli bi ga ostvariti na opće zadovoljstvo svih. U Međimurju dobro zna za tu stvar vicearhiđakon Fenvesi, kojemu sam poslao knjigu o tome i objasnio svoja razmišljanja, te koji se u brojnim prigodama pokazao spreman pomoći bijednima.

9. Velik dio Međimurja čine vinorodni bregovi, ali što vrijedi sav trud, ako vino mora ostajati u podrumima i nema za njega kupaca? Naime u svim naprednim krajevima postoji takav «presveti» zakon da se u vinogradna mjesta strana vina ne smiju uvoziti pod prijetnjom kazne za krijumčarenje, tako dugo dok postoji vino domaće proizvodnje. U Međimurju pak čak i tada, kad su svi podrumi puni vina, ni za zakupnika ni za druge nema zapreke da uvoze vrlo mnogo hrvatskih i mađarskih vina. Molim, gdje je tu razboritost, gdje je ljubav, gdje nastojanje da se sačuvaju podložnici? Vlastelinstvo bi se, dakle, moralo osjećati obveznim da nikako ne dopusti uvođenje stranih vina u briježne krajeve tako dugo dok ima domaćih. A još bi više pokazalo svoju ljubav prema podložnicima kad bi i u svojim krčmama u ravničarskom dijelu, koliko god to može, točilo međimursko vino, što više kad bi svoje podložnike upućivalo da se, koliko je moguće, radije služe međimurskim vinima nego onim stranima. Uostalom, u odnosu na druge vanjske, međimurski su vinogradi prilično nerodni, to pak zato što se ne obrađuju na onaj način kako to običavaju činiti strani vješti vinogradari. Stoga bi vlastelinstvo učinilo dobru stvar kad bi se pobrinulo da njegovi privatni vinogradi budu obrađivani bolje i s većom brigom. Videći, naime, primjer i drugi će ga pokušati slijediti.

O sretnog li Međimurja ako osjeti učinak mojih preporuka! Sretnog li i blaženog vlastelinstva ako se prihvate takve brige za svoje podložnike! Sretnih li župnika ako svojim trudom pridonesu takvim korisnim ciljevima! Najsretniji pak bit ću ja ako budem vidio da je moja domovina usrećena tim mojim nastojanjem!

Dano u Beču, 20. siječnja 1785.

Da su ideje našega Keresturija ipak urodile plodom vidljivo je iz toga što je krajem XVIII st. u Varaždinu počela prva manifakturna prerada duhana, a u Prelogu je počela raditi svilana. Iz njegovih razmišljanja vidljiva je dalekovidnost i velika ljubav i briga za napredak svoga rodnoga kraja.