Starogrčko kazalište

Starogrčko kazalište, ili antička grčka drama, je kazališna kultura koja je cvala u Staroj Grčkoj od oko 550. do oko 220. pr. Kr. Grčki grad-država Atena, koja je postala značajna kulturna, politička i vojna sila u ovom razdoblju, je bila njegovim središtem. Kazalište je u Ateni institucionalizirano kao dio festival Dionizija u čast grčkog boga vina, Dioniza.Tragedija (kasno 6. st. pr. Kr.), komedija (486. pr. Kr.), i satira su bila tri dramska žanra koja su nastala upravo u klasičnoj Ateni. Iz Atene su se proširile svečanosti u brojne grčke kolonije i gradove njenih saveznika kako bi promovirali zajednički kulturni identitet. Novovjekovno europsko kazalište se temelji upravo na atenskoj drami, koja je značajno obilježila i svjetsku kulturu općenito.

U početku je kazalište bilo običan krug usred neke ravnice u kojem se pjevalo i plesalo - orhestra. Gledatelji su stajali sa strane, a da bi bolje vidjeli uskoro su se počeli smještati po okolnim brežuljcima. Tamo su s vremenom počeli graditi i sjedala, u početku drvena, a kasnije kamena i tako je nastalo poluokruglo gledalište ili theatron. Grčko kazalište je bilo veoma cijenjeno; u dvoranama je bilo do 25.000 sjedala, a u Ateni čak 30.000 sjedala.

Kazališni tekstovi

Kazališni tekstovi u početku su se izvodili samo prigodom vjerskih svečanosti u čast boga Dioniza. Atenski su se dramaturzi dvaput na godinu natjecali na dramskim natjecanjima za prestižnu nagradu-lovorov vjenac.

Tragedije su pričale priče o junacima i moćnicima koji su se morali suočiti s izazovima sudbine i teškim odlukama. Komedije su predstavljale istaknute građane u neobičnim i zabavnim situacijama, u kojima se baš nije držalo do poštovanja prema bogovima.

Program bi počinjao u zoru i sadržavao bi pet izvedaba. Sve bi aktivnosti u gradu stale kako bi građani mogli prisustvovati izvedbama, a tih dana i zatvorenici bi bili pušteni na slobodu.

Kazalište je bilo jedno od rijetkih javnih prostora na kojima bi pristup bio dopušten i ženama. Publika je negodovanje u slučajevima loših predstava izražavala bacanjem hranom ili kamenja. Svi su glumci bili muškarci i nosili su maske. Prvi tekstovi zahtijevali su samo jednog glumca i kor od 12-15 osoba koje su plesale i pjevale. S vremenom je rastao broj uloga i broj glumaca. Eshil, Sofoklo i Euripid pisali su najljepše grčke tragedije, a Aristofan je bio najpopularniji pisac komedija.

Arhitektura

Kazalište u Epidauru, 350. pr. Kr., promjera 114 m.

Svoju jedinstvenost Heleni su potvrdili i pronalaskom arhitekture kazališta. Razumljivo je da je njihovo shvaćanje arhitekture dalo rješenje kazališta isključivo na otvorenom prostoru. Izabrala bi se padina brijega u koji su se usijecali pravilni stepenici koji su činili sjedišta za gledatelje (kaveje). Sjedišta su pravljena polukružno u ravni terena, a u centru sjedišta izgrađivano je kružna ili polukružna orkestra namijenjena zboru i kretanju glumaca. Na nju se nastavljao treći dio kazališta – skena. Ona je u početku bila zaklon u obliku šatora koji je služio glumcima, a kasnije se razvila u pravokutni oblik okružen stupovima i koristila se isključivo za potrebe radnje. Akustika je u grčkim kazalištima bila tako dobra da se u posljednjem redu čulo isto tako dobro kao u prvom. Najpoznatije je Atensko kazalište, a najveće ono u Epidauru.

U kasnijim projektima kazališta naglašavala se povišena pozornica na račun orkestre, odražavajući pripadanje zbora i uspon glumca pojedinca.

Poveznice

Vanjske poveznice

Stara Grčka Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. siječnja 2008. (Wayback Machine)
Ancient Greek Theatre Starogrčko kazalište Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. prosinca 2017. (Wayback Machine) (engl.)
Atlas arhitekture I