Atlantida

Atlantida (grčki: Ἀτλαντὶς νῆσος) u grčkoj je mitologiji otok legendarne drevne kulture, o čijem samom postojanju i lokaciji nema čvrstih dokaza. Prvi put Atlantidu spominje starogrčki filozof Platon, koji kaže da je ona razorena prirodnom katastrofom, najvjerojatnije potresom ili potopom. To je navodno bilo više od 9400 godina prije Platona.

Mit

Kao priča Platonovim dijalozima (Kritija i Timej), Atlantida je često opisivana kao mit koji je Platon stvorio kako bi ilustrirao svoje političke teorije. Premda je funkcija priče jasna, raspravlja se je li Platon doista imao inspiraciju stvarnim događajem, odnosno starijom tradicijom. Neki tvrde da se Platon prisjetio erupcije Tere^[1]^[2] invaziju naroda s mora^[3] ili Trojanskog rata,^[4] dok drugi inzistiraju da su mu motivacija bili suvremeniji događaji poput uništenja Helikea 373. pr. Kr. kad je taj grad potonuo u noći ili pak atenska invazija na Siciliju od 415. pr. Kr. do 413. pr. Kr.

O mogućem postojanju Atlantide raspravljalo se od antike, ali je često to vjerovanje odbacivano. Priču su otkrili humanisti u novije vrijeme, premda je u srednjem vijeku bila nepoznata.

Dan danas, Atlantida je inspiracija brojnim piscima i stvarateljima, od znanstvene fantastike preko stripova do filmova, a njezino je ime postalo eponim za izgubljenu civilizaciju.

Literatura o Atlantidi

Platon

Platonovi dijalozi Kritija i Timej, napisani oko 360. pr. Kr., najstarije su referencije o Atlantidi. Platon nikad nije dovršio Kritiju. Benjamin Jowett i mnogi drugi smatraju da je Platon planirao treći dijalog zvan Hermokrat. John Luce predstavlja da je Platon, pošto je opisao podrijetlo svijeta i ljudi u Timeju, kao i alegorijsko savršeno društvo drevne Atene i njihovu borbu s antagonistima iz Atlantide, time htio napraviti strategiju helenske civilizacije tijekom njihova sukoba s barbarima kao tematiku u Hermokratu.

U Timeju predstavlja Atlantidu, a osobe koje sudjeluju jesu Kritija, Timej, Hermokrat i Sokrat, premda samo Kritija govori o Atlantidi.

Prema Platonu, Atlantida je bila velik otok, veličine kao Libija i Azija zajedno. Nalazio se s "one strane Heraklovih stupova". To je bila plodna i bogata zemlja koja je davala dvije žetve godišnje. Stanovništvo se bavilo poljoprivredom, stočarstvom i zanatima. Kopali su i topili rude. U izobilju je bilo zlata, najcjenjenijeg materijala. Raširen je bio i materijal "orihalk".

U sredini otoka nalazila su se dva izvora; jedan s hladnom, a jedan s toplom vodom. Oko njih su stanovnici izgradili bazene za kupanje, od kojih su neki bili pokriveni. Postojalo je više gradova i tri pristaništa. Zemljom je vladao Atlant uz pomoć 10 careva. Sastajali su se svakih 6 godina, donosili zakone i sudili.

Stanovništvo je uživalo u sreći i bogatstvu sve dok njihovi carevi nisu zaratili s ostatkom svijeta. Atlantiđanima neprijateljsku vojsku predvodili su Grci, a na njihovu čelu bijahu Atenjani. U strahovitoj bici Grci su odnijeli potpunu pobjedu i spriječili Atlantiđane da se prošire "s ove strane Heraklovih stupova".

Ostali antički autori

Rafael: Platon, najstariji pisac o Atlantidi, freska, 1509., detalj

Filozof Krantor, učenik Platonova učenika Ksenokrata, pokušavao je pronaći dokaz Atlantidina postojanja. Njegov je komentar na Platonova Timeja izgubljen.

Starogrčki povjesničar Proklo izvještava da je Krantor otputovao u Egipat i doista pronašao zapise s poviješću Atlantide na hijeroglifima na stupu. No, Platon je napisao da je Solon vidio priču o Atlantidi na izvoru koji se može primiti u ruku. Proklo također u svojim komentarima iz 5. stoljeća opisuje Atlantidu i govori da je, prema starijim autorima, postojalo sedam otoka i tri druga golema, od kojih je jedan bio posvećen Plutonu, drugi Amonu, a treći Posejdonu. Njihovi se stanovnici sjećaju Atlantide koja je davno postojala i vladala nad svim otocima i vjerojatno je također bila posvećena Posejdonu.

U Atlantidino postojanje vjeruju i filozofi Strabon i Posejdonije.

Platon je vjerojatno bio i parodiran te imitiran – nekoliko desetljeća poslije njega, povjesničar Teopomp iz Hija piše o zemlji iza oceana znanoj kao Meropida. Njezini su stanovnici bili dvostruko veći od običnih ljudi te su naseljavali dva grada – Euzebej i Mahim. Također je opisao da je deset milijuna vojnika prešlo ocean kako bi osvojilo Hiperboreju, ali su odustali kad su čuli da su Hiperboreanci najsretniji ljudi na Zemlji.

Filozof Euhemer spominje savršeno društvo na otoku u Indijskom oceanu.

Zotik, neoplatonistički filozof iz 3. stoljeća, napisao je epsku pjesmu na temelju Platonova opisa Atlantide.

Moderna literatura

Godine 1627. Francis Bacon napisao je roman Nova Atlantida, opisavši utopističko društvo Bensalem na zapadnoj obali Amerike (ne zna se je li mislio na Sjevernu ili Južnu Ameriku.

U 19. stoljeću mezoamerički proučavatelji poput De Bourbourga, Thompsona i Le Plongeona smatrali su da je Atlantida povezana s Majama i Aztecima.

Godine 1882. Ignatius Loyola Donnelly napisao je Atlantis: Antediluvian World, djelo koje je opisivalo postojanje Atlantide, uzimajući ozbiljno Platonove opise te postavivši hipotezu da su sve drevne civilizacije potomci Atlantidine neolitičke kulture.

UNESCO danas proučava Frauovu teoriju koji opisuje da su prije Eratostenova vremena, oko 250. pr. Kr., grčki pisci Heraklove stupove locirali na Siciliji, a nakon Aleksandrove ekspanzije, Eratosten ih je u djelima "premjestio" na Gibraltar.
Luigi Usai: La mappa di Atlantide. Platone aveva ragione, Quartucciu 2021. ISBN 979-8707230707

Smještaj

U Sredozemlju

Otok Santorini, jedna od mogućih lokacija Atlantide

Od Donnellyja postojale su stotine nagađanja o Atlantidinoj lokaciji. Mnoga mjesta dijele neke značajke s Atlantidom (voda, katastrofalni kraj, isto razdoblje), ali ni za jedno mjesto ne može biti dokazano je li ondje doista bila Atlantida. Neke od predloženih lokacija jesu u Sredozemnom moru ili blizu njega: Sardinija, Kreta i Santorini, Cipar, Malta, Ponza, a također gradovi ili države poput Troje, Tartesa ili Tantala te Turske, sve do nove izraelsko-sinajske teorije. Kanarski otoci uzeti su kao moguća lokacija također – zapadno od Gibraltara, ali blizu Sredozemnom moru.

Velika erupcija vulkana Tere dogodila se oko 17. do 15. stoljeća prije nove ere te uništila minojsku civilizaciju na Kreti pa mnogi vjeruju da je to inspiriralo priču o Atlantidi. A. G. Galanopoulos govori da je moguće da je narušen vremenski sklad zbog pogreške u prijevodu s egipatskog na grčki te su se tako stotine godina pretvorile u tisuće godine. Tako bi se doba Atlantide poklapalo s kretskim dobom – 900 godina prije Solona bilo bi 15. stoljeće pr. Kr..

Izvan Sredozemlja

Ignatius Loyola Donnelly: smještaj Atlantide, ilustracija iz djela Atlantis: Antediluvian World, 1882.

Predlagane su i lokacije izvan Sredozemlja poput Andaluzije,^[5] Indonezije, Bermudskog trokuta te Kariba. U Crnom moru predložene su tri lokacije: Bospor, Sinop i Ankomah, legendarno mjesto blizu Trabzona.

Predlagane su i Švedska, Irska i Sjeverno more (Ulf Erlingsson).

Govorilo se čak i o mjestima u Tihom i Indijskom oceanu poput Indonezije, Malezije i izgubljenog kontinenta kod Indije, Kumari Kandam. Predlagani su čak i Kuba te Bahami, a neki vjeruju da se Atlantida protezala od Španjolske do Srednje Amerike. Ignatius Loyola Donnelly povezuje Atlantidu s Aztecima.

Također su brojna otočja predlagana poput Azora ili Kariba.

Stanovnici Atlantide

Postoji puno teorija o značenju imena Azteka, pa i teorija kako bi mogli biti potomci stanovnika Atlantide. Prema toj teoriji Azteci su bili potomci stanovnika Atlantide, koji su nakon katastrofe uspjeli doći do Meksika i tamo izgraditi novu civilizaciju.

Izvori

↑ Luce, John V. 1978. The Literary Perspective. Ramage, Edwin S. (ur.). Atlantis, Fact or Fiction?. Indiana University Press. str. 72. ISBN 978-0-253-10482-3
↑ Griffiths, J. Gwyn. 1985. Atlantis and Egypt. Historia. 34 (1): 3–28. JSTOR 4435908
↑ Görgemanns, Herwig. 2000. Wahrheit und Fiktion in Platons Atlantis-Erzählung. Hermes. 128 (4): 405–419. JSTOR 4477385
↑ Zangger, Eberhard. 1993. Plato's Atlantis Account – A Distorted Recollection of the Trojan War. Oxford Journal of Archaeology. 12 (1): 77–87. doi:10.1111/j.1468-0092.1993.tb00283.x. ISSN 0262-5253
↑ Rainer W. Kühne: "A Location for Atlantis", Antiquity 78, no. 300 (2004)

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Atlantida

Atlantida, Active Mind Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. svibnja 2007. (Wayback Machine) (engl.)
Atlantida, Fact Monster (engl.)
Atlantida, Panthenon (engl.)
Atlantida – mit i realnost (engl.)
Atlantida – kolijevka čovječanstva (engl.)

[Luce-1] Luce, John V. 1978. The Literary Perspective. Ramage, Edwin S. (ur.). Atlantis, Fact or Fiction?. Indiana University Press. str. 72. ISBN 978-0-253-10482-3

[2] Griffiths, J. Gwyn. 1985. Atlantis and Egypt. Historia. 34 (1): 3–28. JSTOR 4435908

[3] Görgemanns, Herwig. 2000. Wahrheit und Fiktion in Platons Atlantis-Erzählung. Hermes. 128 (4): 405–419. JSTOR 4477385

[4] Zangger, Eberhard. 1993. Plato's Atlantis Account – A Distorted Recollection of the Trojan War. Oxford Journal of Archaeology. 12 (1): 77–87. doi:10.1111/j.1468-0092.1993.tb00283.x. ISSN 0262-5253

[5] Rainer W. Kühne: "A Location for Atlantis", Antiquity 78, no. 300 (2004)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]