Antifriz

Antifriz (anti- engl. freeze: smrznuti) je tekućina za snižavanje ledišta rashladne tekućine, upotrebljava se u uređajima koji rade pri niskim temperaturama, npr. automobilskim motorima.

Antifriz

Odlike antifriza

Krivulja kristalizacije antifriza na bazi etilen-glikola i vode

Tekućine koje se upotrebljavaju u svojstvu antifriza odlikuju se visokom specifičnom toplinom, dobrom provodljivošću topline (da bi efekt hlađenja bio zadovoljavajući), niskom temperaturom smrzavanja (da bi motor mogao raditi na niskim temperaturama), visokom temperaturom vrenja, niskim stupnjem pjenjenja, potrebnim fluiditetom (za nesmetano protjecanje) i da su nekorozivni.

Povijest upotrebe

Dok su se ranije kao antifriz upotrebljavale uglavnom smjese alkohola i vode, ili vodene otopine anorganskih i organskih soli, kao i derivati nafte (koji se destiliraju na oko 210 – 260 °C), danas se pod antifrizom podrazumijevaju uglavnom smjese etilen-glikola i vode poboljšane inhibitorima korozije (trietanolamin, trikrezilfosfat i dr.). Naime protokom vremena mnoge smjese i otopine prestali su se upotrebljavati zbog negativnih svojstava (npr. otopine organskih i anorganskih soli veoma korodivno djeluju na metale; naftenski antifriz imaju nizak stupanj provodljivosti topline; smjese vode i jednovalentnih alkohola nisku temperaturu ključanja, i sl.), a zadržane su jedino smjese etilenglikola i vode.

Ponašanje različitih vrsta antifriza

Premda se voda ledi na 0 °C, a etilenglikol na oko -12 °C, njihovim mješanjem u različitim odnosima dobivaju se antifrizi s temperaturama ledišta od 0 °C do -75 °C. Smjese drugačijih odnosa komponenata počinju se smrzavati, odnosno izlučivati kristale leda ili etilenglikola na višim temperaturama, a na temperaturi ispod -75 °C etilenglikolni antifrizi se smrzava i prelazi u čvrsto stanje.

Zavisnost temperature ledišta antifriza od komponenata u nekim smjesama vode i alkohola

Voda	Metanol	Etanol	Izopropanol	Glicerin	Etilen-glikol	Temperatura ledišta
20%	—	80%	—	—	—	-67 °C
30%	—	—	70%	—	—	-26 °C
40%	—	—	—	20%	40%	-40 °C
50%	50%	—	—	—	—	-43 °C
60%	60%	—	24%	—	—	-25 °C
70%	—	—	—	—	30%	-15 °C
80%	—	—	—	20%	—	-4,8 °C

Na radnim temperaturama iz antifriza uglavnom isparava voda (etilen-glikol vrije na oko 190 °C), te se povremenim dodavanjem vode uspostavlja približno isti odnos komponenata, odnosno približno ista temperatura ledišta. Kontrola odnosa komponenata i podešavanje točke ledišta vrši se hidrometrom. Da bi se onemogućilo prelijevanje anifriza na radnim temperaturama, zapremina uređaja za hlađenje puni se do 92 – 94%. Etilenglikolni anifriz je otrovan.

Upotreba u vojne svrhe

Za sprečavanje trovanja antifriz se boja (tijekom Drugog svjetskog rata, npr. u Crvenoj armiji antrifrizi su bojani svijetlo-žuto, u američkoj zeleno, a u britanskoj svijetlo-crveno) ili se na ambalažu stavlja oznaka Antifriz-otrov. U oružanim snagama antifriz se upotrebljava po posebnim propisima kojima se regulra čuvanje, manipulacija i upotreba, kao i obuka ljudstva u rukovanju i zaštiti. Antifriz je veoma stabilan proizvod i u normalnim uvjetima skladištenja može se čuvati više godina. Etilenglikolni antifriz se isporučuje pod imenom Preston, Glysantin, Frizantal i sl., bilo kao već napravljena smjesa za određene temperature, ili kao produkti kojima se prije upotrebe dodaje određen postotak vode za željenu temperaturu. U vojsci se za antifrize propisuju tehnički uvjeti, a nose posebne vojne oznake (GG-1, GA i sl.).

Antifriz Frizantal, proizvod INA Zagreb

Frizantal (%)	40	50	60	70	80
Voda (%)	60	50	40	30	20
Temperatura ledišta (°C)	-18	-25	-35	-45	-65

Izvori

• Hrvatska enciklopedija, Broj 1 (A-Bd), str. 277. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1999.g. ISBN 953-6036-31-2
• ”Antifriz”, U: Vojna enciklopedija, sv. 1., Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970., str. 175.
• L. Jovanović, Tečnosti za hlađenje, TG, 6/1948.
• M. Đorđević, Sredstva za hlađenje auto-motora, VTG, 11/1953.
• К. Чанок и В. Семенидо, Моторные топлива, масла и жидкости, Москва, 1957.
• Еванс, Коррозия и окисление, Москва, 1962.
• J. Bergman, Corrosion Inhibitors, New York, 1963.