Wikipedija

Ante Marković

Ovo je glavno značenje pojma Ante Marković. Za druga značenja pogledajte Ante Marković (razdvojba).

Ante Marković (Konjic, Bosna i Hercegovina, 25. studenoga 1924. – Zagreb, 28. studenoga 2011.), predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.[1][2]

Ante Marković
Ante Marković
Rođenje25. studenoga 1924.
Smrt28. studenoga 2011.
StrankaSKJ, SRSJ
Zanimanjepolitičar, gospodarstvenik
9. predsjednik Saveznog izvršnog vijeća
16. ožujka 1989. – 20. prosinca 1991.
ZamjenikAleksandar Mitrović
PrethodnikBranko Mikulić
7. predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske
10. svibnja 1986. – 10. svibnja 1988.
PrethodnikEma Derossi-Bjelajac
NasljednikIvo Latin
10. predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske
10. svibnja 1982 – 10. svibnja 1986.
PrethodnikPetar Fleković
NasljednikAntun Milović

Podrijetlo i školovanje

uredi

Ante Marković rodio se u Konjicu, 1924. godine u hrvatskoj obitelji.[3] Prije Drugoga svjetskog rata pristupio je Naprednom omladinskom pokretu, te je vrlo rano postao članom Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Godine 1941. pristupio je Narodnooslobodilačkom pokretu.[4] Godine 1954. diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Gospodarska i politička karijera

uredi

Nakon fakulteta zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«. Generalnim direktorom postaje 1961. i na toj funkciji ostaje pune 23 godine, do 1984. U njegovo vrijeme »Rade Končar« je narastao s 2 tisuće na 25 tisuća zaposlenih, među kojima je bilo 4,5 tisuće inženjera.[5]

U politiku je ušao 1982. godine, u doba dužničke krize, na položaj predsjednika Izvršnog vijeća Sabora (tj. vlade) SR Hrvatske.[5] Po okončanju četverogodišnjeg mandata, izabran je, 1986. godine, na funkciju predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, umjesto Eme Derosi-Bjelajac. U SKH-u je bio poznat kao liberal, zbog čega je uvijek bio napadan od ideoloških komunista.[3] Podržavao je reformu političkog sistema u višestranačje.[6] Za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) izabran je 16. ožujka 1989. godine, umjesto Branka Mikulića iz BiH, koji je podnio ostavku. Prilikom preuzimanja funkcije predsjednika SIV-a zahtijevao je da mu se nitko ne miješa u formiranje Vlade. Osim mjesta saveznog sekretara za unutrašnje poslove, ministarska mjesta u vladi mu nije formirao niti SKJ, niti Predsjedništvo SFRJ. Markovićev kanidat za funkciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove je bio Janez Zemljarič, koji je prije bio predsjednik Vlade SR Slovenije, a u vrijeme Milke Planinc potpredsjednik SIV-a. Marković je Zemljariča dobro poznavo i cijenio. Međutim Slobodan Milošević je odbio poduprijeti Zemljarića kao kandidata za sekretara. Nakon podosta Miloševićevih kandidata koje je Marković odbio, Marković je naposljetku prihvatio prijedlog Miloševića da se na poziciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove imenuje general Petar Gračanin. Gračanin je u tom trenutku obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva Srbije, a mjesto saveznog sekretara za unutrašnje poslove isključivo je odobravalo Predsjedništvo SFRJ.[6] Dne 28. lipnja 1989. Marković je kao predsjednik SIV-a prisustvovao, zajedno s Janezom Drnovšekom, koji tada bio predsjednik Predsjedništva, govoru Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Niti Marković, niti Drnovšek nisu bili upoznati sa sadržajem Miloševićevog govora prije svečanosti. Nakon tog, jednim dijelom velikosrpskog, govora Marković i Drnovšek iz prosvjeda napustili svečanost helikopterom Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.[7] Marković je zastupao stajalište da se Vojvodini, a posebice Kosovu mora dati autonomija kakva je postojala u vrijeme Josipa Broza Tita.[8] U siječnju 1990. godine nakon 14. izvanrednog kongresa SKJ, koji su iz prosvjeda napustili hrvatski i slovenski izaslanici, Marković je izjavio novinarima: "Pa što ako se Partija raspala, Jugoslavija može i bez nje!" Ubrzo nakon toga osnovao je stranku Savez reformskih snaga Jugoslavije koja se je zalagala za nastavak postojanja Jugoslavije, tj. protiv izdvajanja republika i pokrajina iz sastava Jugoslavije.[9] Markovićev program je doživio poraz, tj. njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) su poraženi na izborima, a Savez reformskih snaga Jugoslavije doživio je poraz u SR Bosni i Hercegovini, SR Makedoniji, SR Srbiji i SR Crnoj Gori.[10]

Ostavku na mjesto predsjednika SIV-a je podnio 20. prosinca 1991., mjesec dana nakon što je počinjen zločin na Ovčari. Hrvatska javnost, ogorčena agresijom, to mu je jako zamjerila, pa od tuda Hrvatskom dominira uvjerenje da je Marković stao na Miloševićevu stranu.[11] Već krajem 1991. razmišljao je kako pobjeći iz Beograda, preko Makedonije do Italije, o čemu se čak dogovarao s predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim.[3] Na kraju je uspio doći u Zagreb, gdje je ostao do odlaska u Austriju.[12] Marković se preselio u Austriju zbog političkog stanja i lošeg tretmana u Hrvatskoj, te zato što je tadašnji kancelar Austrije bio Franz Vranitzky, Markovićev dobar prijatelj. Odlučio se nastaniti u Grazu jer je blizu Zagreba, te zato što je tako mogao lakše komunicirati sa svojom obitelji, koja je ostala u Zagrebu.[3][12]

Markovićeve ekonomske reforme

uredi
 
George H. W. Bush i Ante Marković u Bijeloj kući (1989.)

Marković je u saveznoj Skupštini SFRJ, 1989. godine, iznio ambiciozan program gospodarske reforme s osnovnim ciljem, obaranjem hiperinflacije. Naime, tada je, potkraj 1989. godine, inflacija dosegnula nevjerojatnih 2679 % godišnje.[13] Prilikom posjeta Americi, na poziv tadašnjeg predsjednika George H. W. Busha, Marković je pregovorao s Međunarodnim monetarnim fondom o ekonomskim reformama u Jugoslaviji, tražeći potporu za svoju ekonomsku politiku. Nakon sastanka s Markovićem, tadašnji direktor MMF-a Michel Camdessuso je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt.[5] Zapadne banke su obećale financijsku podršku Markoviću i njegovim reformama, ako bi se njegov koncept provodio.[10]

Marković je prvo išao sređivati probleme bankarskog sektora, gdje je uspješno riješio tkz. kontaminiranu aktivu, bankarsko potraživanje koje se teško ili uopće ne može naplatiti. Sukladno Markovićevom programu odnos dinara i njemačke marke je bio zaleđen, tj. predviđeni su konvertibilni dinari.[13] Srezao je vojni proračun JNA sa 60 na 35 % ukupnih sredstava proračuna s kojima je raspolagala Jugoslavija.[5][14] Srezao je izdatke za administraciju, ali povećao sredstva za carinu i policiju. Marković je inzistirao na znatnom povećanju plaća carinicima, iako su svi oko njega bili protiv tog poteza. Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina su bili vlastiti prihodi federacije. Pritom se misli na porez na promet, carinu i trošarine. Kad su se povećale plaće carinicima, prihodi od carine su toliko narasli da je Marković predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina.[5] Marković je uredio poslovanje sa Sovjetskim Savezom, tj. izdatke za klirinško poslovanje. Prije Markovićevih reforma bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR, te da mu savezna vlada Jugoslavije isplati novac. Nakon reforma bilo je potrebno da poduzeće prvo dobije klirinške dolare, točnije papire, jer to je bio virtualni novac, za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-u, pa su se tek onda ti dolari smjeli zamijeniti u Narodnoj Banci Jugoslavije za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški izdaci su se nakon toga žestoko smanjili. Milošević je tada napao Markovića da uništava srpsko gospodarstvo, iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska. Nakon reforma, društvene djelatnosti (kultura, zdravstvo, školstvo, itd.) financirale su republike, i to ne iz svojih proračuna nego putem posebnih fondova, a koji su se punili doprinosima.[5] Za Markovićevih reforma 1990. godine izmijenjen je "Zakon o privatizaciji", kasnije znan kao "Markovićeva privatizacija". Nakon izmjene zakona došlo je do pojedinačnih privatizacija. Djelatnici poduzeća bili su pritom u prednosti jer je novi zakon izdavanjem internih dionica predviđao dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je s druge strane otežavao prodaju udjela u poduzećima vanjskim investitorima.[15][16]

Markoviću je išla u prilog činjenica da je razina ekonomske integriranosti države bila prilično velika, tj. da je udio ekonomskih aktivnosti izvan područja matične republike bio razmjerno velik i značajan za ekonomsku situaciju u svim republikama SFR Jugoslavije.[10][13] Markovićeve reforme ubrzo nakon implementacije počele su davati rezultate, životni je standard počeo rasti, dinar je stabiliziran, inflacija zaustavljena, te je uvedena konvertibilnost.[5][11] Dinar je postao prva konvertibilna valuta u jednoj socijalističkoj zemlji. Za vrijeme Markovićevih reforma devizne rezerve su porasle s 1,5 na 6,8 milijarda dolara.[6] U roku godinu i pol dana smanjen je inozemni dug Jugoslavije s 21,5 na 12,2 milijarde dolara.[17] Markovićeva je vlada smanjila inflaciju s 56 % mjesečno u prosincu 1989. na 17,3 % u siječnju 1990., te 8,4 % u veljači i 2,4 % u ožujku 1990.[18]

Marković je nailazio na otpore na različitim stranama u državi, ne samo u pojedinim republičkim rukovodstvima, nego i u saveznoj skupštini.[10] Milošević je međutim od samog početka sabotirao Markovićeve reforme, činio je sve da ih sruši.[5] Neprestani politički udari iz Beograda, mimo SIV-a, razorili su monetarnu stabilnost Jugoslavije.[19] Naime, 8. siječnja 1991. godine Milošević je izvršio monetarni udar na Narodnu Banku Jugoslavije. Udar je izvršen tako da je iz Narodne Banke Jugoslavije, preko Narodne banke Srbije, izvučeno 18,2 milijardi dinara, tj. 2,5 milijarde njemačkih maraka. Iako je Marković nakon toga tražio sankcije za Srbiju i vraćanje novaca, ništa od toga nije provedeno u djelo. Taj monetarni udar je formalno označio kraj Markovićevih reforma i početak raspada Jugoslavije.[20] Markovićeve reforme premda do tada gospodarski uspješne, nakon toga nisu uspjele zaustaviti zloslutan politički razvoj u Jugoslaviji, u kojoj je javnost bivala sve zagušenija govorom mržnje i prijetnjama oružjem iz Srbije.[11] Kada se Jugoslavija počela raspadati, ona je zapravo bila na izlasku iz ekonomske krize.[18]

Uloga uoči i tijekom Domovinskog rata

uredi

Godine 1990. Marković se prvi puta sastao s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Na tom sastanku predsjednik Tuđman je tražio Markovićevu potporu za svoju politiku i dolazak na vlast u SR Hrvatskoj. Marković je svoju potporu predsjedniku Tuđmanu uvjetovao time da se podupru započete reforme i demokratizacija zemlje, da se izbjegava revanšizam, da se pregovori sa Srbima vode u Hrvatskoj, a ne preko Miloševića i Beograda, da se ne ide u militarizaciju i naoružavanje Hrvatske, te da se Bosna i Hercegovina izuzme iz svih eventualnih budućih planova Hrvatske. Predsjednik Tuđman nije pristao na te Markovićeve uvjete.[21]

Krajem 1990. godine Marković se sukobio sa saveznim ministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem oko Hrvatske i politike Slobodana Miloševića, a koju je Kadijević podupirao. Početkom 1991. godine Kadijević je Markoviću predložio plan koji je razradio Generalštab JNA, a za koji su trebali političku potporu i legitimnost. Tim planom su trebala biti uhićena rukovodstva Hrvatske i Slovenije, tj. predsjednici Franjo Tuđman i Milan Kučan. Marković je energično odbio poduprijeti plan uz protupitanje zašto se ne uhiti Milošević.[22][23]

Marković je u svibnju 1991. godine htio smijeniti Kadijevića, te za novog saveznog ministra obrane postaviti generala Antona Tusa, koji je tada još bio aktivan u Beogradu u JNA. Plan je bio da se, s generalom Tusom na čelu JNA, Stjepanom Mesićem na čelu Predsjedništva i Markovićem na čelu Vlade, neutraliziraju promiloševićevske snage u JNA. General Tus se složio s planom, a Marković je po dolasku u Zagreb o tome razgovarao s predsjednikom Tuđmanom. Iako je predsjednik Tuđman rekao da će razmisliti, plan je propao nakon što je general Tus imenovan prvim načelnikom Glavnoga stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.[12][24][25]

Kako nikada nije podržavao nasilje, Marković je stalno inzistirao na jugoslavenskom integritetu. Formalni okvir za akciju JNA u Sloveniji je dao SIV odlukom da se zauzmu granični prijelazi, iako SIV prema zakonu nije bio ovlašten odlučivati o upotrebi vojske.[26] Nakon odluke SIV-a[27] o slanju jedinica JNA radi "obezbeđivanja izvršavanja saveznih propisa o prelaženju državne granice i kretanju u graničnom pojasu na teritoriji republike Slovenije" donesene u noći s 25. na 26. lipnja 1991., i neuspjeha te vojne intervencije, Marković je postajao sve nemoćniji.[28] Marković je odlučno negirao da je naložio intervenciju JNA u Sloveniji, ističući da je njegova vlada tada jedino naredila saveznom MUP-u da se uspostavi kontrola nad graničnim prijelazima u Sloveniji, u suradnji s jedinicama JNA.[23] Stjepan Mesić je potvrdio da Marković i svi ministri SIV-a, uključujući i skupinu Slovenaca u SIV-u, nisu tražili akciju tenkova i ratne tehnike, nego se samo zahtijevalo angažiranje MUP-a i graničnih jedinica JNA, i to samo na granici Jugoslavije, tj. tada još SR Slovenije.[26] Na sjednici SIV-a, održanoj 18. rujna 1991. godine, Marković je tražio ostavku Kadijevića i njegovog zamjenika admirala Stane Broveta. Kadijević je još u ožujku 1991. godine bojkotirao suradnju s Markovićem, tj. SIV-om. Marković je ustvrdio da je "JNA zloupotrijebila položaj i zaratila protiv jedne republike (Hrvatske)".[28]

Na početku Domovinskog rata Marković se zalagao za embargo na uvoz oružja na području cijele Jugoslavije. Hrvatska tada nije bila opremljena za odgovarajući otpor JNA. Tada uvedeni embargo na isporuku oružja je bila jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice, te je onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske na samoobranu.[29]

Godine 1991. tijekom diplomatskih pregovora, kojima je predsjedao lord Peter Carington, Marković je oštro napao Miloševića zbog razaranja Vukovara i Dubrovnika. Isto tako je u otvorenom pismu tražio od Miloševića da zaustavi izvanrednu mobilizaciju JNA za rat protiv Hrvatske.[30]

Dne 7. listopada 1991. godine bio je žrtvom pokušaja atentata kada je Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo raketiralo Banske dvore gdje se nalazio na zajedničkom ručku s predsjednikom Tuđmanom i Stjepanom Mesićem. Očito da je nakon zahtjeva za ostavkom vrha JNA i on postao meta odmetnute vojske.[28]

Marković je zagovarao "Bruxellessku deklaraciju" vjerujući da je to jedini mogući način da se miroljubivo razriješe odnosi u SFR Jugoslaviji. "Bruxellesskom deklaracijom", od 17. prosinca 1991., konstatirana je disolucija SFR Jugoslavije, te su tadašnje republike pozvane da se do 23. prosinca 1991. izjasne o neovisnosti.[3]

Rat u Bosni i Hercegovini

uredi

Marković je tijekom sjednice Saveznog izvršnog vijeća prozvao Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića vezano za akciju "RAM", a koja se odnosila na plan srpske politike o vojnom zauzimanju teritorija Bosne i Hercegovine koji bi ostao u smanjenoj "srpskoj Jugoslaviji".[28] Snimak razgovora između Miloševića i Karadžića o planu "RAM", Markoviću je osobno donio ministar unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine Alija Delimustafić.[31]

Godine 1992. Alija Delimustafić je u Grazu posjetio Markovića, te mu je predložio da za BiH organizira nabavu oružja preko svojih ruskih veza. Iako je Delimustafić tim poslom Markoviću ponudio veliku zaradu, on je odbio ponudu riječima: Vi od mene možete svašta tražiti, ali nemojte tražiti da nabavljam oružje. Ja sam zbog oružja otišao iz Beograda.[3]

Kasniji život i smrt

uredi

Po dolasku u Austriju kancelar Vranitzky, Markoviću je ponudio austrijsko državljanstvo, što je Marković odbio ističući da je on Hrvat, te da ne želi umrijeti kao Austrijanac.[3] U Austriji se bavio konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade, između ostaloga i za Vlade BiH i Republike Makedonije. Posljednjih 20 godina Marković je živio na relaciji Zagreb-Beč-Sarajevo, s time da je većina njegovih poslova bila vezana uz rodnu mu BiH. Poslije rata u BiH razvio je privatni posao. Poznato je da je gradio luksuzne stanove u Sarajevu koji su sve do izbijanja krize bili jako traženi, osobito zato što je Marković u Sarajevu imao kultni status. Nakon stanova, s hrvatskim poduzetnikom Brankom Roglićem krenuo je graditi mini hidroelektrane, ali su se poslovno razišli.[1]

Godine 2003. bio je svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Miloševića je tada izravno optužio kao glavnog krivca za ratove na prostoru bivše Jugoslavije.[23]

Ante Marković umro je u snu u Zagrebu 28. studenoga 2011. godine.[1] Posljednji ispraćaj je bio na zagrebačkom groblju Mirogoju,[32] a sahranjen je u Dubrovniku u kojem je proveo mladost.[33]

Citati

uredi
  »Ne mogu reći da sam neki apsolutni sudac, ali je činjenica da sam na kraju ostao sam. Predstavnicima međunarodne zajednice uputio sam poruku, kad sam ostao bez ikakve podrške, da je paradoksalno, ali istinito kako se sada teže boriti za mir nego za rat. Ja nisam vodio rat ni protiv koga, a bio sam i ostao napadan sa svih strana: napadao me Milošević, Kadijević, Tuđman, napadao me žestoko i Kučan.[34]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno.)
  »Ja sam uvijek bio Hrvat. Kako se mogu izjašnjavati drukčije nego onako kakav sam se rodio?[3]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno.)
  »Moj mandat nije istekao, jer ga nisam imao kome vratiti. Više nije postojala ni Savezna skupština, koja me je izabrala, niti je postojalo Predsjedništvo, koje bi moglo biti neki surogat. Nestajala je država u kojoj sam radio, ali ostao je narod: ja sam vratio mandat, da tako kažem, narodu. Dao sam ostavku![3]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno.)
  »Milošević je manipulirao ljudima jer im se predstavljao drukčijim nego što je bio.[31]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno.)
  »Tuđman je počeo razgovor ovako: Kad je god Hrvatska bila na prekretnici, kad je mogla donijeti neke odluke samostalno, uvijek bi se našao neki veliki čovjek koji bi to spriječio. Bio je to jednom Ante Trumbić, drugi put Tito i treći put vi.[20]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno.)
  »Bez moje smjene u to vrijeme nisu mogli podijeliti Bosnu i Hercegovinu. A bez podjele Bosne, po njima, nisu mogli biti riješeni hrvatsko-srpski odnosi. Dakle, trebalo je smijeniti mene, podijeliti Bosnu, i "historijski sporazum" bio bi ostvaren. Inzistirao sam na tome da to neće ići bez rata. Da će se djeca u Bosni rađati i umirati s puškom, da će biti krvi do koljena: "Vi ćete palestinizirati BIH", rekao sam.[30]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno o dogovoru Tuđman - Milošević u Karađorđevu.)
  »Koliko sam god puta pokušao utjecati na Kadijevića, nisam u tome uspio. Miloševićev je utjecaj bio prejak, Kadijević se već opredijelio za njega. Nisu pomagala ni uvjeravanja admirala Branka Mamule, kojeg sam zamolio da utječe na Kadijevića, i koji je bio racionalan, konstruktivan pregovarač. Nije pomogla ni intervencija Veljka Barbierija, koji je Kadijevića znao dugo godina i kojeg sam također zamolio da pokuša utjecati.[7]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno.)
  »Istina je da je Milošević preko srbijanske Vlade raspisao izvanrednu mobilizaciju, i to kad još nije bilo rata u BIH. To je, očito, bilo usmjereno protiv Hrvatske, i tada sam napisao otvoreno pismo Miloševiću. U njemu sam oštro reagirao i tražio od njega da odluku o mobilizaciji povuče.[30]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno.)
  »To je bila klasična podvala Miloševića i Kadijevića. Bio sam pozvan na proglašenje tog Ustava. Imali smo sjednicu Vlade, i poslije nje potpredsjednik Vlade Mitrović i Kadijević predložili su mi da svratimo na proslavu u srbijansku Skupštinu. Kad smo tamo došli, rekli su mi: "Slušaj, kod nas Srba običaj je da se prelomi pogača". I krenuo sam otkinuti komad pogače, a onda su nas i slikali. Sve je bilo pripremljeno i namješteno. U trenutku sam shvatio da je sve dogovoreno između Kadijevića i Miloševića, jer Mitrović nije imao veze s tim. Ja sam tu vrlo naivno upao u klopku. Tako je ispalo da ja i Milošević lomimo pogaču.[8]«
(Ante Marković, 2003. godine u intervju za Dnevno o lomljenju pogače s Miloševićem nakon proglašenja novog Ustava Srbije 1989. godine.)

Djela

uredi
  • Ekonomisti o krizi: razgovor ekonomista s mandatorom za SIV, dipl. ing. Antom Markovićem, Beograd, 1989. (surad. i ur. Tomislav Popović)[35]
  • Jugoslovenske promene: govori i izlaganja Ante Markovića, Predsednika Saveznog izvršnog veća, Beograd, 1990. (engl. izd. Yugoslav Changes: addresses and statements by Ante Marković, Yugoslav Prime Minister, Beograd, 1990.)
  • The Laws on Economic Reform in Yugoslavia (gl. ur. Josip Druker)[36]

Literatura

uredi
  • Goldstein, Ivo. 2008. Hrvatska 1918 - 2008. Europapress holding, Novi liber. Zagreb. ISBN 978-953-6045-57-0

Izvori

uredi
  1. ↑ a b c Velinka Knežević; Ljubica Gatarić; Davor Ivanković. 28. studenoga 2011. Odlazak Markovića: Bio uvjeren da će dogovorima sačuvati SFRJ. Večernji list. Pristupljeno 18. svibnja 2013.
  2. ↑ Umro Ante Marković. Hrvatska radiotelevizija. 28. studenoga 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. svibnja 2010. Pristupljeno 18. svibnja 2013.
  3. ↑ a b c d e f g h i Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 3., »Pištolj ispod jastuka«, Dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  4. ↑ Vanja Bjelica-Čabrilo, Umro Ante Marković posljednji jugoslavenski premijer i reformist, Dnevni list, 29. studenoga 2011., preuzeto 18. svibnja 2013.
  5. ↑ a b c d e f g h Milan Gavrović. 15. veljače 2009. Ante Marković: Kako bih ja riješio ovu krizu. Lider. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. studenoga 2013. Pristupljeno 1. studenoga 2013.
  6. ↑ a b c Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 6., »Vojska van kontrole«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  7. ↑ a b Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 10., »Kadijević najveća pretnja«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  8. ↑ a b Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 12., »U Miloševićevoj klopci«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  9. ↑ Renato Baretić. 29. studenoga 2011. Dan kad je sahranjena Jugoslavija. Nacional. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. studenoga 2013. Pristupljeno 5. studenoga 2013.
  10. ↑ a b c d Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008., 2008., str. 646
  11. ↑ a b c Boris Pavelić; Mladen Trinajstić. 28. studenoga 2011. Umro Ante Marković, posljednji predsjednik vlade SFRJ. Novi list. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2013. Pristupljeno 1. studenoga 2013.
  12. ↑ a b c Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 8., »Život bez dokumenata«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  13. ↑ a b c Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008., 2008., str. 645.
  14. ↑ Zdravko Petak, »Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije«, Centar za politološka istraživanja: Specijalizirani portal za politologiju i društveno humanističke znanosti, Zagreb, 2005., str. 64., ISBN 953-96037-3-0 (CPI)
  15. ↑ Siniša Kušić, »Institucionalni i evolucijski aspekti privatizacije u srednjoj i istočnoj Europi«, Ekonomski pregled: časopis za ekonomiju, sv. 58, br. 1-2, Zagreb, Veljača 2007., str. 100., ISSN 0424-7558 (Hrčak)
  16. ↑ O. B. 3. prosinca 2011. Ante Marković: Strateška prednost BiH uvijek je bila i ostala energija. Biznis.ba. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. studenoga 2013. Pristupljeno 2. studenoga 2013.
  17. ↑ Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 11., »Buš brine za Gorbačova«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  18. ↑ a b Dejan Jović, »Razlozi za raspad socijalističke Jugoslavije: kritička analiza postojećih interpretacija«, Reč: Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, sv. 8, br. 62, Beograd, 2001., str. 102.,
  19. ↑ Samir Huseinović. 28. studenoga 2011. Odlazak jugoslavenskoga optimista. Novi list. Pristupljeno 1. studenoga 2013.
  20. ↑ a b Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 5., »Pljačka Narodne banke«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  21. ↑ Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 1., »Cirkus oko Tuđmana«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  22. ↑ Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 7., »Rupa u planu Kadijevića«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  23. ↑ a b c Kadijević je htio uhititi vodstvo Hrvatske i Slovenije. Slobodna Dalmacija. 2003. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. studenoga 2013. Pristupljeno 5. studenoga 2013.
  24. ↑ Boljkovac: Žao mi je što nisam uhitio Šuška, imao je mračne planove. Novi list. Nacional. 15. prosinca 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. svibnja 2013. Pristupljeno 3. studenoga 2013.. Marković je u svibnju 1991. imao i plan za glavnog narodnog sekretara za obranu, umjesto Veljka Kadijevića, postaviti generala Antuna Tusa, kako bi se spriječilo da sve češći sukobi eskaliraju u građanski rat. Da je Tus postavljen za sekretara za obranu, Marković bi imao kontrolu nad armijom, a ne Predsjedništvo SFRJ, Jović i Milošević.
  25. ↑ Dražen Stjepandić. 21. listopada 2012. Šušak je radio za KOS. tjedno.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. srpnja 2013. Pristupljeno 3. studenoga 2013.. Dok je Marković bio predsjednik SIV-a zajedno smo u svibnju 1991. nagovarali Tuđmana da smijenimo Kadijevića, ministra obrane Jugoslavije i da na njegovo mjesto postavimo Antuna Tusa, koji je tada još bio u Beogradu na mjestu načelnika generalštaba bivše JNA.
  26. ↑ a b Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008., 2008., str. 695
  27. ↑ Ante Marković dao zapovijed za intervenciju JNA u Sloveniji. YouTube, 2. srpnja 2012. (pristupljeno 4. studenoga 2013.)
  28. ↑ a b c d Ivica Lučić. 13. travnja 2013. Naknadno sjećanje i svjedočenje Ante Markovića. Večernji list. Pristupljeno 1. studenoga 2013.
  29. ↑ Carole Hodge, Britain and the Balkans: 1991 until the present, preuzeto 18. svibnja 2013.
  30. ↑ a b c Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 9., »Sukob oko Bosne«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  31. ↑ a b Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 4., »Zavera sa planom RAM«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  32. ↑ Posljednji ispraćaj Ante Markovića na zagrebačkom Mirogoju. Jutarnji list. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. listopada 2013. Pristupljeno 18. svibnja 2013.
  33. ↑ Josip Pejaković i Milorad Dodik na posljednjem ispraćaju Ante Markovića. Hrvatska riječ. 28. studenoga 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. studenoga 2013. Pristupljeno 4. studenoga 2013.
  34. ↑ Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 7., »Hamlet bez princa«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003.
  35. ↑ (engl.) worldcat.org: Ekonomisti o krizi : razgovor ekonomista s mandatorom za SIV, dipl. ing. Antom Markovićem, preuzeto 18. svibnja 2013.
  36. ↑ (engl.) worldcat.org: The Laws on Economic Reform in Yugoslavia, preuzeto 18. svibnja 2013.
Prethodnik: predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske
1986. - 1988. 		Nasljednik:
Ema Derossi-Bjelajac
1985. - 1986. 		Ivo Latin
1988. - 1990.
Prethodnik: predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske
1982. - 1986. 		Nasljednik:
'Petar Fleković
1978. - 1982. 		Antun Milović
1986. - 1990.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ante_Marković&oldid=6966531"