Nikomahova etika

Nikomahova etika
Autor	Aristotel
Originalni naziv	Ἠθικὰ Νικομάχεια
Datum izdanja	p.n.e.

• "Tako je pravedno ono što je zakonito i jednako, a nepravedno ono što je protuzakonito i nejednako [...] Budući se protuzakonit čovjek pokazao nepravednim a zakonit pravednim, bjelodano je kako su sve zakonite stvari nekako i pravedne, jer sve stvari koje su postavljene zakonodavstvom, te su i zakonite, te kažemo da je svaka pojedina od njih i pravedna. Zakoni propisuju ο svim stvarima, težeći zajedničkom probitku, ili za sve ili za one najbolje ili za moćnike (prema kreposti) ili što god slično; tako da na jedan način pravednim nazivamo sve stvari koje tvore i čuvaju blaženstvo i njegove sastavine u državnom zajedništvu." (Knjiga V, dio I; 1129a-b)

• "Od onoga što je građanski pravedno jedno je prirodno, drugo je zakonsko; prirodno je ono što svugdje ima istu moć, a ne da se nekomu čini ovako a drugomu onako; zakonsko je ono pri kojem u početku nije bilo važno je li ovako ili onako, ali kad je jednom postavljeno, onda je važno hoće li se ratni zarobljenik otkupljivati za jednu minu, i hoće li se kao žrtva prinositi jedna koza a ne dvije ovce, te zakonske odredbe za brojne pojedinosti, npr. žrtva u počast Braside, i različite pučke odluke. Nekima se čini kako su sve odredbe takve, jer ono što je po naravi nepromjenljivo je i svugdje ima istu moć, kao što oganj jednako gori i ovdje i u Perziji, dok vide kako su promjenljive stvari koje su pravedne [...] Isto tako nisu posvuda iste one stvari koje su pravedne ne po naravi, nego po ljudima, jer nisu isti ni državni ustavi, ali ipak svugdje postoji samo jedan koji je najbolji prema naravi." (Knjiga V, dio VII; 1134b-1135a)

• "[...] pravedno i pravično su jedno isto, pa iako je oboje dobro, ipak je pravično bolje. Teškoća je u tome što pravično, svejednako bivajući pravedno, nije i pravedno prema zakonu, već je popravka zakonski pravednoga. To je stoga što je zakon uvijek uopšten, a ima pojedinačnih slučajeva o kojima se ništa ispravno ne može izreći na uopšten način. Stoga u takvim slučajevima gdje je nužno govoriti uopšteno, ali gdje nije moguće to činiti ispravno, zakon uzima u obzir slučajeve koji se najčešće javljaju, znajući dobro za mogućnost pogreške. On ipak nije zbog toga ništa manje ispravan, jer pogreška nije u zakonu ni u zakonodavcu, nego u naravi same stvari; jer ljudski postupci su od takve neravnomjerne građe. Kada, dakle, zakon govori uopšteno, a javi se slučaj koji je izuzetak od opšteg pravila, onda je ispravno, tamo gdje je zakonodavac propustio da nešto predvidi ili pogriješio uopštavajući, da se njegov propust ispravi dodajući ono što bi i sam zakonodavac rekao kada bi bio prisutan, i što bi unio u zakon da je mogao da predvidi takav slučaj [...] I to je bit pravičnog - da ispravlja zakon tamo gdje je on zbog svoje uopštenosti nepotpun." (Knjiga V, dio X; 1137a-1138a)

Drugi o djelu

• Gustav Radbruch
  • "Već se Aristotel u onoj čuvenoj glavi Nikomahove etike (V) mučio oko dileme, je li pravičnost treba biti bolja od pravednosti, a ipak ne može biti nešto što je suprotstavljeno pravednosti, nego, naprotiv, samo jedna vrsta pravednosti. Ali on je već i nagovijestio rješenje, da pravednost i pravičnost nisu različite vrijednosti, nego različiti putovi da se dođe do jedinstvene pravne vrijednosti [...] Jer pravičnost kao i pravednost na kraju imaju uopćavajući karakter [...] Pravičnost je pravda pojedinačnog slučaja [...]" (Filozofija prava)

Vanjski linkovi

• Nikomahova etika