Idi na sadržaj

Tijelo za preradu RNK

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Uloga splajsosoma u ciklusu prerade RNK

Tijela za preradu RNK, poznatija kao splajsosomi su velike i složene molekulske mašine koje se prvenstveno nalaze u ćelijskom jedru eukariota. Sastavljeni su od snRNK i proteinskih kompleksa. U njima se uklanjaju introni iz transkribirane pre-iRNA, neke vrste primarnog transkripta. Ovaj proces se obično se naziva prerada RNK.[1][2] [3][4]

Splajsosome imaju samo jednoćelijski eukarioti, a metazoa imaju druge, male splajsosome.

Sastav

[uredi | uredi izvor]

Svaki splajsosom se sastoji od pet malih jedarnih RNK (snRNA) i niza povezanih faktora proteina. Kada su ove male molekule RNK u kombinaciji sa faktorima proteina, čine kompleks RNK-protein pod nazivom snRNP.

SnRNK koje čine glavni splajseosom se zovu U1, U2, U4, U5 i U6, a sudjeluju u nekoliko RNK-RNK i RNK-protein interakcija. RNK komponenta malog jedarnog ribonukleinskogproteina ili snRNP (izgovara se "snurp") je bogata u uridin (nukleozidni analog uracilskih nukleotida).

Skupovi splajsososoma se javljaju ponovo na svakoj hnRNK (pre-iRNK). U hnRNK se nalazi specifična sekvenca elemenata koji se prepoznaju i iskorištavaju tokom splajsoseosomnih okupljanja. To uključuje 5 'kraj spoja, slekvencu ogranka, polipirimidinskog trakta, 3' kraj mjesta prerade RNK. Ovdje se katalizira uklanjanje introna i podvezivanje bočnih egzona.

Introni obično imaju sekvencu nukleotida G-U, na 5' kraju mjesta prerade, a A-G na njegovom 3' kraju. Mjesto prerade 3' može biti dodatna odrednica varijable dužine polipikrimidina, nazvane polipirimidinski trakt (PPT), koji služi dvostruku funkciju angažiranja faktora na 3' spoju mjesta i eventualno vezanje faktora na grani ciljne sekvence (BPS). BPS sadrži konzervirani adenozin potreban za prvi korak prerade RNK.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Alberts B. (2002)ː Molecular biology of the cell. Garland Science, New York, ISBN 0-8153-3218-1.
  2. ^ Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-4.
  3. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
  4. ^ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
  • Butcher, Samuel E. (2011). "Chapter 8. The Spliceosome and Its Metal Ions". u Astrid Sigel, Helmut Sigel and Roland K. O. Sigel (ured.). Structural and catalytic roles of metal ions in RNA. Metal Ions in Life Sciences. 9. RSC Publishing. str. 235–51. doi:10.1039/9781849732512-00235.
  • Nilsen T (2003). "The spliceosome: the most complex macromolecular machine in the cell?". BioEssays. 25 (12): 1147–9. doi:10.1002/bies.10394. PMID 14635248.
  • Spliceosomes na US National Library of Medicine Medical Subject Headings (MeSH)
  • 3D macromolecular structures of Spliceosomes from the EM Data Bank(EMDB)