Sporangija
(otvoren da bi otkrila sporangija)
Sporangija (stgrč. σπόρος - sporos = spora ἀγγεῖον – angeion = brod) je struktura za formiranje spora. Može se sastojati od jedne ćelije ili može biti višećelijska. Sve biljke, gljive, kao i mnoge pripadnici drugih taksona formiraju sporangije u nekoj fazi životnog ciklusa. Sporangije mogu stvarati spore pomoću mitoze, ali u gotovo svim kopnenim biljkama i mnogim gljivama, sporangije se formiraju putem mejoze i stvaraju genetički različite haploidne spore.[1]
Gljive
[uredi | uredi izvor]U nekimgrupama gljiva, sporangija ima ulogu u bespolnom razmnožavanju i može imati indirektnu ulogu u seksualnoj reprodukciji. Sporangija se formira na sporangioforu i sadrži haploidno ćelijsko jedro i citoplazmu. Spore se formiraju u sporangioforu tako što obuhvataju svako haploidno jedro i citoplazmu u žilavoj vanjskoj membrani. Tokom aseksualne reprodukcije, ove spore se raspršuju vjetrom i proklijaju u haploidne hife.[2][3]
Iako seksualna reprodukcija kod gljiva varira između koljena, kod nekih sporangija ima indirektnu ulogu u seksualnoj reprodukciji. Kod Zygomycota seksualna reprodukcija događa se kada se haploidne hife dvije jedinke pridruže u formiranju zigosporangija. kao odgovor na nepovoljne uvjete. Haploidna jedra unutar zigosporangije zatim se spajaju u diploidna. Kada uslovi poboljšaju klijavost, zigosporangija prolazi kroz mejozu i stvara sporangiju, koja oslobađa spore.[4]
Biljni listovi
[uredi | uredi izvor]Kod mahovina, jetrenjača i rogoza nerazgranati sporofit proizvodi jednu sporangiju, koja može biti prilično morfološki složena. Većina nevaskularnih biljaka, kao i mnogi likofiti i većina paprati, su homosporni (proizvodi se samo jedna vrsta spora). Neke briofite, većina likofita i neke paprati su heterosporni (stvaraju dvije vrste spora). Ove biljke proizvode mikrospore i megaspore koje stvaraju gametofite, funkcionalno muške, odnosno ženske. U nekim slučajevima se obje vrste spora proizvode u istoj sporangiji i mogu se čak razvijati zajedno kao dio tetraspora. Međutim, u većini heterorospornih biljaka postoje dvije vrste sporangija, zvane "mikrosporangija" i "megasporangija". Nekoliko paprati (Salviniaceae i Marsileaceae) i neki likofiti (rodovi Selaginella i Isoetes i izumrli lepidodendridi) su heterorosporni, s dva vida sporangija, kao i sve sjemenjače.
Sporangije mogu biti terminalne (na vrhovima) ili bočne – lateralne (postavljene duž bočnog zida) stabljike ili povezane s listovima. U paprati sporangije se obično nalaze na abaksijalnoj površini (donje strane) lista i zbijen u grozdove koji se nazivaju orusi. Oni mogu biti pokriveni strukturom koja se naziva induzija. Neke paprati imajusporangije razbacane duž smanjenih segmenata lista ili uzduž (ili neposredno od) ruba lista.
Likofite, nasuprot tome, imaju sporangije na adaksijalnoj površini (gornja strana) lišća ili bočno na stabljici. Listovi koji nose sporangije nazivaju se sporofili. Ako je biljka heterosporna, lišće koje nosi sporangiju razlikuje se ili kao mikrosporofili ili megasporofili. U sjemenjača sporangije se obično nalaze unutar strobila ili cvjetova.
Cikade formiraju mikrosporangije na mikrosporofilima koji se spajaju u strobile. Megasporangije nastaju unutar ovula, koje se nose na megasporofilima, spajojenim u strobile na odvojenim biljkama (sve cikade su jednodomne). Četinari tipski imaju mikrosporangije na mikrosporofilima, sakupljenim u strukturama za stvaranje polena (strobili), a ovule su na modificiranim osovinama stabljika i tvore složene ljestvice ovuliferoznih konusa. Cvjetnice sadrže mikrosporangije u prašnicima (obično četiri mikrosporangije po prašniku) i megasporangije unutar ovule u jajniku. U svim sjemenjačama, spore nastaju mejozom i razvijaju se u gametofite dok su još uvijek u sporangiji. Mikrospore postaju mikrogametofiti (polen). Megaspore postaju megagametofiti (embrionske vrećice).
Eusporangija i leptosporangija
[uredi | uredi izvor]Kod vaskularnih biljaka, ove sporangije ategorizirane su na osnovu razvojnog slijeda: eusporangije i leptosporangije.
- U leptosporangiji, koja se nalazi samo u paprati, razvoj uključuje jednu početnu ćeliju koja postaje spora, zid i spore unutar sporangija. U leptosporangiji su oko 64 spore.
- U eusporangiji, karakterističnoj za sve ostale vaskularne biljke i neke primitivne paprati, inicijale su u slojevima (više od jednog). Eusporangija je veća (stoga sadrži više spora) i njen zid je višeslojan. Zid se može lahko istegnuti i oštetiti, što rezultira stvaranjem samo jednog ćelijskog sloja.
Sinangij
[uredi | uredi izvor]Klaster sporangija koje su se spojile tokom razvoju naziva se sinanginij (sinangijum). Ova je struktura najistaknutija u rodovima Psilotum i porodici Marattiaceae, poput rodova Christensenia, Danaea i Marattia.
Unutrašnje strukture
[uredi | uredi izvor]Kolumela je sterilna (neplodna) struktura koja se proteže u sporangiji i podržava je. U gljiva kolumela koja može biti razgranata ili nerazgranata, može biti gljivičnog ili domaćinskog porijekla. Vtste roda Secotium imaju jednostavnu, nerazgranatu kolumelu, dok je kod vrsta roda Gymnoglossum razgranata. U nekim vrstama roda "Geastrum" kolumela se pojavljuje kao produžetak stabljike u masi spora (gleba).[5]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Rost, Barbour, Stocking, Murphy, 2006Plant Biology, 2nd EditionThompson Brooks/Cole.
- ^ "Fungi". Leaving Certificate Biology. 4. 10. 2018.
- ^ "Life History and Ecology of the Fungi". University of California Museum of Paleontology. Arhivirano s originala, 26. 10. 2019. Pristupljeno 26. 10. 2019.
- ^ Webster, John; Weber, Roland (2007). Introduction to Fungi (3 izd.). Cambridge University Press.
- ^ Kirk PM, Cannon PF, Minter DW, Stalpers JA (2008). Dictionary of the Fungi (10th izd.). Wallingford: CABI. str. 161. ISBN 978-0-85199-826-8.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
| Discipline | |
|---|---|
| |
| Rast i habitus (izgled) | |
| Razmnožavanje | |
| Taksonomija biljaka | |
| Primjena | |
| |
