Rapalski ugovor

Rapalski ugovor je međudržavni ugovor između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kojim je riješeno tzv. jadransko pitanje odnosno utvrđivanje granica na istočnoj jadranskoj obali poslije Prvog svjetskog rata. Ugovor je potpisan 12. novembra 1920. godine u mjestu Rapallo kod Genove u Italiji.

Prema Ugovoru, sljedeće teritorije su pripale Italiji:

Cijela teritorija bivše tzv. austrijske obale, osim općine Kastav i ostrva Krk;
Zapadni dio bivše Vojvodine Kranjske, gradovi Idrija, Vipava, Ajdovščina, Postojna, Pivka i Ilirska Bistrica;
Zadar, bivši glavni grad Dalmacije, ostrva Lastovo i Palagruža;

Dalje, prema Ugovoru, grad Rijeka postaje nezavisna država čime prestaje vojna okupacija trupa koje je vodio Gabriele d'Annunzio. Ovaj dio Ugovora je opozvan 1924. godine, potpisivanjem Rimskog ugovora kojim je Rijeka predata Italiji, a obližnja luka Sušak Jugoslaviji.

Ugovor je ostavio veliki broj Slovenaca i Hrvata u Italiji, oko pola miliona, dok je tek oko 15.000 Italijana ostalo u Jugoslaviji. Prema austrijskim podacima iz popisa, oko 25.000 etničkih Nijemaca i oko 3.000 Mađara je živjelo na područjima pripojenim Italiji ovim Ugovorom. Nezadovoljstvo slavenskog stanovništva je raslo zbog italijanskog nacionalizma i zatvaranja slavenskih kulturnih ustanova (do tada je već bilo zatvoreno 109 škola).

Kratak opis događaja

Nakon kraja Prvog svjetskog rata Italijani su željeli pripojiti područja koja su im Sile Antante obećale Londonskim ugovorom, pa su ta područja odmah nakon kraja ratnih operacija vojno okupirali. Dakle, početkom 1920. godine Francuska i Velika Britanija vršile su pritisak na jugoslavensku mirovnu delegaciju na čelu sa Antom Trumbićem da popusti italijanskim imperijalističkim zahtjevima.

Osnivanjem južnoslavenske države i s podrškom Wilsonovih ideja o samoopredjeljenju naroda, zapadne sile nisu više bile spremne udovoljavati italijanskim zahtjevima, koji po mišljenju mnogih nisu bili ni u skladu sa njihovim skromnim ratnim doprinosom.

Nakon brojnih nesuglasica i prijetnji napuštanjem Pariske mirovne konferencije, Italijani su pod vodstvom premijera Giovannija Giolittija) odlučili riješiti spor dogovorom s južnoslavenskom stranom. Predstavnici Kraljevine SHS su također bili spremni na kompromis, jer je državu privredno iscrpljivala nemogućnost korištenja okupiranih jadranskih luka, a nakon Wilsonovog poraza na izborima izgubljena je i američka podrška.

Spor je upućen na direktne pregovore koji su vođeni u Pallanzi (11. maja 1920. godine), produženi u Spa (5.-16. juna 1920. godine, Sforza i Ante Trumbić) i dovršeni 8.-12. novembra 1920. godine u Rapallu. Pregovori su vođeni u znaku premoći Italije koja je uživala punu podršku Francuske i Velike Britanije.

Ugovor ima 9 članova. Ugovorom utvrđene granice između dviju zemalja povučene su na očiglednu vojničku, ekonomsku i političku korist Italije. Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske i Istra (bez općine Kastav), ostrva Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža kao i druga pripadajuća manja ostrva su pripojena Italiji. Rijeka je čak bila povezana sa glavnim dijelom italijanske teritorije preko dijela Istre.

Težak gubitak za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca bio je i Zadar. Članom 7. ugovora Italijanima u Kraljevini SHS je priznato pravo da u roku od jedne godine mogu zatražiti italijansko državljanstvo, a da se nisu morali iseliti, te pravo da koriste italijanski jezik i slobodu vjeroispovijesti.

Vanjski linkovi

Također pogledajte