Livije

Livije (59. godine p. n. e. - 17. godine, lat. Titus Livius - Tito Livio), je bio historičar antičkog Rima, autor monumentalnog djela Ab Urbe Condita u kojem je opisao historiju Rima od njegovog osnivanja 753. godine p. n. e. do vladavine Avgusta (63. p. n. e. - 14. n. e.), Livijevog savremenika.

Život i djelo

Livije je rođen 59. godine p. n. e. u Padovi, Italija. Detaljni podaci o Livijevom životu nisu poznati. Također nisu dostupni ni podaci o njegovim roditeljima osim da su pripadali provincijskoj eliti; iako nisu bili pretjerano bogati mogli su svom sinu pružiti kvalitetno obrazovanje. Livije je imao poteškoća sa grčkim jezikom pa se može pretpostaviti da nije imao priliku dobiti visoko obrazovanje npr. u Atini, za razliku od mladića iz najbogatijih porodica kojima je bar posjeta grčkoj akademiji bila gotovo obaveza.

U mladosti je dobio je temeljito retorsko obrazovanje. Retorika, odnosno govorništvo, bilo je veoma cijenjena vještina u Rimu, a naročito je bila potrebna u Senatu i politici uopšte. Zahvaljujući činjenici da je njegova porodica bila dobrostojeća Livije je mogao čitav svoj život neometano posvetiti svom literarnom radu. U dobi od 30 godina preselio se u Rim ali je zadržao stilske i jezičke osobenosti rodnog grada. Livije nije izgubio svoj zavičajni akcenat ni nakon godina provedenih u Rimu. Možda su ga zbog toga u rimskim visokim društvenim krugovima uvijek posmatrali kao došljaka. Uprkos tome, Livije je uspio brzo steći ugled značajnog historičara te je kao takav bio prihvaćen već i kod svojih savremenika.

Svoje prve dijelove Ab Urbe Condita objavio je oko 26. godine p. n. e. U to vrijeme već je bio u Rimu i imao je oko 30 godina života. Prosječan Rimljanin je u tom životnom dobu bio oženjen i imao djecu. Kvintilijan (oko. 35 –100. godine, rimski retoričar, porijeklom iz Hispanije) piše da je Livije imao sina i kćer. Potkraj života Livije se vratio u rodni grad, gdje je 17. godine i umro.

Ni o Livijem karakteru nema mnogo podataka osim onih nekoliko navedenih u anegdotama budućih historičara. Livije je bio ozbiljan mladić (a taj se utisak stiče i čitanjem njegovih tekstova), sa malo smisla za ironiju ili humor ali sa dubokim razumijevanjem ljudske psihologije i mnogo suosjećaja za siromašne.

Avgust je 27. godine p. n. e. postao prvi rimski imperator a Livije je imao njegovu naklonost. Iako ga je, prema Tacitu, Avgust ponekad nazivao Pompejac zbog Livijeve pro-republikanske orijentacije, njih su dvojica ipak bili u dobrim odnosima. U takvim okolnostima Livije se mogao posvetiti pisanju Ab Urbe Condita u kojem je slavio Rim i svog imperatora. Osim toga, Livije je bio zadužen i za obrazovanje budućeg rimskog imperatora Klaudija.

Titus Livius, prevashodno čuven po svojoj elokvenciji i istinoljubivosti, tako je uzvisio Pompeja u svom hvalospjevu da ga je Avgust nazvao Pompejanus, ali to ipak nije bila prepreka njihovom prijateljstvu. Tacit: Anali, knjiga IV, 23-28

(Pompejac - prema imenu Gneja Pompeja Velikog, 106. godine p. n. e. - 48. godine p. n. e., vojnog i političkog lidera u vrijeme kasne Rimske Republike. Pompej je bio provincijskog porijekla, ali nakon vojnih pobjeda osigurao je mjesto među plemstvom Rima i prozvan Veliki u znak priznanja njegovim uspjesima.)

Sam naslov djela Ab Urbe Condita - Otkad je grad osnovan (od osnivanja grada (Rima) izražava obim i magnitudu Livijevog poduhvata. Livijevo pisanje je mješavina hronologije događaja i direktnog kazivanja s čestim prekidima kako bi najavio izbor novih konzula, pošto su stari Rimljani na taj način pratili protok godina. U Livijevo vrijeme (odnosno nakon razaranja Kartage i grčkih gradova), iako moćna imperija, Rim je bio u krizi morala. Moćni i bogati odali su se uživanjima i dekadenciji a u siromašnim slojevima je raslo nezadovoljstvo. Livije je vjerovao da je bilo moguće povratiti moralne vrijednosti te je u tom smislu usmjeravao sadržaj i poruku svog djela.

Najveći dio svojih radova Livije je napisao tokom vladavine Avgusta. Već je navedeno da se kod Livija osjećala privrženost prema nakadašnjoj Republici; osim toga on je izražavao i želju za njenim obnavljanjem. Nažalost, pošto Livijeve knjige na temu pada republike i Avgustovog uspona nisu preživjele zub vremena i uticaj čovjeka, nema čvrstih dokaza za prethodnu tvrdnju. Svakako da je Livije preispitivao vrijednosti koje su bile prisutne u novom režimu, no ipak je njegovo stanovište bilo složenije od pukog preferiranja republike na štetu imperije. Ni sam Avgust nije Liviju zamjerao takav stav, čak ga je odredio za Klaudijevog tutora, a ta Avgustova odluka ima veći značajaj uzme li se u obzir njegovo srodstvo sa Klaudijem. Livijev uticaj na Klaudija postao je očit tokom Klaudijeve vladavine i primjetan u njegovim govorima zbog podudarnosti sa Livijevom interpretacijom rimske historije.

Knjige

Knjige su zapravo bile svici sa količinom teksta koji otprilike stane na šezdesetak strana knjige džepnog formata. Procjenjuje se da je ukupno bilo nešto manje od deset hiljada stranica. Svici u bili grupisani u pentade i dekade, odnosno komplete od po pet i deset svitaka. Ukupan originalan Livijev rad sastojao se od 142 knjige od kojih je tek 35 preživjelo do današnjeg vremena. Fragmenti su pronađeni na raznim mjestima; od Vatikana do Egipta, skraćene verzije - tu su i epitome, spiskovi tema njegovih knjiga. Svakako da trebamo biti zahvalni nepoznatom pisaru koji je sačinio epitome svih Livijevih knjiga. Ovi sačuvani dokumenti omogućili su prilično dobar uvid u pregled tema o kojima je Livije pisao a dobrim dijelom i njihov sadržaj. Periochae su također bile veoma važne za rekonstrukciju izgubljenog dijela Livijevog rada. (Periochae, sažetak iz IV stoljeća, nažalost ne baziran na originalu već skraćenoj verziji, također izgubljenoj.)

Livije je svoju historiju podijelio prvo na pojedine knjige, pa je onda knjige prema sadržini grupisao u veće odjeljke, a nekima od tih odjeljaka je čak dao i posebne uvode, npr. uz 21. knjigu. Nama je međutim Livijeva historija ostala sačuvana u dekadama: izgleda da je ta podjela veoma stara i da je o njoj donekle vodio računa i sam pisac. Od cjelokupnog dela sačuvane su nam neposredno samo prva, treća, četvrta i polovina pete dekade, dakle knjige 1–10. i 21–45, koje obrađuju period od osnivanja Rima do trećeg samnitskog rata (753–293. godine p. n. e.), te od drugog punskog rata do pobjede Lucija Emilija Paula nad Makedonijom u trećem makedonskom ratu (218–167. godine p. n. e.). Za rekonstrukciju ostalih dijelova, pored nekoliko neposrednih fragmenata, poslužili su spisi u kojima su navedeni pojedini izvodi iz Livijevog rada: to su, prije svega, sažeci koji prethode svakoj knjizi (osim 136. i 137.) te radovi nekih manje značajnih historičara kao što je Eutropije.

Pregled tema u Ab Urbe Condita po svicima:

Svici	Teme
1-5	Rana historija Rima, osnivanje grada
6-15	Ratovi na Apeninskom poluostrvu i osvajanje Italije
16-30	Ratovi protiv Kartage (Punski ratovi, I-II)
31-45	Ratovi u istočnom sredozemlju
46-55	Razaranje Kartage i Grčke
56-90	Grakus, Marius, Cina i Sulla, građanski rat
91-105	Cezar, Pompej, Kras
106-115	Cezar
116-120	Bitka kod Mutine (Današnja Modena)
121-133	Trijumvirat i pad Marka Antonija
134-142	Imperija, vladavina Oktavijana Avgusta

Sadržaj Livijevih tema imao je slijedeću strukturu:

U prvom dijelu navodena su imena konzula odnosno tribuna u najvišoj vlasti prema kojima je tekuća godina dobijala ime.
U drugim dijelu slijedi opis značajnih događaja u inostranstvu, ratovi i sl.
Događaji iz Rima
Ostali dođaji vrijedni pomena: pošasti, kvalitet berbe, prirodne katastrofe, građenje objekata i sl.

Njegovi izvori su bili pisci anala od kojih se izdvajaju Quintus Fabius Pictor, Quintus Claudius Quadrigarius, Sempronius Asellio i Valerius Antias a naročito grčki historičar Polibije (oko 203-120. p. n. e.) na kojeg se oslonio prilikom opisivanja događaja u istočnom dijelu Mediterana.

S druge strane, mnogi su rimski autori koristili Livijev rad: Aurelius Victor, Cassiodorus, Eutropius, Festus, Florus, Granius Licinianus i Orosius. Od grčkih pisaca Livija su koristili posebno Plutarh i Kasije Dion.

Stil

Po stilu i jeziku ubraja se Livije među najbolje prozne pisce antičke književnosti. On se ugledao na Cicerona, a izbegavao je Salustijev pregnantan stil. Time se mogu objasniti česte periode i izvjesna epska razvučenost, koja ipak ostavlja dobar utisak. Livije je prilagođavao stil i prema sadržini: na primjer, u prvoj dekadi prisutni su određena uzvišenost i patos starine; ova dekada po tonu i opštoj atmosferi podsjeća na Vergilijevu Eneidu. S druge strane, prikaz rata s Hanibalom u trećoj dekadi komponovan je s puno dinamike. Na stil autora Eneide podsjećaju i snažno rodoljublje i uzvišeni religiozni i moralni osjećaji kojima inače odiše i cijelo Livijevo djelo. Vatreni republikanac, pomirivši se s političkim stanjem Avgustove vladavine i s njegovim principatom, skrenuo je Livije pogled u idealizovanu prošlost i stvorio proznu epopeju u slavu veličine Rima, zbog čega je i nazvan slaviteljem prošlosti (laudator temporis acti).

Kvintilijan hvali Livijevo "mliječno izobilje, divnu milinu i prejasnu bjelinu" (lactea ubertas, mira iucunditas, clarissimus candor). Jezik Livijev uglavnom je klasični latinitet, sa dosta pjesničkih obrta – u čemu naziremo osobine "srebrnog" latiniteta. Azinije Polion zapaža u Livijevom jeziku izvestan "patavinitet" (Patavitas), što se možda odnosi na neke lokalne karakteristike "padovanskog" dijalekta. Kritika njegovog rada ne mora prvenstveno imati jezički smisao ali mu se može zamjeriti određena doza provincijskog tradicionalizma i moralizma.

U poređenju sa literarnim stilom kojim su se izražavali npr. Julije Cezar i Ciceron, Livijev način izražavanja može na čitaoca ostaviti utisak dodatne poetičnosti i arhaičnog. U druge odlike Livijevog stila strožiji (ili zlonamjerni) kritičari ubrajaju i naivnost, no radije će biti prihvaćen atribut jednostavnost. Usporedi li se Livije sa drugim antičkim autorima mogu se postaviti paralele sa Herodotovim pripovijedanjem ali i Izokratovom ugodnom blagoglagoljivošću. Osim toga, Livije je često predstavljao događaje iz ugla protivnika Rima i na taj način snažnije naglašavao vrline rimljana koje su im omogućile uspješno i relativno brzo osvajanje Apeninskog poluostrva i mediteranskih zemalja.

Livije je iz retorskih razloga dorađivao i proširivao izvore kojima se služio. Djelo je prožeto njegovim karakterizacijama ličnosti i situacija, pa je tako ubacivao i govore koje je često sam sastavljao. Ukupno je takvih govora u sačuvanim dekadama oko tri stotine, i Livije ih je sve napisao na izrazito književan način i sa istančanim osjećajem kako bi čitaocu približio ličnosti koje ih izgovaraju i dao im prepoznatiljiv psihološki profil.

Historiografska vrijednost

Padova danas, grad u kojem je Livije rođen i umro prije dva milenija.

Ostaci nekadašnjeg Rima, grada u kojem je Livije živio i radio.

Livije je po svom obrazovanju i sklonostima retorski pisac: zbog toga će njegovo historijsko djelo, ako se posmatra sa stanovišta moderne historiografije, nesumnjivo imati niži status od onoga kojeg je nekada imao. Ali, Livija i njegovo djelo treba vidjeti u okolnostima vremena u kojem je živio i stvarao. Liviju, kao ni mnogim drugim rimskim historičarima, nije bio glavni cilj da događaje predstave vjerno: pripovijedanje je imalo biti lijepo i ubjedljivo, književno uspjelo, i da se uklapa u etičke i patriotske kriterije. (Dakle, utisak koji se stekao o drevnom Rimu stiže nam velikim dijelom preko podataka i radova autora rukovođenih takvim principima. Da li je Rim zaista bio tako sjajan i veličanstven? Moćan i velik, to da, ali sve hvalospjeve o Rimu treba posmatrati kroz filter objektivnog i realno mogućeg.) Ako se Livijeva historija posmatra sa takvog stanovišta, onda je on zadatke koje je sebi postavio u potpunosti ispunio. Livije je uostalom, i kao čovjek i kao pisac ispunjavao uslove potrebne za tako nešto: bio je savjestan, veliki patriota, dobar psiholog u ocrtavanju karaktera, obdaren bujnom maštom i prefinjenim umjetničkim ukusom.

Sa stanovišta moderne historiografije, Livije zbog svog temperamenta i snažne pjesničke kreativnosti i imaginacije nije bio kvalificiran za kritičko ispitivanje rimske prošlosti. Kod Livija ima dosta netačnosti, kontradiktornosti, pogrešnog citiranja grčkih pisaca i sl. To bi se kod djela tako velikih razmjera kakvo je Livijevo moglo i razumjeti, ali Livije je imao i jednu manu koja je za historičara vrlo značajna, a to je nedostatak bilo kakvog političkog i vojničkog iskustva.

Učenjaci iz tog vremena tvrde da je galska pljačka Rima 387. godine p. n. e. uzrok nedostatka historijskih podataka u Livijevom radu. Savremeni historičari tvrde da su Gali nadasve bili zainteresovani za pljačku i odnošenje vrijedne pokretne imovine a ne nasumično uništavanje, tako da je šteta koju su nanijeli arhivama vjerovatno bila manja nego što se to ranije smatralo. Uz to, ovaj stav djelomično podržava činjenica da nisu pronađeni arheološki dokazi koji bi potvrdili navode o galskom razbojništvu. Naprotiv, utvrđeno je da tragovi paljevine koji su pripisivani galskom vođi Brenusu u stvari datiraju iz VI stoljeća p. n. e., par stotina godina prije galske opsade.

Građu iz prve ruke Livije je rijetko koristio, a izgleda da nije bio vješt ni u odabiru svojih izvora. On je, na primjer, kao jedan od glavnih svojih izvora, upotrebljavao nepouzdanog Valerija Ancijata, da bi tek kasnije u nastavku djela zaključio kako je taj pisac u stvari vrlo nepouzdan. S druge strane, Polibija i Katona nije mnogo cijenio, premda je od obojice preuzeo dosta podataka. Čini se da Livije nikada nije upotrebljavao mnogo izvora kako bi vjerodostojno opisao neki događaj, potkrijepio te opise činjenicama i dao im kredibilitet; pojedini istraživači čak smatraju da je za svaki dio svoje historije Livije koristio samo po jedan izvor. Možda je ovo mišljenje pretjerano, ali može se uočiti Livijevo slojevito korištenje izvora u zavisnoti od teme koje je obrađivao. Ako se Livijevi izvori u nečemu slažu, on to prima zdravo za gotovo, a svoje mišljenje posebno navodi tek ako je stvar sasvim nevjerovatna i/ili nemoguća. Ako se pak njegovi izvori u nečemu ne slažu, onda Livije ili navede oba izvora i tako nedoumicu ostavi neriješenu, ili se izjasni za ono mišljenje koje je naveo stariji pisac ili za ono koje je ljepše ili za Rimljane povoljnije.

Livijevo poetsko nadahnuće možda ga je ometalo u postavljanju granica između činjenica i fikcije. Primjer takve bliskosti mitskog i činjeničnog dat je u priči o Romulusovom uspenju na nebesa (mit) uporedno sa realnijom verzijom, prema kojoj je Romulus ubijen (činjenica). Livije je ipak bio toliko diskretan te nije privilegirao ni jednu od dvije verzije već je odluku o tome koja će se priča prihvatiti kao objašnjenje što se zapravo dogodilo Romulusu prepustio čitaočevom sudu.

U predgovoru stoji Livijeva napomena:

Što se tiče događaja u vezi sa osnivanjem Rima i onim nakon toga, ne nastojim ih predstaviti stvarnim niti ih izmišljati: za njihovu je privlačnost više zaslužna mašta pjesnika negoli autentičnost zapisa historičara.

Popularnost

Livijevo djelo je bilo prihvaćeno s gotovo trenutnim odobravanjem. Njegove su knjige objavljivane u kompletima od po deset tomova a nakon što ih je sve završio, mogli su se kupiti i svi tomovi odjednom. Livijev poseban spisateljski pristup koji je koristio za stvaranje djela o historijskim temama učinio je njegovo štivo veoma zabavnim i popularnim i te je osobine zadržalo od antičkih vremena preko srednjeg vijeka pa sve do danas. Modernim rječnikom rečeno, Livije je napisao jedan od prvih bestsellera kojim je uspio privući najširu čitalačku publiku u svim epohama i kulturama.

Kada se uzme u obzir i činjenica da je raspolagao bogatim rječnikom, baratao raznovrsnom frazeologijom, i da je imao već pomenuto retorsko obrazovanje, ne iznenađuje to što je svojom historijom stvorio prozno remek-djelo Avgustova vremena, a možda i rimske proze uopće. Plinije Mlađi je ispričao anegdotu o jednom Hispancu koji je čak iz iz Kadiza u Andaluziji, "s kraja svijeta" došao u Rim samo da vidi Livija, i koji se, čim ga je vidjeo, odmah vratio natrag, ne interesujući se ni za šta drugo. Već pomenuti izbor Livija od strane prvog rimskog imperatora za tutora njegovom nećaku, nasljedniku i budućem imperatoru dovoljno govori o Livijevoj reputaciji obrazovanog čovjeka i vještog pisca.

Mnogi Livijevi likovi nadahnuli su kasnije evropske književnike, na primer Petrarku u epu Afrika i Shakespearea u Silovanju Lukrecije. Prvaci francuske revolucije i pisci oduševljavali su se ne samo Plutarhovim, nego i Livijevim junacima rimske republike.

U Rimskim školama su se izrađivale pismene vježbe o temama koje je Livije obradio i vrlo je moguće da su njegovo djelo ili određeni dijelovi služili i kao udžbenici. Prvih deset knjiga koje opisuju osnivanje Rima i osvajanje ostatka Apeninskog poluostrva te one sa opisima rata protiv Hanibala (tema koju je sam Livije ocijenio kao svoju najveću) već milenijima plijene pažnju čitalaca. Tu je još i osvajanje galskih zemalja s druge strane Alpa, pobjeda nad Grčkom i zauzimanje dijelova Male Azije. Ono što je Vergilije značio za poeziju to je Livije za prozu.

Dante, jedan najvećih italijanskih književnika, veoma pohvalno je pominjao Livija kroz svoju poeziju, francuski kralj Francois I dao je izraditi veliki broj umjetničkih djela prema Livijevim opisima; Nikolo Makijaveli u svom radu Diskursi o Liviju (objavljenom tek nakon autorove smrti) objašnjava strukturu i prednosti republike itd.

Politika

Mnogi Livijevi komentari o politici Rima i u današnje vrijeme zvuče savremeno. Na primjer, pišući o događajima iz 445. godine p. n. e. on navodi i slijedeće:

Rat i politička razilaženja učiniše ovu godinu teškom. Godina nije ni počela a tribun je Canuleius predstavio prijedlog zakona kojim bi se legalizirao brak zaključen između pripadnika plemstva i običnih građana. Stranka senatora snažno se tome suprotstavila tvrdeći da time ne samo da bi patricijska krv bila kontaminirana već bi i porodice izgubile nasljedna prava i privilegije. Potom je sugestija data, prvo oprezno, od strane tribuna, da treba donijeti i zakon koji će dozvoliti da jedan ili dva konzula budu iz reda plebejaca, a zatim je javno devet tribuna predložilo da narodu treba dati pravo da bira za konzula koga god budu smatrali podesnim, iz ma koje stranke taj dolazio. Stranka je senatora smatrala da ako bi takav prijedlog bio usvojen kao zakon, to bi onda značilo ne samo dijeljenje najviših državničkih funkcija sa onima iz dna društva, već bi i stvarno te funkcije bile izgubljene za plemstvo i predate običnim građanima. A sa velikim je zadovoljstvom Senat primio izvještaj u kome je stajalo: prvo, da je Ardeja odbacila svaku dalju podršku Rimu u znak gnušanja prema zloj praksi zbog koje je bila lišena svojih teritorija; drugo, da su trupe Veja izvršile pljačkaške upade u rimsku teritoriju; i treće, da su Volsci i Ekvijci pokazali uznemirenost na utvrdi Verugo. U datim su okolnostima ovo bile dobre vijesti, jer se plemstvo radije nadalo čak i neuspješnom ratu nego ponižavajućem miru. (Livije, Historija Rima, Penguin Classics, 1982, ISBN 0-14-044388-6)

Drugi projekti

Logo Wikicitata

Wikicitati imaju citate vezane za: Livije

Logo Commonsa

Titus Livius na Wikimedia Commonsu.

Izvori i vanjski linkovi

Ab Urbe Condita (Latinski)
Historija Rima
Rimska historija
Livius.org: Livije Arhivirano 3. 3. 2016. na Wayback Machine
Ab Urbe condita
Integralni Livijevi tekstovi na latinskom
Angelo Roncoroni, Roberto Gazich, Elio Marinoni, Elena Sada, Studia Humanitatis vol. 3 "Stvaranje Imperije" ISBN 88-434-0856-9