Idi na sadržaj

Carl von Linné

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Karl Line)
Carl von Linné
Carl von Linné
Rođenje (1707-05-23) 23. maj 1707.
Råshult, Stenbrohult, Švedska
Smrt10. januar 1778(1778-01-10) (70 godina)
Hammarby (blizu Uppsale), Švedska
Alma materLunds universitet
Uppsala universitet
Universitetet i Harderwijk
Teza: Dissertatio medica inauguralis in qua exhibetur hypothesis nova de febrium intermittentium causa
Poznat(a) poBinomna nomenklatura
Biološka klasifikacija
Taksonomija
Značajna djela
Systema Nature
Phylosophia Botanica
Fundamenta Botanica
Bibliotheca Botanica
NagradeVitez Polarne Zvijezde
Potpis
Statua Linnaeusa kao studenta na Univerzitetu u Lundu
Naslovna strana 10. izdanja Systema Naturæ (1758.)

Carl Nilsson Linnaeus (nakon dobijanja plemićke titule naziva se Carl von Linné a svoja djela na latinskom potpisuje kao Carolus Linnaeus, Råshult/Småland, 23. maja 1707 – Uppsala, 10. januara 1778) švedski je botaničar.

Osnivač i prvi predsjednik švedske Akademije nauka i prirodoslovnog muzeja. Linné je jedan od najvećih deskriptivnih botaničara svih vremena. Stvorio je osnovu nomenklature životinjskog svijeta, uvođenjem binarne nomenklature, tako da svaka biljka i životinja imaju dva imena - roda i vrste. Linnéov sistem nomenklature održao se do našeg doba.[1]

Život i djelo

[uredi | uredi izvor]
Rodna kuća Carla von Linnéa
(Ispred nje stoji grupa biologa sa Univerziteta u Sarajevu, 1974.)

Linnaeus je rođen u selu Småland, u južnoj Švedskoj. Veći dio visokog obrazovanja stekao je na Univerziteu u Uppsali (Uppsala University), gdje je počeo držati predavanja iz botanike, u 1730. Od 1735. do 1738. živio je u Holandiji, gdje je studirao i objavio prvo izdanje svog kapitalnog djela Systema Naturae. Zatim se vratio u Švedsku, gdje je postao profesor medicine i botanike u Uppsali. Tokom 1740-tih, upućen je na nekoliko putovanja kroz Švedsku da prikuplja kolekciju i klasificira biljke i životinje. Te aktivnosti je nastavio u 1750-tim i 1760-tim, uključujući i minerale. Prikupljene rezultate istraživanja objavio je u nekoliko tomova. U vrijeme njegove smrti, bio je jedan od najpriznatijih naučnika u Evropi.

Švajcarski filozof Jean-Jacques Rousseau je poslao poruku: “Reci mu da znam da nije postojao veći čovjek na zemlji". Njemački pisac Johann Wolfgang von Goethe je napisao: "Sa izuzetkom Shakespearea i Spinoze, znam da niko među nama više ne živi neko, koji me je držao još pod tako jakim uticajem“. Švedski autor Augusta Strindberga je napisao: “Linnaeus je u stvarnosti bio pjesnik kojem se dogodilo da postane prirodnjak“. Između ostalih komplimenata, Linnaeusa je pominjan i kao Princeps botanicorum (princ botaničara), "Plinije sjvera" i "Drugi Adam". Također je smatran jednim od osnivača moderne ekologije.

U botanici, Linnaeusova autorska skraćenice je L., koja se koristi da ga označi autoritetom za imena vrsta. U starijim publikacijama, ponekad se nalazi i skraćenica Linn. Linnaeusova ostavština je i holotip (uzorak tipa) za vrstu Homo sapiens, jer nakon usvajanja Međunarodnog kodeksa zoološke nomenklature, jedini poznati primjerak bio njegov opis.[2][3][4][5][6][7][8][9]

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Linnaeus je rođen u selu Rashult u Smålandu, Švedska, 23. maja 1707. Bio je prvo dijete Nicolausa (Nilsa) Ingemarssona (koji je kasnije usvojio prezime Linnaeus) i Christine Brodersonia. Njegov brat i sestre su Anna Maria Linnæa, Sofija Juliana Linnæa, Samuel Linnaeus i Emerentia Linnæa.

Godinu dana nakon rođenja Carla Linnaeusa, njegov djed Samuel Brodersonius je umro, a njegov otac Nils postao rektor Stenbrohulta. Carl je imao jednog brata, Samuela (koji će na kraju uspjeti da, kao i njihov otac, kao rektor Stenbrohulta, napiše priručnik o pčelarstvu).

Čak i u svojim ranim godinama, činilo se da ima naklonost za biljke, posebno cvijeće. Kad god je bio uznemiren, dobio je cvijet, koji ga je odmah smirivao. Nils je provodio mnogo vremena u svom vrtu i često pokazaivao cveće i Carlu govorio njihova imena. Ubrzo je dječak dobio svoje parče zemlje, gdje je mogao gajiti biljke.

Carlov otac bio je prvi među precima koji je usvojio trajno prezime. Prije toga,u skandinavskih zemaljama, korišten je patronimski sistem imenovanja po ocu. Njegov otac je dobio prezime Ingemarsson jer je njegov otac bio Ingemar Bengtsson. Kada je Nils primljen na Universitet u Lundu, morao je da upiše ime porodice. Usvojio je latinski naziv Linnaeus, prema gigantskoj lipi (ili lipama), švedski lind, koje su rasle na porodičnom imanju. To ime je napisano sa ligaturom æ. Kad je Carl rođen, imenovan je kao Carl Linnaeus, po prezimenu njegovog oca. Sin se uvijek se pisao sa ligaturom ae, kako u rukopisanim dokumentima, tako i u publikacijama. Carlov patronimik bi bio Nilsson, tj zvao bi se Carl Nilsson Linnaeus.

Rano obrazovanje

[uredi | uredi izvor]

Linnaeusov otac ga je u ranoj dobi počeo podučavati u osnovama latinskog jezika, religije i geografije. Kada je Linnaeus imao sedam godina, Nils je odlučio da za njega angažira tutora. Roditelji su izabrali Johana Telandera, sina lokalnog Yeomana. Linnaeus ga nije volio, pišući u svojoj autobiografiji da je Telander "bolje znao ugasiti talente djeteta nego ih razvijati".

Dvije godine nakon što je počelo podučavanje, upućen je u Nižu gimnaziju u Växjöu, 1717. Linnaeus je rijetko učio, a često išao na selo da traže biljke. Došao je do zadnje godine u Osnovnoj školi kada je imao petnaest godina. Uočio ga je direktor, Daniel Lannerus, koji je bio također zainteresiran za botaniku. Lannerus je primijetio Linnaeusov interes u botanici i dao mu dio svog vrta.

Linnaeus je 1724. pošao u Växjö Katedralskola, gdje je studirao uglavnom grčki i hebrejski jezik, teologiju i matematiku, nastavni plan i program dizajniran za dječake koji se pripremaju za svećenika. U posljednjih godinu dana u gimnaziji, Linnaeusov otac je posjetio profesore da pita kako napreduje učenje njegovog sina. Na njegovo zaprepašćenje, većina je rekla da dječak nikada neće postati naučnik. Jedino je Rothman i inače vjerovao da bi Linnaeus mogao imati budućnost u medicini. Doktor je ponudio da Linnaeus živi sa njegovom porodicom u Växjöu i da ga podučava u fiziologiji i botanici. Nils je prihvatio ovu ponudu.

Studij

[uredi | uredi izvor]

Lund

[uredi | uredi izvor]

Rothman je ukazivao Linnaeusu da je botanika ozbiljna tema. Predavao mu je klasifikaciju biljaka prema Tournefortovom sistemu. Linnaeus je učio i o seksualnoj reprodukciji biljaka, prema Sébastienu Vaillantu. U 1727., Linnaeus, u 21. godini, upisano se na Lund University u Skånee. Bio je registriran kao Carolus Linnaeus, što je latinski oblik njegovog punog imena i prezimena, koji je i kasnije koristitio u publikacijama na latinskom.

Profesor Kilian Stobæus, naučnik o prirodi, ljekar i historičar, ponudio je Linnaeusu podučavanje i smještaj, kao i korištenje njegove biblioteke, koja je uključivala mnoge knjige iz botanike. Također je studentu dao besplatan ulaz na njegova predavanja. U slobodno vrijeme, Linnaeus je istraživao floru Županije, zajedno sa studentima koji su imali iste interese.

Uppsala

[uredi | uredi izvor]

U augustu 1728, Linnaeus je odlučio da ode na Uppsala University po savjet Rothmana, koji je vjerovao da će biti bolji izbor ako Linnaeus studira i medicinu i botaniku. Rothman je preporučio dva profesora koji su predavali na Medicinskom fakultetu u Uppsali: Olofa Rudbecka Mlađeg i Larsa Roberga. Iako su Rudbeck i Roberg bili nesumnjivo dobri profesori, do tada su bili stariji i nisu bili toliko zainteresirani za nastavu. Rudbeck više nije držao javna predavanja, a imao je druge koji su stajali uz njega. Predavanja iz botanike, zoologije, farmakologije i anatomije nisu bila na najboljem nivou. U Uppsali, Linnaeus je upoznao novog dobrotvora, Olofa Celzijusa, koji je bio profesor teologije i botaničar amater. On je primio Linnaeusa u svoj dom i dozvolio da skoristi njegovu biblioteku, koja je bila jedna od najbogatijih botaničkih biblioteke u Švedskoj.

Prašnici i tučkovi 24 razreda biljaka

U 1729., Linnaeus je napisao tezu, Praeludia Sponsaliorum Plantarum o spolnom razmnožavanju biljaka. To je privuklo Rudbeckovu pažnju; u maju 1730., on je odabrao Linnaeusa za predavanja na Univerzitetu, iako je mladić bio samo student druge godine. Njegova predavanja su bila popularna, a Linnaeus se često obraćao publici od 300 ljudi. U junu, Linnaeus je preselio iz Celzijusove kuće kod Rudbecka da postane tutor za troje najmlađih, od njegovih 24 djece. Njegovo prijateljstvo s Celzijusom nije slabilo i oni su nastavili botaničke ekspedicije. Tokom te zime, Linnaeus je počeo da sumnja u Tournefortov sistem klasifikacije i odlučio da stvori jedan svoj. Njegov plan je bio da biljke podijele po broju prašnika i tučkova. Počeo da piše nekoliko knjiga, koje će kasnije rezultirati u, naprimjer, Genera Plantarum i Critica Botanica. Također je također napisao knjigu (Adonis Uplandicus) o biljkama koje su uzgajane u Botaničkom vrtu Uppsala.

Rudbeck i bivši pomoćnik, Nils Rosén, vratili su se na Univerzitetu Mar 1731. sa diplomom iz medicine. Rosén je počeo da drži predavanja iz anatomije i pokušao da preuzme Linnaeusova predavanja iz botanike, ali je Rudbeck to spriječio. Do decembra, Rosén je Linnaeusa privatno podučavao iz medicine. U decembru, Linnaeus je imao "neslaganja" sa Rudbeckovom suprugom i morao iseliti iz kuće svog mentora; njegov odnos s Rudbeckom se nije bio prepreka za dalju saradnju. Za Božić, Linnaeus se vratio kući u Stenbrohult da posjeti svoje roditelje, po prvi put nakon tri godine. Njegova majka je odobravala njegov propust da postane svećenik i bila je zadovoljna činjenicom da je naučio predavati na Univerzitetu.[10][11][12][13][14][15][16][17]

Doktorat

[uredi | uredi izvor]

One gradove u kojima je radio izvan Švedske, Linnaeus je posjetio samo u periodu 1735.-1738.

Po povratku u Uppsalu, Linnaeusov odnos sa Nilsom Rosénom se pogoršao, pa je rado prihvatio poziv studenta Claesa Sohlberga da provede Božićni odmor u Falunu sa Sohlbergovom porodicom Sohlbergov otac je bio rudarski inspektor, pa ga je Linnaeus posjetio u rudniku, u blizini Faluna. Sohlbergov otac je predložio Linnaeusu da povede njegovog sina u holandsku Republiku i dalje ga tamo podučava za godišnju platu. U to vrijeme, holandska Republika je bila jedno od najpoštovanijih mjesta za proučavanje prirodne historije i zajedničko mjesto Šveđana za njihove doktorske studije. Linnaeus, koji je bio zainteresiran za oba prijedloga, prihvaća ponudu.

Kada Linnaeus stigao Harderwijk, odmah je počeo raditi na sticanju diplome. U to vrijeme, Harderwijk je poznat po dodjeli "instant" akademskih zvanja, nakon svega sedam dana. Odmah je predao tezu o uzroku malarije, koju je napisao u Švedskoj, i potom je branio uz javnu raspravu. Njegova disertacija, podnijeta je 23. juna, pod nazivom Dissertatio medica inauguralis in qua exhibetur hypothesis nova de febrium intermittentium causa ("Svečana teza u medicini, u kojoj je predstavljenA nova hipoteza o uzroku prekida groznice"). Zaključio je da se malarija javlja samo na mjestima gdje je zemljište bogato s glinom. Kako je danas poznato, bio je u pravu o uzroku, ali nije imao mikroskop da dovoljno dobro vidi malarijske parazite, koje su širili komarci u vodi u lokvama u brazdama. Ali bio je u pravu u predviđanju da je tradicionalna kineska medicina, uključujući upotrebu pelina (rod Artemisia), potencijalni izvor lijeka za malariju. (Artemizinini, izvedeni iz pelina, su sada glavni lijek za malariju.)

Sljedeći korak je da bio usmeni ispit i dijagnoza za pacijenta. Nakon manje od dvije sedmice, uzeo je diplomu i postao doktor, u dobi od 28 godina. Tokom ljeta, Linnaeus je sreo prijatelja iz Uppsale, Petera Artedija. Prije odlaska iz Uppsale, Artedi i Linnaeus su odlučili da, ako jedan od njih da umre, preživjeli završi posao onog drugog. Deset sedmica kasnije, Artedi se utopio u jednom od kanala u Amsterdamu, a njegov nedovršeni rukopis o klasifikaciji riba je ostao Linnaeusu da ga završi.

Objavljivanje Systema Naturae

[uredi | uredi izvor]

Jedan od prvih naučnika sa kojima se Linnaeus sasta0 u Holandiji bio je Johan Frederik Gronovius, kojem je Linnaeus pokazao jedan od nekoliko rukopisa koje je donio sa sobom iz Švedske. Rukopis je opisivao novi sistem klasifikacije biljaka. Kada ga je Gronovius vidio, bio je vrlo impresioniran i ponudio da pomogne platiti štampanje. Uz dodatni novčani doprinos škotskog doktora Isaaca Lawsona, rukopis je objavljen kao Systema Naturae (1735.).

U Holandiji se upoznao i s jednim od najuglednijih ljekara i holandskih botaničara Hermanom Boerhaaveom, koji je pokušao ubijediti Linnaeusa da tamo gradi karijeru. Boerhaave mu je ponudio put u Južnu Afriku i Ameriku, ali je Linnaeus odbio, navodeći da ne bi podnio vrućine. Umjesto toga, Boerhaave ga je uvjerio da treba posjetiti botaničara Johannesa Burmana. Nakon posete, Burman, impresioniran znanjem njegovim gosta, odlučio je Linnaeus treba da ostane s njim tokom zime. Tokom tog boravka, Linnaeus je pomogao Burmanu u radu na Thesaurus Zeylanicus. Burman je zauzvrat pomogao Linnaeusu u radu na knjigama: Fundamenta Botanica i Bibliotheca Botanica.

Rektor Univerziteta u Uppsali

[uredi | uredi izvor]

U 1750., Linnaeus je postao rektor Univerziteta u Uppsali, počevši tako stvaralački period tamo gdje su cijenjene prirodne nauke. Možda je najvažniji doprinos koji je dao tokom svog službovanja u Uppsali bio predavački; mnogi njegovi učenici otputovali su u razna mjesta u svijetu da prikupljaju botaničke uzorke. Najbolje od tih studenata, Linnaeus prozvao svojeim "apostolima". Njegova predavanja su bila vrlo popularna i često su održavana u Botaničkom vrtu. Pokušao je naučiti studente da misle svojom glavom i ne vjeruju nikome, ni njemu. Još popularnije od predavanja, bile su botaničke ekskurzije, koje su organizirane svake subote tokom ljeta, kada su Linnaeus i njegovi učenici istraživali floru i faunu u blizini Uppsale.

Philosophia Botanica

[uredi | uredi izvor]

Philosophia Botanica, Linnaeus je objavio 1751. Knjiga sadrži kompletan pregled sistema taksonomije koju je koristio u svojim ranijim radovima. Također sadrži informacije i o tome kako se vodi dnevnik rada i zapažanja na putovanjima i kako da se održava botanički vrt.

Nutrix Noveca

[uredi | uredi izvor]
Korice Nutrix Noverca (1752.)

U Linnaeusovo vrijeme, bilo je normalno za žene više klase da imaju dojilje za svoje bebe. Linnaeus se pridružio kampanji za okončanje ove prakse u Švedskoj i promovirao dojenje majke. Tako je 1752. objavio tezu uz Fredericka Lindberga, ljekara-studenta, na osnovu svojih iskustava. U tradiciji tog perioda, ova disertacija je u suštini imala smisao predsjedavajućeg recenzenta (prases) za izlaganje koje je imao student. Linnaeusova 'disertacija' je prevedena na francuski jezik (J. E. Gilibert) u 1770., kao La Nourrice marâtre, ou disertacija sur les apartmana funestes du nourrisage Mercenaire. Linnaeus je predložio da bi djeca mogla apsorbirati ličnost svojih dojilja kroz mlijeko. Divio se praksi brige o djeci kod Laponaca i naglasio kako su im zdrave bebe, u odnosu na one Evropljane koji su zaposlili dojilje. Pomenuo je i poređenje sa ponašanjem divljih životinja i naglasio kako nijedna od njih ne uskraćuje novorođenčadi majčino mlijeko. Mislio je da je njegov aktivizam odigrao ulogu u njegovom izboru termina Mammalia za klasu organizama.

Species Plantarum

[uredi | uredi izvor]
Prikaz polinacije u Praeludia Sponsaliorum Plantarum (1729.)

Linnaeus je objavio i Species Plantarum, rads koji je sada međunarodno prihvaćena kao polazište moderne botaničke nomenklature, u 1753. Prvi tom je izdata 24. maja, a drugi tomu slijedi 16. augusta iste godine. Knjiga sadrži 1.200 stranica i objavljena je u dva toma; opisano je preko 7.300 vrsta. Iste godine kralj ga je proglasio vitezom Reda Polarne Zvijezde; BIO JE prvi civil u Švedskoj koji je postao vitez u ovoj oblasti. On je tada rijetko viđan da ne nosi oznake časti.

Glavne publikacije

[uredi | uredi izvor]
  • Systema Naturae je štampana u Hlandiji, 1735. Rad je imao dvanaest stranica. Do trenutka kada je dostigla svoj 10. izdanje, 1758., ta klasifikacija je obuhvatila 4.400 vrsta životinja i 7.700 vrsta biljaka. U njoj su uglavnom korištena, za to vrijeme, glomazna imena, kao što su Physalis annua ramosissima, Ramis angulosis glabris, Foliis dentato-serratis. Dopunjena su konciznom i sada poznatom "binomialnom nomenklaturom", sastavljenom od generičkiog naziva, uz koji slijedi određujući epitet, kao npr. Homo sapiens. Druga (pridjevska) oznaka je služila kao 'opis vrste (=razuimni, umni). Imena i sadržaj viših kategorija su građena i raspoređena na jednostavan i uredan način. Iako je sistem, sada poznat kao binomna nomenklatura djelomično bio razvijen (vidi: braća Gaspard Bauhin i Johann Bauhin) skoro 200 godina ranije, Linnaeus je bio prvi koji ga koristi dosljedno u cijelom radu, uključujući monospecijske rodove, a može se reći da je to definitivno popularizirao u naučnoj zajednici.

Nakon slabljenja zdravlja, Linnaeus, u ranim 1770.-tim godinama, objavljivanje izdanja Systema Naturae u dva različita pravca. Pomaže da još jedan švedski naučnik, Johan Andreas Murray odvojeno izda sekciju Regnum Vegetabile (1774.), kao Sistema Vegetabilium, zbunjujuće označenu kao 13. izdanje. U međuvremenu se 13. izdanje čitavog Sistema pojavilo i u dijelovima, između 1788. i 1793. To je bio preko Systema Vegetabilium da Linnaeus, pa je Lineov rad postao poznat u i u Engleskoj, nakon njegovog prijevoda sa latinskog, koji je priredilo Botaničko društvo Lichfield (1783-1785).

Ostala glavna Lineova djela su:

  • Bibliotheca Botanica (1735.);
  • Fundamenta Botanica (1736.);
  • Genera Plantarum (1737.);
  • Critica Botanica (1737.)
  • Classes Plantarumu (1738.)
  • Hortus Cliffortianus (1738.)
  • Philosophia Botanica (1751.)
  • Species Plantarum (1753.)
  • Hundrastyp (1753.)

Philosophia Botanica (1751.)je sažetak Linnaeusovih razmišljanja o klasifikaciji i nomenklaturi biljaka, kao i prethodno objavljenog rada u Fundamenta Botanica (1736.) i Critica Botanica (1737.). Ostale publikacije čine dio njegovog plana za reformu temelja botanike, a uključuju njegove Classes Plantarum i Bibliotheca Botanica: sve su štampane u Holandiji (kao i Genera Plantarum (1737.) i Systema Naturae (1735.), a Philosophia je istovremeno objavljena i u Stockholmu.

Lineovska taksonomija

[uredi | uredi izvor]
Prikaz životinjskog carstva (Regnum Animale) iz 1. izdanja Systema Naturæ (1735.)
Glavni članak: Taksonomija

Glavni Linneausov doprinos nauci je uspostavljanje univerzalno prihvaćenih konvencija za imenovanje organizama jer njegova taksonomipredstavlja polazište suvremene dvočlane nomenklature.[18] Tokom 18. stoljeća šire se znanja iz prirodne historije, kada je Linnaeus razvio ono što je postalo poznato kao Lineovska taksonomija; sistem naučne klasifikacije se sada široko koristi u svim biološkim naukama. Prethodni zoolog Rumphius (1627.-1702.) u ovoj oblasti je sastavio klasifikacijski sistem, koji je bio, više ili manje, približan Lineovom, a njegovi materijali su doprinijeli kasnijem razvoju binomne naučne klasifikacije po Linnaeusu.[19]

Lineovov sistem klasifikovani prirode unutar hijerarhuje ugnježđenja, počiva na tri carstva. Carstva su bila podijeljena u klase, a one u redove, a odatle u rodove, koji su bili podijeljeni u vrste.[20] Ispod ranga vrste ponekad je prepoznavao niže taksone (neimenovanog) ranga. Oni su u međuvremenu dobili standardizirana imena kao što su sorta – u botanici rasa – u zoologiji. Moderna taksonomija uključuje i rang porodica (između reda i roda), a rang koljeno između carstva i klase, koje nisu bile prisutne u Linnaeusovom originalnom sistemu.[21]

Linnaeusove grupe su zasnovane na zajedničkim fizičkim karakteristikama, a ne samo na razlikama.[21] Od njegovih većih grupa, i dalje su u upotrebi samo one za životinje, a njihovo grupiranje samo je značajno promijenilo koncepciju, kao što su načela na kojum je bazirano. Ipak, Linnaeus je zaslužan za uspostavljanje ideje o hijerarhijskoj strukturi klasifikacije koja se zasniva na uočenim karakteristikama i poštovanju prirodnih odnosa.[18][22] Iako su se podrazumijevajući detalji u vezi sa onim što se smatra da su naučno "uočljive karakteristike" promijenili sa širenjem znanja (naprimjer, sekvenciranje DNK, koje je bilo nedostupno u Linnaeusovo vrijeme, pokazala se kao sredstvo i značajan alat za klasifikaciju živećih organizama i uspostavljanje njihovih evolucijskih veza i odnosa), osnovni princip je ostavio svoj trag.

Pogled na čovječanstvo

[uredi | uredi izvor]

Prema njemačkom biologu Ernstu Haeckelu, pitanje čovjekovog porijekla je otvoreno u Linnaeusovim djelima. Pomogao je buduća istraživanja u oblast prirodnih nauka o čovjeku, opisujući ljude baš kao što je opisao bilo koje druge životinje ili biljke.[23]

Anthropomorpha

[uredi | uredi izvor]

Počinjući prvo izdanje Systema Naturae, Linnaeus je klasificirao ljude među primate (kako su kasnije nazvani). Tokom boravka u Hartekampu, imao je priliku da ispita nekoliko majmuna i istakao sličnosti između njih i čovjeka. Naglasio je da u osnovi imaju istu anatomiju, a izuzev govora, nije našao druge razlike. Frängsmyr et al. (1983) citiraju Linnaeusa, objašnjavajući da stvarne su razlika nužno odsutne iz njegovog sistema klasifikacije, ako to nisu bile morfološke karakteristike: "Ja dobro znam šta je sjajno velika razlika koja postoji [između] čovjeka i beštije (doslovno, "zvijer", to jest, ne-ljudska životinja) kad ih gledam iz ugla moralnosti. Čovjek je životinja za koju je Kreator vidio da se uklapa u čast s takvim veličanstvenim umom i podrazumijevajuće usvojenim sposobnostima koje ga pripremaju za plemenitiji život",[24] među kojima Linnaeus navodi značajan kapacitet za uočavanju uzroka, kao i razlikovanje karakteristika ljudi.

Ovaj dio Lineove klasifikacije je pretrpilo kritiku drugih, tada poznatih biologa, kao što su Johan Gottschalk Wallerius, Jacob Theodor Klein i Johann Georg Gmelin na terenu da je nelogično da se čovjek opiše kao "čovjekoliki".[25][26][27][28][29]

Ostali koji slijede su bili skloniji davanju ljudima posebnog mjesta u klasifikaciji. Johann Friedrich Blumenbach je u prvom izdanju svoje knjige Manual of Natural History (1779.), predložio da se primati podijele u Quadrumana (četveroruki, odnosno repati i bezrepi majmuni ) i Bimana (dvoruki, odnosno ljudi). Ovo su preuzeli i neki drugi ugledni prirodnjaci, prije svih Georges Cuvier. Neki su podigli razliku čak na razinu reda. Međutim, mnoga zajednička obilježja ljudi i drugih primata – a posebno velikih majmuna – jasno je pokazala da razlike nemaju naučni smisao. Charles Darwin je u Porijeklu čovjeka...1871. napisao:

Veći broj prirodnjaka koji uzimaju u obzir cijelu strukturu čovjeka, uključujući i njegove mentalne sposobnosti, prati Johanna Friedricha Blumenbacha i Georgesa Cuviera, te su stavljili čovjeka u poseban red, pod naslovom Bimana, a samim tim i na jednakost s redovima Quadrumana, Carnivora, itd. Mnogi naši nedavni najbolji prirodnjaci su ponavljali onaj pogled koje je prvi predložio Linnaeus, a koji je tako izvanredan u svojoj mudrosti, i stavlli čovjeka u isti red sa Quadrumana, pod nazivom Primata. Pravda ovog zaključka će biti priložena: na prvom mjestu, moramo imati na umu komparativne beznačajnosti razvijenosti mozga u čovjeka, za klasifikaciju i da je snažno obilježena razlika između lobanje čovjeka i Quadrumana (u zadnje vrijeme insistira Theodor Ludwig Wilhelm Bischoff, Christoph Theodor Aeby, i drugi), očigledno proizlaze iz njihovog različito razvijenog mozga. Na drugom mjestu, moramo imati na umu da su skoro sve druge i važnije razlike između čovjeka i Quadrumana očigledno po svojoj prirodi adaptacijske, a odnose se uglavnom na uspravan položaj čovjeka; kao što je struktura ruku, stopala, i karlice, zakrivljenost kičme, i položaj glave.

Detalji iz 6. izdanja Systema Naturae (1748.) koji opisuju Ant[h]ropomorpha sa podjelom izmeđuHomo Simia

Pokazalo se da su, u to pogledu, teološki problemi dvostruki: prvo, svrstavanje čovjeka u isti nivo kao i repatog ili bezrepog majmuna će smanjiti njegov duhovno viši položaj, za koji čovjek pretpostavlja da se nalazi u velikom lancu bića, i drugo, zato što Biblija kaže da je čovjek stvoren na sliku Boga[30] (teomorfizam). Ako repati/bezrepi majmuni i ljudi nisu bili jasno i zasebno stvoreni, to bi značilo da su i oni nastali u liku Boga. To je nešto što mnogi nisu mogli prihvatiti.[31] Sukob između pogleda na svijet, još uvijek traje, kontroverza stvaranje-evolucija, ozbiljnoje počeo sa objavljivanjem knjige Porijeklo vrsta... Charlesa Darwina, 1859.

Nakon takve kritike, Linnaeus je smatrao da je potrebno da se jasnije odredi. U 10. izdanju Systema Naturae je predstavio nove termine, uključujući i Mammalia i Primati, od kojih se potonji može zamijeniti sa Anthropomorpha[32], a ljudima je dao puno binominalno ime Homo sapiens.[33] Nova klasifikacija dobila je manje kritika, ali mnogi prirodni istoričari su i dalje vjerovali da je degradirao ljude sa njihovog bivšeg mjesta vladara nad prirodom, a toga nije bilo. Linnaeus je vjerovao da čovjek biološki pripada životinjskom carstvo i morao je biti u njega uključen.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Carolus Linnaeus - Biography, Facts and Pictures". www.famousscientists.org (jezik: engleski). Pristupljeno 1. 5. 2014.
  2. ^ Thomson, Thomas (2011) [1812]. History of the Royal Society From Its Institution to the End of the Eighteenth Century. Cambridge (UK): Cambridge University Press. str. 35. ISBN 978-1-108-02815-8. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  3. ^ Blunt (2004), pp. 15–16.
  4. ^ Stöver (1794), p. 5.
  5. ^ Blunt (2004), p. 16.
  6. ^ Stöver (1794), pp. 5–6.
  7. ^ Carl von Linnés betydelse såsom naturforskare och läkare : skildringar utgifna af Kungl. Vetenskapsakademien i anledning af tvåhundraårsdagen af Linnés födelse (source)
  8. ^ Blunt (2004), pp. 17–18.
  9. ^ Stöver (1794), pp. 8–11.
  10. ^ Blunt (2004), p. 18.
  11. ^ Stöver (1794), p. 13.
  12. ^ Blunt (2004), pp. 21–22.
  13. ^ Stöver (1794), p. 15.
  14. ^ Stöver (1794), pp. 14–15.
  15. ^ Blunt (2004), pp. 23–25.
  16. ^ Blunt (2004), pp. 31–32.
  17. ^ Stöver (1794), pp. 19–20.
  18. ^ a b Reveal & Pringle (1993), p. 160–161.
  19. ^ Monk,, K.A.; Fretes, Y.; Reksodiharjo-Lilley, G. (1996). The Ecology of Nusa Tenggara and Maluku. Hong Kong: Periplus Editions Ltd. str. 4. ISBN 962-593-076-0.CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  20. ^ Simpson (1961), p. 16–19.
  21. ^ a b Davis & Heywood (1973), p. 17.
  22. ^ Simpson (1961), p. 56–57.
  23. ^ Frängsmyr et al. (1983), pp. 156–157.
  24. ^ https://books.google.com/books?id=wIkOAAAAQAAJ&pg=PA179#v=onepage&q&f=false books.google.com.
  25. ^ Johann Georg Gmelin (30. 12. 1746). "Letter to Carl Linnaeus". The Linnean Correspondence. St. Petersburg, Russia. L0759. Pristupljeno 4. 10. 2011.
  26. ^ Carl Linnaeus (25. 2. 1747). "Letter to Johann Georg Gmelin". The Linnean Correspondence. Uppsala, Sweden. L0783. Pristupljeno 4. 10. 2011.
  27. ^ JPG
  28. ^ http://groups.google.com/group/talk.origins/browse_thread/thread/39a07ac72ab23aed/
  29. ^ Slotkin|Slotkin (1965)]], p. 180.|group=note}}
  30. ^ Genesis, 1:26–1:27: 9
  31. ^ Frängsmyr et al. (1983), pp. 171–172.
  32. ^ Frängsmyr et al. (1983), p. 175.
  33. ^ Blunt (2004), p. 8.

Dopunska literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Carl von Linné
Biografija
  • Biography at the Department of Systematic Botany, Uppsala University|University of Uppsala
  • Biography at The Linnean Society of London
  • Biography from the University of California Museum of Paleontology
  • A four-minute biographical video from the London Natural History Museum, London|Natural History Museum on YouTube
  • Biography from Taxonomic Literature, 2nd Edition. 1976–2009.
Resursi
Ostalo
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Carl_von_Linné&oldid=3560104"