Kaligrafija
Kaligrafija (grčki kaligraphia, od kalos=lijepo i graphein=pisati) je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje.[1]:17 Savremena kaligrafska praksa se može definisati kao „umjetnost davanja oblika znakovima na ekspresivan, harmoničan i vješt način“.[1]: 18 Kaligrafija nastavlja da se razvija u obliku: pozivnica za vjenčanje i pozivnica za događaj, dizajn fonta i tipografiju, originalni dizajn rukotvorenog logoa, vjerske umjetnosti, najave, grafičkog dizajna i naručene kaligrafske umjetnosti, rezanih kamenih natpisa i memorijalnih dokumenata. Također se koristi za rekvizite i pokretne slike za film i televiziju, svjedočenja, potvrde o rođenju i smrti, mape i druga pisana djela.[2][3]
Uvod
[uredi | uredi izvor]Važnost kaligrafije u historiji kultura je ogromna svuda gdje je prepisivanje svetih tekstova imalo samo po sebi duhovnu vrijednost: na primjer u islamu, gdje je bismillah najčešći kaligrafski oblik. U kineskoj i japanskoj kulturi pisanja kaligrafija je i danas vrlo važna i inspirirajuća. Važnije od čitljivosti je postizanje savršene estetske uravnoteženosti i pokazivanje osjećaja.
Mnogi kaligrafi ukazuju na meditativni karakter svog posla:
- Mir tog posla ispunjava cijelo biće potpunim zadovoljstvom, u kojem nas vrijeme i prostor, kao obrisano, uopće ne brinu i ne opterećuju (Andreas Schenk).
Svjetske tradicije
[uredi | uredi izvor]Zapadna kaligrafija
[uredi | uredi izvor]
Iako je kaligrafija u Evropi nakon početka novog doba značajno izgubila na važnosti, još živi kao oblik umjetnosti i kao hobi. Praktičnu primjenu ima još u oblikovanju nekih dokumenata, plakata ili upisivanja u neke knjige u određenim svečanim prigodama.
U cijeloj Evropi postoje historijska djela antičkih i srednjevjekovnih kaligrafa, koja su u više primjeraka nastajala u samostanima i vrlo bogato su opremljena s puno detalja. U novije vrijeme je poznat kaligraf Edward Johnston, čija se kaligrafija i danas koristi u Londonskoj podzemnoj željeznici.
Arapska kaligrafija
[uredi | uredi izvor]
Arapski kaligrafi imaju višestoljetnu tradiciju. Zbog zabrane slika u Kur'anu koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti kao linije, čime su nastale slike od slova, tzv. kaligrami. Naročiti oblik umjetničke arapske kaligrafije razvio se početkom 20. vijeka u Osmanlijskom Carstvu. Kaligrafija je bitan aspekt arapskog jezika i ona razvila se u rukopisima i arhitektonskom ukrasu. Ovaj oblik vizualne umjetnosti može se naći kako ukrašava zidove palača, unutrašnjost i kupole džamija, kao i okolne strukture minbera. Kaligrafija je koristila različita stilizirana i standardizirana pisma, od kojih su dva glavna pisma kufs i nesh.
Perzijska kaligrafija
[uredi | uredi izvor]Perzijska kaligrafija bila je prisutna u dolaska Islama. U zoroastrizmu, lijepi i jasni spisi su uvijek bili hvaljeni.
Indijska kaligrafija
[uredi | uredi izvor]Hebrejska kaligrafija
[uredi | uredi izvor]Još od talmudskih vremena se osoba koja piše hebrejske tekstove naziva sofer (naglasak na "e"). Zanimanje sofera zahtijeva višegodišnje školovanje i unutar jevrejske zajednice je vrlo cijenjeno. Biblijski tekstovi se pišu guščijim perom i tintom bez dodataka metala, a sofer je sam priprema. Podloga na kojoj se piše je uvijek, posebno u tu svrhu, ručno izrađen pergament. Hebrejski tekstovi su bez vokala, ali imaju posebne ukrase koji se opisuju kao "krunice". Tekstovi moraju biti pisani bez ijedne pogreške i vrlo tačno. Sofer ne smije pisati napamet, nego mora svako pojedino slovo kopirati iz predloška.
Kineska i japanska kaligrafija
[uredi | uredi izvor]
U Aziji, uglavnom na prostoru Kine i Japana, kaligrafija ima još uvijek visoki položaj u društvenom i umjetničkom životu. Najčešće korišten alat za pisanje su kist, štapić tuša i kamen za tuš, kao i papir. Prije samog pisanja, dio štapića tuša se nariba i u kamenoj posudi miješa s vodom ili vinom. Čin pisanja je danas najčešće impulzivan, što znakove čini teško čitljivim, ali zato utoliko izražajnijim.
Kaligrafska umjetnička djela ukrašavaju kao okomite pločice u paru i kao vodoravne pločice s imenima kineske vrtove. U organiziranju vrta su gotovo neizostavne i čine njegov značajan ukrasni element. To su često stihovi iz poznatih pjesama, kojima se naglašava posebnost okoline u koju se stavlja.
Majanska kaligrafija je bila izražena putem njihovog pisma koje se sastojalo od blizu 800 znakova (hijeroglifa) koji su bili uklesani u kamene strukture njihovih hramova, palata, stela. Bili su zapisani i na nekada mnogobrojnim knjigama Maja, koje su na početku vladavine španskih osvajača bile skoro sve spaljene.
Moderna kaligrafija
[uredi | uredi izvor]Nakon što je štampanje postalo sveprisutno od 15. vijeka nadalje, proizvodnja iluminiranih rukopisa počela je opadati.[4] Međutim, uspon štampe nije značio kraj kaligrafije.[4] [48] Jasna razlika između rukopisa i složenijih oblika slova i pisma počela je da ulazi u rukopise i knjige početkom 16. vijeka.
Moderno oživljavanje kaligrafije počelo je krajem 19. vijeka, pod utjecajem estetike i filozofije Williama Morrisa i pokreta umjetnosti i zanata. Edward Johnston se smatra ocem moderne kaligrafije.[5][6][7] Nakon što je proučio objavljene kopije rukopisa arhitekte Williama Harrisona Cowlishawa, upoznao ga je William Lethaby 1898. godine, direktor Centralne škole za umjetnost i zanat, koji mu je savjetovao da proučava rukopise u Britanskom muzeju.
To je pokrenulo Johnstonovo zanimanje za umjetnost kaligrafije upotrebom pera širokih ivica. Počeo je da predaje kaligrafiju u Central School u Southampton Rowu u Londonu od septembra 1899, gdje je uticao na dizajnera slova i vajara Erica Gilla. Frank Pick mu je naručio da dizajnira novo pismo za London Underground, koje se i danas koristi (sa manjim modifikacijama).[8]
Bio je zaslužan za oživljavanje umjetnosti modernog pisanja, samostalno kroz svoje knjige i učenja – njegov priručnik na tu temu, Writing & Illuminating, & Lettering (1906) bio je posebno utjecajan na generaciju britanskih tipografa i kaligrafa, uključujući Graily Hewitt, Stanley Morison, Eric Gill, Alfred Fairbank i Anna Simons. Johnston je također osmislio izrađeni okrugli kaligrafski stil rukopisa, napisan širokim perom, danas poznat kao temeljna ruka. Johnston je u početku učio svoje učenike uncijalnoj ruci koristeći ravni ugao olovke, ali je kasnije učio svoju ruku koristeći kosi ugao olovke.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b Mediaville, Claude (1996). Calligraphy: From Calligraphy to Abstract Painting. Belgium: Scirpus-Publications. ISBN 978-90-803325-1-5.
- ^ Propfe, J. (2005). SchreibKunstRaume: Kalligraphie im Raum Verlag (jezik: njemački). Munich: Callwey Verlag. ISBN 978-3-7667-1630-9.
- ^ Geddes, A.; Dion, C. (2004). Miracle: a celebration of new life. Auckland: Photogenique Publishers. ISBN 978-0-7407-4696-3.
- ^ a b Zapf, H. (2007). Alphabet Stories: A Chronicle of technical developments. Rochester, NY: Cary Graphic Arts Press. ISBN 978-1-933360-22-5
- ^ "The Legacy of Edward Johnston". The Edward Johnston Foundation. Arhivirano s originala, 26. 4. 2023. Pristupljeno 21. 12. 2022.
- ^ Cockerell 1945; Morris 1882
- ^ "Font Designer — Edward Johnston". Linotype GmbH. Arhivirano s originala, 15. 9. 2015. Pristupljeno 5. 11. 2007.
- ^ "The Eric Gill Society: Associates of the Guild: Edward Johnston". Arhivirano s originala, 10. 10. 2008.
