Ivo Ćipiko
 | Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena. |
 | Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak. |
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Ivo Ćipiko (1869-1923), bio je srpski pripovjedač, rođen u Dalmaciji. Iako nije pisao pod neposrednim utjecajem svog zemljaka Matavulja, on mu je po nizu svojih književnih obilježja i težnji vrlo blizak. Naročito ih vezuje naklonost prema prostom svijetu i veličanje prirodne snage koju otkrivaju u malom čovjeku. I tematski su srodni. I jedan i drugi prikazuju dalmatinski život ili, tačnije, dva dalmatinska područja koja geografski i kulturno oštro kontrastiraju, Primorje i Zagoru. Ćipiko je mnogo više od Matavulja ostao vjeran tom zavičajnom regionalizmu.
Slično Medi Puciću, Matiji Banu, Baltazaru Bogišiću, Marku Caru i nekim drugim srpskim književnim i kulturnim radnicima iz Hrvatke i BiH, Ivo Ćipiko je bio Srbin katolik. On potiče iz latinske patricijske porodice Sippico, po vlastitim predanjima, porijeklom iz Rima. Jedan od njegovih predaka bio je čuveni Koriolan Ćipiko (lat. Soriolanus Serrio), humanist i novolatinski pisac 15. vijeka. U „Ćipikovoj palati" u Trogiru pronađena je sredinom 16. veka Trimalhionova gozba, jedini sačuvani dio iz romana "Satirikon" rimskog pisca Petronija. S padom Mletačke republike porodica Ćipiko počela je siromašiti i približavati se običnom narodu, pa je i majka ovog pisca bila građanka.
Rođen u Kaštel-Novom, između Splita i Trogira, Kad su ga kao dječaka dali u fratarsku gimnaziju u Sinju, on je, ne mogavši izdržati krutost i disciplinu školskog režima, pobjegao iz sjemeništa i opredijelio se za šumarski poziv. Sjemenište ga je odvajalo od prirode, zatvaralo ga u mrtve dogme i beživotni moral, a šumarski poziv vratio ga je prirodi i omogućio mu živjeti s narodom.
Njegovo opredeljenje za srpsku književnost i kasniji prelazak u Srbiju, gdje kao ratni dopisnik učestvuje u balkanskim ratovima a za vrijeme Prvog svjetskog rata prati srbijansku vojsku u izgnanstvo, bilo je prouzrokovano, osim nacionalnim oduševljenjem i naklonošću jednog zapadnjaka, razočaranog u evropsku civilizaciju, prema zemlji koja je u njegovim očima nosila nešto od onog iskonskog, pravog, prirodnog života kome je težio. Ugled Srbije na čitavom jugoslavenskom prostoru i privlačnost srpske književnosti djelovali su u istom pravcu. Prve podsticaje našao je u istoj onoj školi koja ga je u svemu drugom odbijala, u fratarskom sjemeništu u Sinju. Među njegovim profesorima, fratrima, nalazio se i jedan istinski ljubitelj književnosti i jugoslavenski nacionalista. On je budućem piscu donosio djela srpskih pripovjedača i narodne pjesme. "Zanesoh se i postadoh Srbinom", napisao je kasnije Ćipiko.
Prvi, mladalački pokušaji, nekoliko pjesama i jedna crtica, bez stvarne vrijednosti, izašli su mu 1885, a zatim je "ćutao" više od deset godina, sve do 1897, kada se s pričom Pogibe k'o od šale predstavio kao zreo pripovjedač. Ona je nastala, kao što je sam pisac iznio, pod neposrednim utjecajem Janka Veselinovića i njegovih seoskih pripovjedaka. Prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Primorske duše (1899), objavio je u Zagrebu. Kad je hrvatska kritika pozdravila u njemu novu zvijezdu hrvatske književnosti, on je dao izjavu da nije hrvatski, nego srpski pisac.
Ostala djela izlazila su mu u srpskim kulturnim centrima i ćirilicom. Objavio je još četiri knjige pripovjedaka: Sa jadranskih obala (1900), Sa ostrva (1903), Kraj mora (1913) Preljub (1914), dva romana, Za kruhom (1904) i Pauci (1909), dva dramska pokušaja, Na granici i Volja naroda, oba bez stvarne vrijednosti, potom memoarsku, ratnu prozu, inspirisanu Balkanskim i Prvim svjetskim ratom, Utisci iz rata, Na pomolu, Iz ratnih dana 1912-1917, Iz solunskih borbi, Iz ratnog dnevnika, čija je vrijednost pretežno dokumentarna i žurnalistička.
Okrenutost socijalnoj tematici, karakteristična za srpski realizam, dobila je u Ćipiku svog najizrazitijeg i najdosljednijeg protagonistu. U nizu pripovjedaka i u oba romana on je prikazao surovu borbu seljaka za kruh i goli život, dao je bez maske poslodavce koji iskorištavaju seljačku radnu snagu kao životinjsku, njihovu ravnodušnost pred seljačkim patnjama. Prvi njegov književni obračun s temom socijalne bijede nalazi se u pripovjesti Na povratku s rada, iz zbirke Primorske duše: surove prirodne okolnosti, suša koja sažiže sve i kiša što prodire do kože, plavi naselja, odnosi plodove rada, kao da se udružuju sa bezdušnošću gazda koji hoće da iz svojih nadničara isisaju posljednje kapi znoja i krvi.
Socijalna tema ostvarena je s najviše dosljednosti u "Paucima", djelu koje je Jovan Skerlić nazvao „novim socijalnim romanom". Njegov junak, mladi planinac Rade Smiljanić, uzaludno se pokušava "iščupati" iz duga koji mu je otac ostavio u nasljedstvo. On se osjeća nemoćan i nezaštićen pred zlom kojem nema lijeka: da bi se oslobodio jednog duga, on upada u drugi, još veći, i to uvijek kod istog zelenaša; što se više vraća, dug, umjesto da opada, neprestano raste dostižući na kraju takve razmjere da je cijelo imanje jedva dovoljno da ga otplati. Zelenaš liči na ogromno čudovište, na aždahu razjapljenih čeljusti, čijoj nezasitosti nema lijeka, koja uvijek traži nove žrtve. Na kraju romana, Rade se obračunava s gazdom-krvopijom na način junaka starih legendi, on potrže nož i ubija ga.
Ćipikova socijalna tematika spojena je s njegovom osobenom filozofijom života. U osnovi njegovog pogleda na svijet je suprotnost između prirode i kulture. Rusoovski zaljubljen u prirodu, Ćipiko je bio neprijatelj svih ograničenja koja građanski moral nameće čovjeku. Istinski život jeste život u krilu prirode, u skladu s njenim zakonima, izvan toga sve je laž. Takvim životom žive prosti ljudi, seljaci i ribari. Za njih nema zamršenih problema u životu: rađa se, živi i umire po prirodnom zakonu, onako kako se to zbiva sa svim što postoji u prirodi, s biljkama i životinjama, bez duševnih potresa i društvenih sukoba, sve se rješava prirodnim putem, nagonskim zadovoljavanjem ličnih potreba.
Takvim životom mogu živjeti i istinski intelektualci. Nevolje počinju onda kada se u život čovjeka umiješa tzv. civilizovano društvo svojim neprirodnim zahtjevima i organičenjima. Zlo koje dolazi iz civilizacije, iz grada na selo, u svom primarnom obliku javlja se kao socijalno zlo, kao ekonomsko iskorištavanje, a od njega počinju sve druge nevolje. Prirodnim i jednostavnim seljacima nisu suprotstavljeni intelektualci, nego gospoda, „pauci", tj. svi oni koji parazitski žive od tuđeg rada. Tako je Ćipikova panteistička filozofija života dobila izrazito socijalnu interpretaciju. Ta dvostruka osnova njegovog djela, panteizam i socijalni realizam, najpotpunije je došla do izražaja u historiji mladog studenta Iva Polića, u romanu Za kruhom.
Povratak iz grada u zavičaj, na more, za njega znači dvostruko vraćanje životu: ponovno buđenje u njemu zdravog nagonskog života, koji je grad zagušio, i otkrivanje surove stvarnosti primorskog sela, gdje teške prirodne okolnosti i bezdušno izrabljivanje od zelenaša i vlasti dovode siromašne seljake do prosjačkog štapa i prisiljavaju ih da napuste sve i otisnu se u strani svijet trbuhom za kruhom. Po mnogim svojim crtama dvojnik svog autora, Ivo Polić, taj modernizovani romantični junak, dobro vidi bijedu svijeta koji ga okružuje i duboko saosjeća s nevoljama obespravljenih seljaka, ali ga to saznanje ne pokreće na akciju, on se povlači u sebe i sav se predaje svojim snovima, kosmičkim čežnjama i melanholičnim razmišljanjima.
U ovom romanu postoje još dva tipična ćipikovska motiva: ljubav i more. Ljubav je kod Ćipika uvijek slobodno prepuštanje nagonu, bez ikakvog osjećaja krivice, bez sentimentalnosti. Karakterističan oblik ljubavi jeste preljuba, tj. kršenje zabrana koje nameće građanski brak (pripovjetka "Preljub", koja je dala naslov čitavoj zbirci). U Antici, jednoj od najtipičnijih ćipikovskih pripovjedaka, junakinja, pošto ju je slučaj spasao neželjenog braka, živi sama na školju i podaje se slobodno mornarima koji navraćaju. Djeca koja se rađaju kao plod tih slobodnih ljubavi, čim odrastu, odlaze u svijet i više se ne vraćaju („Baš kao lastavice... Kad mladi narastu, izlete iz gnijezda i nestane ih, bog zna kuda, daleko preko mora... Zar oni poslije pitaju za majku?"). Ljubav je u ovoj pripovijetki kao i u romanu Za kruhom, neodvojiva od mora. „I kad potražih ženu, mogao sam se za nju samo uz more zagrijati", kaže Ivo Polić.
More kod Ćipika nije samo prostor u kojem se odigravaju drame njegovih junaka, ono se doživljava kao živo biće, u kome se osjeća „zadah vaseljene", prisutnost „slobode, sjaja i istinskog daška života". Čar mora počinje već od naslova nekih Ćipikovih pripovjedaka (Kraj mora, Na moru, Na dogledu mora) a nastavlja se u opisima primorskih pejzaža, u kojima je Ćipiko pravi pjesnik, i slikanju slobodne ljubavi, gdje se erotika stapa sa žarom sunca i mirisom mora. Najizrazitiji socijalni pisac među srpskim realistima, Ćipiko je ujedno pjesnik prirode, mora i ljubavi, koji je u svom djelu dao modernu književnu interpretaciju drevnog mita o vječnom vraćanju izvorima, san o izgubljenom i ponovo nađenom raju u krilu prirode.