Hendrik Antoon Lorentz
Hendrik Antoon Lorentz (Arnheim, 18. juli 1853. – Haarlem, 4. februar 1928) bio je nizozemski fizičar.[1]
Bio je univerzitetski profesor u Leidenu te direktor istraživačkog instituta u Haarlemu. Svojim radovima mnogo je pridonio razvoju elektromagnetne teorije i poznavanju strukture materije. Proučavao je pojave kod naelektriziranih tijela u kretanju i postavio osnovu za posebnu teoriju relativnosti. Prvi je izračunao širenje interferencijskih maksimuma kod difrakcije svjetlosti u kristalima (Lorentzov faktor). Proučavao je binarne plinove u kojih je masa molekula jednog plina mnogo veća od mase od mase molekula drugog plina (Lorentzov plin) i rezultate primjenio na teoriju elektrona u metalu. Godine 1902. dobio je Nobelovu nagradu za fiziku zajedno sa Pieterom Zeemanom s kojim je otkrio i na osnovi klasične teorije prvi proračunao cijepanje singletnih spektralnih linija u tri komponenete (Lorentzov triplet) u vanjskom magnetskom polju (normalni Zeemanov efekt).
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Hendrik Antoon Lorentz | Dutch physicist". Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 20. 3. 2016.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]- http://www.lorentz.leidenuniv.nl/IL-publications/Lorentz.html
- http://nobelprize.org/nobel_prizes/physics/laureates/1902/lorentz-bio.html
- http://www-history.mcs.st-andrews.ac.uk/Biographies/Lorentz.html