Idi na sadržaj

Deep Purple

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Deep Purple
Osnovne informacije
PorijekloEngleska
ŽanroviHard rock, heavy metal, psychedelic rock, blues rock, progressive rock
Karijera1968–1976, 1984–danas
IzdavačiTetragrammaton, Warner Bros., Polydor, BMG, EMI, Edel
ČlanoviIan Paice, Roger Glover, Ian Gillan, Steve Morse, Don Airey
Bivši članoviRitchie Blackmore, Jon Lord, Rod Evans, David Coverdale, Glen Hughes, Tommy Bolin, Nick Simper, Joe Lynn Turner, Joe Satriani

Deep Purple (osnovan 1968. godine) je engleski hard rock bend koji je dobio ime po pjesmi Petera De Rosea. Jedan je od najuticajnih rock bendova 70-tih. Gitarist benda Ritchie Blackmore jedan je od najboljih gitarista svijeta, poznat po svojim zvučnim riffovima. Tokom godina su izmijenili tri pjevača i tri basista, ali su Ian Paice (bubnjar), Jon Lord (klavijaturist) i Ritchie Blackmore (gitarist) uglavnom uvijek bili tu. Prvi pjevač je bio Rod Evans, poznat po pjesmama Hush i obradi Hendrixovog Hey Joea na prvom albumu Shades of Deep Purple. 1969. godine u bend su došli Ian Gillan i Roger Glover, a za vrijeme njih Deep Purple je doživio potpuni procvat. 1973. godine Roger Glover i Ian Gillan odlaze a u bend dolaze David Coverdale i Glenn Hughes. 1975. godine Ritchie Blackmore također odlazi i osniva Rainbow. Kada se mislilo da će se bend razići David Coverdale je našao gitaristu Tommy Bolina koji je zamijenio Ritchie Blackmorea, ali se Deep Purple razišao 1976. godine. Kada je Ritchie Blackmore završio s Rainbowom, 1984. godine, okupio je ponovno Deep Purple. Deep Purple dan danas još svira i izvodi stare hitove svuda po svijetu ali bez Jon Lorda i Ritchie Blackmorea.

Historija

[uredi | uredi izvor]

(1967–1968) godine prije Deep Purplea

[uredi | uredi izvor]

1967. godine osnivač britanskog rock benda 'The Searchers', bubnjar Chris Curtis, stupio je u kontakt u Londonu s biznismenom Tonyem Edwardsom u nadi da će zajedno formirati bend pod imenom 'Roundabout'. Impresioniran planom, Edwards dogovara finansiranje projekta sa dva poslovna partnera Johnom Colettom i Ronom Hireom (Hire-Edwards-Coletta - HEC Enterprises).[1]

Prvi je u bend došao klasični svirač Hammond orgulja Jon Lord, koji je već duže vrijeme svirao u sastavu 'The Artwoods' (predvođen Art Woodom, bratom budućeg gitariste benda Rolling Stones, Ronnia Wooda). On je nakon prvih proba pozvao u bend gitaristu Ritchia Blackmorea, koji je već bio na putu za Hamburg kako bi učestvovao na audiciji za novi bend. Chris Curtis je ubrzo odustao, ali je 'HEC Enterprises', zajedno sa Lordom i Blackmoreom nastavio raditi na projektu.

Za basistu Jon Lord je predložio svog dugogodišnjeg prijatelja Nicka Simpera, s kojima je svirao u pop bendu pod imenom 'The Flower Pot Men and their Garden' (ranije poznat kao 'The Ivy League') u prethodnoj 1967. godini. On je bio vrlo poznat kao član (osim Deep Purplea) benda Johnny Kidd & The Pirates. Također je nastupao sa Screamingom Lordom Sutchom u 'The Savagesu', zajedno sa Blackmoreom.

Bend je bio kompletan kada su u njega pristupili pjevač Rod Evans i bubnjar Ian Paice, iz benda 'The Maze'. Nakon kratke turneje po Danskoj i Švedskoj u proljeće 1968. godine, Blackmore predlaže novi naziv za bend, Deep Purple (po pop skladbi "Deep Purple").

Početci (1968–1970)

[uredi | uredi izvor]
Jon Lord u Hannoveru, Njemačka, 1970.

Bend u maju 1968. počinje snimati prvi album, Shades of Deep Purple, koji je izašao u julu. Bend je imao uspjeh u Americi sa obradom Joe Southove pjesme Hush. Sljedećeg mjeseca, Deep Purple je krenuo na turneju kao predgrupa Cream-u na njihovoj oproštajnoj turneji. Ubrzo su napravili i drugi album, The Book of Taliesyn, koji pak nije izašao u njihovoj zemlji sve do slijedeće godine. Na početku 1969. godine snimaju i treći album, jednostavno nazvan Deep Purple. Snimili su i single zvan Emmaretta. To je bio posljednji album koji je snimila originalna postava. Tokom 1969., na američkoj turneji, Blackmore i Lord su se sastali sa Paiceom u namjeri da porazgovaraju o njihovoj želji da usmjere bend u nešto žešćem pravcu. Osjećajući da se Simper i Evans neće uklopiti u hard rock imidž, zamijenjeni su u ljeto iste godine.

Novi izbor pao je na pjevača Episode Six-a Iana Gillana. Uz njega, iz Episode Six-a uzeli su i basistu Rogera Glovera. Postava II bila je tako kompletirana. Prva pjesma koju su snimili bila je Hallelujah, koja nije postigla pretjerano velik uspjeh.

Bend je privukao nešto više pozornosti kada su snimili Concerto for Group and Orchestra, snimljen sa Royal Philharmonic orkestrom. Live album donio je bendu nešto veći uspjeh na ljestvicama u Velikoj Britaniji. Međutim, Blackmore i Gillan nisu bili previše oduševljeni idejom da ih ljudi prepoznaju kao bend koji svira s orkestrima. Željeli su da bend ide u mnogo žešćem, hard rock pravcu.

Proboj i raspad (1970–1976)

[uredi | uredi izvor]
Ritchie Blackmore u Hannoveru, Njemačka, 1970.

Ubrzo nakon toga, bend je počeo snimati album In Rock, izdan sredinom 1970. godine. Album je sadržavao pjesme Speed King, Into The Fire i Child in Time. Također su izdali i singl Black Night, koji je ušao u UK Top 10. Sada se već osjetila velika promjena u muzičkom stilu benda.

U ljeto 1971. izašao je novi album Fireball. Inspiraciju za ime albuma bend je dobio snimajući u jako vrućoj prostoriji, bez klima-uređaja. Na albumu su se našli hitovi kao Strange Kind of Woman, Fireball i Demon's Eye. Tokom Fireball turneje, bend je već izvodio neke od pjesama koje će se naći na sljedećem albumu. Jedna pjesma (koja će kasnije postati Highway Star) bila je izvedena već na prvom koncertu Fireball turneje, a napisana je u busu koji je vozio do Porthsmoutha, gdje se održao koncert. Tri mjeseca kasnije, u decembru 1971. bend je otišao u Švicarsku snimati album Machine Head. Album je trebao biti sniman u kasinu u Montreaux-u, koristeći pokretni studio Rolling Stonesa, ali vatra koja je buknula tokom koncerta Franka Zappae i The Mothers of Inventiona, koju je prouzrokovao neko ispalivši signalni pištolj u plafon, progutala je kasino. Događaj je inspirirao bend da napiše možda i najpoznatiji njihov hit Smoke On The Water.

Machine Head je postao jedan od njihovih najpoznatijih albuma. Dospio je do broja 1 u Velikoj Britaniji i do broja 7 u SAD-u, a sadržavao je klasike kao što su Highway Star, Space Truckin', Lazy i Smoke on the Water. Snimili su i live album, Made in Japan, koji je postao hit među fanovima, i jedan od najprodavanijih live albuma u rock historiji.

Ian Gillan i Roger Glover na nastupu u Hannoveru, Njemačka, 1970.

Klasična postava, poznata kao i Mark II, nastavila je sa radom, i 1973. godine snimaju album Who Do We Think We Are, koji je donio hit Woman From Tokyo. Međutim, unutarnje tenzije između članova benda, i umor, počeli su uzimati svoje. 1973. godine postali su najprodavaniji bend u SAD-u. Ian Gillan je priznao u intervjuu 1984. godine da je bend bio pod velikim pritiskom da se dovrši album na vrijeme i ode na turneju, iako im je jako trebao predah. Sve je kulminiralo odlaskom Gillana i Glovera iz benda nakon druge japanske turneje u ljeto 1973.

U bend je zatim doveden basista/pjevač Glenn Hughes, koji je prije toga svirao u bendu Trapeze. Za glavnog pjevača izabran je tada anonimni David Coverdale.

Ian Gillan na bini u Clemsonu, Južna Karolina, SAD, 1972.

Deep Purple je nastavio sa radom u novoj postavi, i 1974. krenuli na novu turneju, koja je uključivala nastupe u Madison Square Gardenu u New Yorku i nastup na golemom festivalu California Jam, gdje su pored njih, svirali još Black Sabbath, Eagles, Emerson, Lake & Palmer, Earth, Wind & Fire i drugi. Festivalu je prisustvovalo 250 000 ljudi. Prvi album s novom postavom zvao se Burn, i dao je hitove kao što su Burn i Mistreated. Te iste, 1974. godine, bend izdaje još jedan album, nazvan Stormbringer, koji je osim istoimene pjesme uključivao i druge hitove kao što su The Gypsy, i možda njihova najpoznatija balada, Soldier Of Fortune. Međutim, Blackmoreu se nije sviđao muzički pravac u kojem bend ide, i u junu 1975. napušta bend.

Pronaći Blackmoreu zamjenu bio je iznimno težak i rizičan zadatak. Na kraju je doveden mladi američki gitarist Tommy Bolin. Sa njim je snimljen još jedan album, Come Taste The Band, izdan u oktobru 1975. Pjesme koje su postigle uspjeh s tog albuma su You Keep on Moving i This Time Around. Međutim, Bolinovi problemi s drogom postali su veliki problem za bend.

Raspad benda, solo projekti (1976–1984)

[uredi | uredi izvor]

Kraj je došao na engleskoj turneji 15. marta 1976. u Liverpool Empire Theatre-u. Coverdale je navodno otišao u suzama i podnio ostavku, na što mu je navodno rečeno da nema što ni napustiti, jer benda više nema. Odluka da se raspusti Deep Purple je donesena nešto prije posljednjeg koncerta, od strane Lorda i Paicea (posljednji preostali originalni članovi), koji to nisu rekli nikome. Raspad je konačno objavljen u julu 1976.

Kasnije, Bolin je upravo završio snimanje svog ​​drugog solo albuma, kada se, 4. decembra 1976., desila tragedija. U Miamiju, tokom turneje kao predgrupa Jeff Becku, Bolina je u nesvijesti pronašla njegova djevojka. Budući da ga nije uspjela probuditi, žurno je pozvala bolničare, ali bilo je prekasno. Službeni uzrok smrti je predoziranje s više droga. Bolin je imao 25 godina.

Nakon raspada, većina članova Deep Purplea imala je značajne uspjehe u nizu drugih bendova, uključujući bendove Gillan, Whitesnake i Rainbow. Bilo je, međutim, brojnih pokušaja promotora da se bend oživi, osobito s oživljavanjem hard rock tržišta u kasnim 1970-im i početkom 1980-ih. Godine 1980., turnejska verzija benda s Roda Evansom kao jedinim članom koji je ikada bio u Deep Purpleu, se pojavila, a na kraju je sve završilo uspješnom parnicom zbog neovlaštenog korištenja imena. Evansu je naloženo da plati odštetu od 672 000 američkih dolara za korištenje imena benda bez dozvole.

Ponovno okupljanje i reformacija

[uredi | uredi izvor]
Deep Purple u Cow Palaceu, San Francisco, Kalifornija. 31. januar 1985.

U aprilu 1984., osam godina nakon raspada Deep Purplea, desilo se pravo okupljanje, s "klasičnom" postavom s početka 1970-ih (Gillan, Lord, Blackmore, Glover i Paice). Reformirani bend je potpisao ugovor s PolyGram World-om, s tim da je Mercury Records izdavao albume u SAD-u, a Polydor Records u Velikoj Britaniji i drugim zemljama. Album Perfect Strangers snimljen je u Vermontu i objavljen je u oktobru 1984. Prodavao se iznimno dobro (broj 5 u Velikoj Britaniji i broj 17 na Billboard 200 u SAD-u) i uključivao je hitove i koncertne favorite "Knockin' At Your Back Door" i "Perfect Strangers". Uslijedila je turneja s početkom u Australiji i nastavila svoj ​​put diljem svijeta, najprije u Sjevernoj Americi, a zatim i u Europi sljedeće ljeto. Finansijski, turneja je također postigla veliki uspjeh. U SAD-u, 1985. godine turneja je nadmašila sve druge izvođače, osim Brucea Springsteena. Po povratku kući u Veliku Britaniju uslijedio je koncert u Knebworthu 22. juna 1985. (s glavnom predgrupom Scorpionsima; također su svirali i UFO i Meat Loaf) pred 80 000 ljudi, međutim vrijeme je bilo loše (obilne kiše i blato). Koncert je nazvan "Povratak Knebworth Fayrea".

Ista postava izdaje još jedan album, nazvan The House of Blue Light, 1987. godine. Uslijedila je svjetska turneja (prekinuta nakon što je Blackmore slomio prst pokušavajući uhvatiti gitaru koju je prethodno bacio u zrak) i još jedan živi album, nazvan Nobody's Perfect (1988). Snimili su također i novu verziju pjesme Hush, s Gillanom kao glavnim vokalom, izdanu kao proslavu 20 godina postojanja benda. Gillan je otpušten iz benda 1989. kao posljedica sve većeg neslaganja s Blackmoreom, kako na privatnom, tako i na muzičkom planu. Kao zamjena izabran je bivši pjevač Rainbowa, Joe Lynn Turner. Sa Turnerom je bend 1990. snimio album Slaves And Masters, koji je donio nekoliko hitova, kao Love Conquers All, i King Of Dreams. Nedugo potom krenuli su i na turneju.

Nakon turneje, Turner je otpušten, a Ian Gillan je vraćen u bend. Blackmore je jedva pristao, a navodno je primio poveću količinu novca na bankovni račun samo da pristane da se Gillan vrati. Klasična postava je, ponovo ujedinjena, snimila album The Battle Rages On, te krenula na još jednu turneju. Iako je ta europska turneja bila uspješna, Blackmore odlazi iz benda u novembru 1993. Kao zamjena doveden je Joe Satriani, kako bi se završila japanska turneja u decembru. Svirao je i na europskoj ljetnoj turneji 1994. Iako je Deep Purple želio Satrianija kao stalno riješenje, njegove ugovorne obveze to nisu dopuštale, te su morali potražiti novog gitaristu. Bio je to Steve Morse koji je prethodno svirao u Dixie Dregsu i Kansasu.

Preporod sa Steve Morseom (1994.-danas)

[uredi | uredi izvor]
Deep Purpleov gitarist Steve Morse, 1999.

Morseov dolazak revitalizirao je bend kreativno, a novi album iz 1996. pod nazivom Purpendicular je pokazao široku paletu glazbenih stilova, iako nikada nije napravio uspjeh na Billboardovoj ljestvici 200 u SAD-u. Mark VII, ili postava VII, izbacuje novi live album Live at The Olympia '96 1997. godine. Uz obnovljenu set-listu na turneji, Deep Purple je imao uspješne turneje tokom ostatka 1990-ih, objavivši stilom žešći Abandon 1998., te svirajući s obnovljenim entuzijazmom. Godine 1999., Jon Lord, uz pomoć holandskog obožavatelja, koji je također bio muzikolog i skladatelj, Marca de Goeija, mukotrpno ponavlja Koncert za Grupu i orkestar, čiji je izvorni rezultat izgubljen. Izveden je još jednom u Royal Albert Hallu u septembru 1999., ovaj put s Londonskim simfonijskim orkestrom i Paul Mannom. Koncert je također sadržavao pjesme iz solo karijera svakog od članova benda, kao i kratki Deep Purpleov set, i događaj je obilježen na živom albumu Live at the Royal Albert Hall iz 2000. godine. 2001., box set The Soundboard Series je pušten u prodaju uključujući koncerte sa Australske turneje plus dva iz Tokija, Japan.

Bubnjar Ian Paice (2006)

Većina vremena sljedećih nekoliko godina provedena je na turnejama. Grupa je nastavila tako do 2002., kada je utemeljitelj benda Lord (koji je, zajedno sa Paiceom, bio jedini član u svim inkarnacijama benda) prijateljski najavio svoj odlazak iz benda da nastavi osobne projekte (pogotovo orkestralni rad). Lord je ostavio svoje Hammond orgulje svojoj zamjeni. Rock veteran, klavijaturist Don Airey (Rainbow, Ozzy Osbourne, Black Sabbath, Whitesnake), koji je pomogao Deep Purpleu kada je Lord ozlijedio koljeno 2001., pridružio se bendu. 2003., Deep Purple je objavio svoj prvi studijski album u pet godina (Bananas) i ubrzo započeo turneju u svrhu promocije albuma. EMI Records je odbio produljenje ugovora s Deep Purpleom, vjerovatno zbog prodaje koja je bila niža od očekivane. Zapravo se live album s Londonskim simfonijskim orkestrom prodavao bolje od Bananasa. Roger Glover je izjavio da ne bi stvarno zaradili više, čak i da objave novi studijski album s novim materijalom. Ian Gillan je rekao: "Prodaja albuma stalno opada, ali ljudi su spremni platiti puno za koncertne ulaznice." Većina pjesama koja je svirana na koncertima sastojala se od starih materijala. U julu 2005., bend je svirao na Live 8 koncertu u Park Placeu (Barrie, Ontario), a u oktobru iste godine, objavljuje svoj sljedeći album Rapture Of The Deep. Uslijedila je Rapture of The Deep turneja, u sklopu koje su održali i koncert u Sarajevu, 2007. godine.[2] Dva studijska albuma ove postave VIII je producirao Michael Bradford, koji je poznat kao rap ili pop muzičar.

Deep Purple u Londonskoj Astoriji, 2006.

U februaru 2007., Gillan je zamolio fanove da ne kupuju live album Come Hell Or High Water izdan od strane Sony BMG-a. Ovo je snimka njihovog 1993. koncerta iz NEC-a, u Birminghamu. Snimci ovog nastupa ranije su pušteni bez otpora Gillana ili bilo kojeg drugog člana benda, ali je rekao:. "To je bila jedna od najnižih točaka mog života - svih naših života, zapravo."

Nakon puno mješovitih poruka i špekulacija o tome kad bi bend mogao izdati novi album, Steve Morse je najavio francuskom magazinu Hard Rock da će uskoro početi raditi na novom albumu, kojeg će producirati vrlo cijenjeni Bob Ezrin. Početkom 2011., David Coverdale i Glenn Hughes su rekli VH1-u da se žele okupiti s bivšom Deep Purple postavom III, za pravu priliku, kao što je dobrotvorni koncert. Dana 16. jula 2012., jedan od utemeljitelja benda i bivši orguljaš, Jon Lord, umro je u Londonu, u dobi od 71 godine.[3]

Članovi benda

[uredi | uredi izvor]
Sadašnji članovi Deep Purplea sa ruskim predsjednikom Dmitryem Medvedevom 2011.
  • Ritchie Blackmore (gitara)
  • Ian Gillan (vokal)
  • Jon Lord (klavijature)
  • Roger Glover (bas)
  • Ian Paice (bubnjevi)
  • Rod Evans (vokal)
  • David Coverdale (vokal)
  • Glen Hughes (bas i vokal)
  • Tommy Bolin (gitara)
  • Steve Morse (gitara)
  • Don Airey (klavijture)
  • Nick Simper (bas)
  • Joe Lynn Turner (vokal)
  • Joe Satriani (gitara) (1993–1994)

Vremenska crta

[uredi | uredi izvor]

Turneje

[uredi | uredi izvor]
Deep Purple uživo u Bospopu 2004.
Deep Purple tokom turneje povodom 40 godina postojanja, u Tel Avivu, Izrael, u Hangaru 11, septembar 2008.
  • Deep Purple Debut Tour, 1968.
  • Shades of Deep Purple Tour, 1968.
  • The Book of Taliesyn Tour, 1968.
  • Deep Purple European Tour, (predturneja za In Rock) 1969.–1970.
  • In Rock World Tour, 1970.–1971.
  • Fireball World Tour, 1971.–1972.
  • Machine Head World Tour, 1972.–1973.
  • Deep Purple European Tour, 1974.
  • Burn World Tour, 1974.
  • Stormbringer World Tour, 1974.–1975.
  • Come Taste The Band World Tour, 1975.–1976.
  • Perfect Strangers World Tour, poznata i kao Reunion Tour 1984.–1985.
  • The House of Blue Light World Tour, 1987.–1988.
  • Slaves and Masters World Tour, 1991.
  • Deep Purple 25 Years Anniversary World Tour, poznata i kao The Battle Rages on Tour, 1993.
  • Deep Purple and Joe Satriani Tour, 1993.–1994.
  • Deep Purple Secret Mexican Tour (kratka turneja zagrijavanja sa Steve Morseom)
  • Deep Purple Secret USA Tour 1994.–1995.
  • Deep Purple Asian & African Tour 1995.
  • Purpendicular World Tour, 1996.–1997.
  • A Band on World Tour, 1998.–1999.
  • Concerto World Tour, 2000.–2001.
  • Deep Purple World Tour, 2001.–2003.
  • Bananas World Tour, 2003.–2005.
  • Rapture of the Deep Tour, 2006.–2011.
  • The Songs That Built Rock Tour 2011.–2012.
  • World Tour 2013.

Diskografija

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 14. 5. 2013. Pristupljeno 12. 11. 2012.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  2. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 5. 11. 2011. Pristupljeno 12. 11. 2012.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. ^ http://www.trtbosanski.com/bs/news/detail/kultura-i-umjetnost/15/preminuo-jon-lord-klavijaturista-grupe-deep-purple/7055

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]


Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Deep Purple
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Deep_Purple&oldid=3628243"