August Šenoa

August Šenoa

August Šenoa (Zagreb, 14. novembar 1838 - Zagreb, 13. decembar 1881) bio je hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist.

Smatra se jednim od najutjecajnijih i najplodnijih hrvatskih pisaca 19. vijeka i tvorac moderne hrvatske književnosti. Prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo Petra Zoranića, Planine, samo uvjetno se može nazvati romanom), autor obimnog korpusa romana, tog egzemplarnog žanra savremene literature, inovator proze i tvorac razvijenog urbanog jezičkog standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost savremenog hrvatskog jezika od mnogih rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, period oko njegove smrti naziva se "Šenoino doba".

Biografija

Augustov otac, Alois Schönoa, Nijemac iz Češke, doselio se u Zagreb 1830, gdje je radio kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs, Slovakinja iz Budimpešte, umrla je kad je imao 8 godina.

Narodnu školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu i Pečuhu, a studirao je pravo u Pragu i Zagrebu, ali studij nije završio. Nakon uređivanja listova u Beču, vratio se u Zagreb 1866. gdje je radio u uredništvu časopisa Pozor, a potom kao gradski bilježnik i gradski senator. Bio je direktor i dramaturg u Hrvatskom zemaljskom pozorištu (prethodnici HNK-a), urednik društveno-književnog časopisa Vijenac i potpredsjednik Matice hrvatske. Prevodio je s njemačkog, francuskog, češkog i engleskog jezika.

Počeci

Šenoa se okušao u svim književnim vrstama i velikom broju je ili "zaorao prvu brazdu" ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali (a nerijetko se i pokušavali osloboditi autorovog utjecaja). U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz Praga za Pozor, naročito političkim člancima i feljtonima Praški listovi. 1862. Šenoa je udario temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurao mu dignitet i pretvorio ga u eminentni literarni žanr. U seriji feljtona Zagrebulje (Pozor, 1866-67; Vijenac, 1877, 1879-80) izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktuelne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikog odjeka u javnosti, a javili su se i brojni imitatori (Rikard Jorgovanić, Kovačić), ali je tek Matoš ne samo nasljedovao nego i razvio tip Šenoinog podliska.

Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje kritičarska praksa. Uz male prekide djeluje dvadesetak godina kao pozorišni kritičar. Prokomentirao je više od 700 izvedbi, iznoseći kao prvi u Hrvatskoj, relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama pozorišnog čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu "O hrvatskom kazalištu" (Pozor, 1866) daje ne samo analizu stanja u hrvatskom glumištu nego i program njegovog budućeg razvoja. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa je tražio radikalan zaokret prema klasičnoj i savremenoj francuskoj, italijanskoj, slavenskoj i hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje repertoarsko-pozorišne zamisli pokušao je provesti u djelo prvo kao član pozorišnog odbora, a zatim i kao umjetnički direktor i dramaturg Hrvatskog zemaljskog pozorišta. Uspio je samo djelomično: doveo je na scenu klasike (Shakespearea, Molièrea, Schillera, Goethea) i savremene francuske autore (Sardou, Scribe), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom pozorišnom publikom.

Šenoino djelovanje na dramskom polju ograničeno je na jedno djelo, komediju iz zagrebačkog života u 3 čina Ljubica (Pozor, 1866; praizvedba 1868). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, ali prilično šablonski oblikovanih likova. To je dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. Iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i pozorišne publike, Ljubica predstavlja prvi pokušaj da se hrvatskoj sceni prikaže savremeni zagrebački život s nizom realističkih portreta.

Književna karijera

Glavni članak: Djela Augusta Šenoe

Romani

Najveći umjetnički domet ostvario je kao romanopisac. Šenoa je uveo roman u hrvatsku književnost i odgojio publiku čitalaca kojoj je ta, u Evropi druge polovine 19. vijeka dominantna književna vrsta, postala omiljeno štivo. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritičko-polemičkom tekstu "Naša književnost" 1865, Šenoin veliki romaneskni projekt usmjeren je na građu iz hrvatske historije te na savremene događaje. Međutim, historijski romani zauzimaju središnje mjesto u njegovom opusu. Napisao ih je pet: Zlatarovo zlato (1871), Čuvaj se senjske ruke (1875), Seljačka buna (1877), Diogenes (1878) i Kletva (1880-81 - nedovršeno djelo). U njima tematizira događaje iz različitih perioda hrvatske historije: sukob između Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. vijeku sa središnjom pričom o ljubavi između plemića i građanke (Zlatarovo zlato), važnu epizodu iz uskočke historije početkom 17. vijeka (Čuvaj se senjske ruke), veliki sukob izmedu feudalaca i seljaka u 16. vijeku (Seljačka buna), političke spletke u habsburškoj Hrvatskoj u 18. vijeku (Diogenes), događaje iz 14. vijeka koji su preusmjerili hrvatsku historiju (Kletva). Djela slijede model historijskog romana koji je u evropsku književnost uveo Walter Scott. Bit tog modela je u vjernoj rekonstrukciji historijskih zbivanja na osnovu istraživanja autentičnih dokumenata i historijskih izvora. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti, raspored političkih snaga djelovali u određenom vremenu i oblikovali život običnih, malih ljudi. Uz svu sličnost, Šenou od Scottovog modela dijele i neke bitne razlike: Šenoa djelovao je u drugačijoj nacionalnoj, a i evropskoj književnoj klimi (Šenoa mlađi savremenik Dostojevskog i Flauberta).

Bista Augusta Šenoe na Trgu Josipa Jurja Strossmayera u Zagrebu, rad kipara Ivana Rendića

Iako je historijski roman u tadašnjoj hrvatskoj javnosti imao uglavnom budničarsku ulogu, a sam Šenoin književni program je i bio na toj crti, a za razliku od trijeznog škotskog romansijera, strast ga je nerijetko ponijela u opisu situacija, što je imalo dugoročno plodotvoran učinak. Šenoa nije pisac psihološkog realizma ukotvljenog u historijske situacije (pa ni psihologiziranja romantičarskog uklona, majstori kojeg su francuski i engleski pisci kao Benjamin Constant ili Charlotte Bronte). Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško podnošljiv modernom senzibilitetu. Istovremeno, on je tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezičke invencije koja u bujici protoka događaja. Šenoino romaneskno stvaralaštvo je izraz vitalizma "profesora energije", koji je lomio skučene okvire tadašnje provincijalne Hrvatske; djelo važno ne samo kao historijski dokument, nego i živo u snazi zamaha koji sve njegove spisateljske nedostatke (površnost, patetiku, teatralnost) baca u sjenu kao nevažnu brljotinu na fresci. Šenoin model historijskog romana izvršio je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu i on je dominirao hrvatskim romanom sve do početka 20. vijeka. Mnogi pisci oponašali su njegovu strukturu i tehniku (Josip Eugen Tomić, Eugen Kumičić, Viktor Car Emin, Zagorka i dr.).

Povjestice

Velik uspjeh postigao je i svojim povjesticama, pripovjednim djelima u stihu s motivima iz historije (Propast Venecije, Petar Svačić, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag). Karakterizira ih lahkoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i često humoristički ton. Namjera im je ista kao i kod historijskih romana: da budu sredstvo nacionalnog odgoja i prava škola patriotizma.

Tematika djela

U romanima i pripovijetkama s građom iz savremenog života tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svog vremena: privredne i moralne odnose između sela i grada (Prosjak Luka, 1879), raspadanja zadruga i život seljaka u okolini Zagreba (Barun Ivica, 1874), moralno i materijalno propadanje plemstva (Vladimir, 1879), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici ili propadanje (Prijan Lovro, 1873), nemoral i rasipništvo u građanskim krugovima (Ilijina oporuka, 1876), tragedije i zanose naših učiteljica u prosvjećivanju sela (Branka, 1881). U tim djelima insistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji, pa je i radnja realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova. Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktuelna kretanja na političkoj pozornici svog vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov stvaralački pristup se približava realističkoj paradigmi. Po svom habitusu Šenoa nije bio protagonist realističke poetike, bilo estetske provenijencije, kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etičko-religijske, koja karakterizira veliki ruski roman onog doba. Uprkos tome, njegova djela savremene tematike su počeci hrvatskog realizma, temelji škole koju su, uz izmjene, dalje razvijali Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Đalski i Milutin Cihlar Nehajev. Svi hrvatski realisti izašli su iz Šenoine sjene, svi su razrađivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.

Djela

• 1865 - Naša književnost
• 1866 - Ljubica
• 1867 - Zagrebulje
• 1871 - Zlatarovo zlato
• 1873 - Prijan Lovro
• 1876 - Čuvaj se senjske ruke
• 1877 - Seljačka buna
• 1878 - Diogenes, Karanfil s pjesnikova groba
• 1879 - Prosjak Luka
• 1882 - Kletva - posthumno (Tomić)