Arhivistika
Arhivistika (njem. Archivistik), je nauka koja se bavi proučavanjem principa i metoda zaštite arhivske građe radi njenog korištenja kao izvora za historiju, ostale nauke i općedruštvene potrebe. Svrha zaštite arhivske građe, prije svega, je u funkciji njena korištenja.
S obzirom na predmet proučavanja arhivistika se dijeli na: arhivsku teoriju, arhivsku praksu, arhivsku tehniku, historiju institucija i arhivsko zakonodavstvo.[1]
Historija
[uredi | uredi izvor]
Arhivska nauka je nastala iz diplomatike, kritičke analize dokumenata.[2] Godine 1540. Jacob von Rammingen (1510-1582) napisao je rukopis najranijeg poznatog arhivskog priručnika. Bio je stručnjak za registre (Registraturen), njemačka riječ za ono što je kasnije postalo poznato kao arhiva.[3]
Rammingen je izradio registar za gradsko vijeće Augsburga. Međutim, budući da nije mogao prisustvovati sjednici vijeća, on je u pisanoj formi opisao strukturu i upravljanje arhivom. Iako ovo nije prvi rad o arhivistici (sam Rammingen se poziva na raniju literaturu o vođenju evidencije), raniji priručnici obično nisu objavljivani. Arhivska nauka nije imala formalni početak. Priručnik Jacoba von Rammingena štampan je u Hajdelbergu 1571. godine.[3] Zbog potrebe očuvanja zapisa, u vrijeme Francuske revolucije između 1789. i 1790. godine, osnovan je prvi središnji arhiv i (današnji Nacionalni arhiv Francuske) koji je prvobitno bio Državni arhiv, a poslije, 1794. godine, pretvoren je u Središnji arhiv. Ovo je bio prvi nezavisni nacionalni arhiv čiji je cilj bio očuvanje i pohranjivanje dokumenata i zapisa kakvi jesu.[4]
Iako je općenito povezano s muzejima i bibliotekama, arhivistika se može odnositi i na pojedince koji održavaju privatne kolekcije ili poslovne arhive. Arhivska nauka se predaje na fakultetima, obično u sklopu informatike ili historije.
Važan doprinos razvoju arhivistike dao je F. Spiess, je uveo načelo da arhiv može služiti i naučnim istraživanjima, a ne samo političkim ciljevima. Njemački i holandski teoretičari su u 19. stoljeću uveli u arhivistiku načelo provenijencije, koje je svoje naučno obrazloženje dobilo tek krajem istog stoljeća. Arhivska građa se uvijek sređivala po različitim, često formalnim i samovoljnim kriterijima (npr. po hronološkom redu, jeziku, području i mjestu na kome je nastala), ali od 19. stoljeća zahtijeva se da građa u arhivima bude sređeno onako kao što je bilo sređeno u registraturama. To znači da se arhivsko gradivo i njegove pojedine cjeline ne mogu razdvajati, nego da se moraju poštovati organske cjeline nastale u samome radu ustanova, odnosno u procesu nastajanja dokumenata.[1]
Podjela arhivistike
[uredi | uredi izvor]Arhiv je ustanova koja se bavi zaštitom, prikupljanjem, sređivanjem, čuvanjem i davanjem arhivske građe na korištenje. Arhivisti se prvenstveno bave održavanjem arhivske građe, zajedno sa kontekstom u kojem je nastao, i omogućavanjem pristupa arhivske građe korisnicima. Arhivistika se dijeli na: arhivsku teoriju, arhivsku praksu, arhivsku tehniku, historiju institucija i arhivsko zakonodavstvo:
Arhivska teorija proučava osnovne arhivske pojmove, principe i metode rada, historiju arhivistike i njen odnos prema drugim srodnim naukama.
Arhivska tehnika proučava mjere i postupke fizičke zaštite, konzervacije i restauracije arhivske građe.
Arhivska praksa bavi se pitanjima organizacije rada u arhivima i zaštitom arhivskoga gradiva izvan arhiva.
Historiju institucija istražuje podatke o djelovanju i radu onih ustanova u kojima nastaje arhivsko gradivo, a u području arhivskog zakonodavstva razrađuju se pravne norme zaštite arhivskoga gradiva i vlasništva nad njim.[1]
Registraturnu građu sačinjavaju sve vrste zapisa primljenih ili nastalih u administrativnom radu i odlozenih prema odgovarajućem rasporedu. Ovu građu osim spisa sačinjavaju i svi fotografski i fonogramski snimci, knjige, kartoteke i druge evidencije.
Metode sređivanje građe
[uredi | uredi izvor]Neposredna metoda podrazumijeva uspostavljanje rasporeda arhivskog materijala bez pomoćne evidencije. Posredna metoda podrazumijeva ispisivanje kartica za svaku tehničku jedinicu, zatim njihovo sređivanje, a tek onda i prema njima, sređivanje arhivskog materijala.
Ako postoji više sadržajnih verzija a radi se o istim ili sličnim podatcima, moze se sačuvati samo najbolja. U tom slučaju, dopunski kriteriji bi bili sljedeći:
- Potpunost, jedinstvenost, neponovljivost – prednost na dalje čuvanje imali bi dokumenti u kojima su ti podaci prikazani najpotpunije, na jedinstven način i bez ponavljanja poznatih.
- Reprezentativnost – prednost bi imali oni dokumenti, u kojima se iste pojave, stvari i događaji opisuju u više detalja
- Varijantnost – ako o istim pojavama postoje suprotne ocjene, odnosno njihove različite interpretacije, prednost bi imala konačna i prihvaćena.
- Apsorbiranost i koncentracija podataka – u odnosu na pojedinačne i analitičke podatke prednost bi imali dokumenti u kojima su podatci sumirani, odnosno apsorbiran
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b c "arhivistika | Hrvatska enciklopedija". www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 30. 10. 2022.
- ^ Duranti, Luciana; MacNeil, Heather (24. 10. 1996). "The Protection of the Integrity of Electronic Records: An Overview of the UBC-MAS Research Project". Archivaria (jezik: engleski): 46–67. ISSN 1923-6409.
- ^ a b Weidling, Tor (1. 5. 2013). "Den äldsta arkivläran: Jacob von Rammingens båda läroböcker i registratur- och arkivskötsel från 1571, samt en monografi om arkiv från 1632 av Baldassare Bonifacio [The oldest archival science: Jacob von Rammingen's two manuals of registry and archival management from 1571, and a monography on archives from 1632 by Baldassare Bonifacio]". Scandinavian Journal of History. 38 (2): 270–271. doi:10.1080/03468755.2013.776405. ISSN 0346-8755.
- ^ Žaja, Lana, (2020), Razvoj arhivistike prema suvremenoj znanosti, str. 6, Zagreb: Filozofski fakultet, doktorski rad
