Alma Lazarevska

Biografija

Alma Lazarevska je savremena bosanskohercegovačka spisateljica i publicistkinja. Rođena je 9. marta 1957. godine u Velesu, Makedonija. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet (odsjek Komparativna književnost i teatrologija) završila je u Sarajevu. Živi u Sarajevu. Piše i objavljuje od 1981. godine. Piše narativnu prozu, eseje, kolumne. Knjigu eseja "Sarajevski pasijans" u izdanju sarajevskog ZID-a objavila 1994. godine, roman "U znaku ruže" objavljen je kod ovog izdavača 1996. godine.

Djela

Objavljene knjige:

• Sarajevski pasijans, eseji, Zid, Sarajevo, 1994.
• U znaku Ruže, roman, Bosanska knjiga, Sarajevo,1996.
• Smrt u Muzeju moderne umjetnosti, pripovjetke, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.
• Biljke su nešto drugo, pripovjetke, Bybook, Sarajevo, 2002.

Prevodi na strane jezike:

• La Mort au Musée d'Art Moderne, MEO, Bruxelles, 2002.
• Im Zeichen der Rose, Drava Verlag, Klagenfurt , 2002.
• Sous le Signe de la Rose, Bruxelles, MEO, 2009.
• La Mort au Musée D'Art Moderne, Bruxelles, MEO, 2009.

Naslovi u zbirci Smrt u Muzeju moderne umjetnosti:

• Defna Pehfogl prelazi most između tamo i ovamo
• Pozdrav iz Opkoljenog grada
• Tajna Kaspara Haisera
• Žeđ na broj devet
• Kako smo ubili mornara
• Smrt u muzeju moderne umjetnosti

Autorski tekstovi objavljeni u Sarajevskim Sveskama:

• Pismo iz 1938
• Blažen neka je dan
• Mjesec i duša
• O crtežu prije svih faza
• Porijeklo prije svile
• Slijepa vata, ulice lažne
• Subota, lišće, Nedžad

Nagrade

• Jugoslovenska novinarska nagrada Dušan Timotijević za 1986. godinu.
• Nagrada Društva pisaca BiH za najbolju knjigu Smrt u Muzeju moderne umjetnosti 1996. godine.

Kritički osvrti na djela Alme Lazarevske

Posebno mjesto u novoj pripovjedačkoj Bosni pripada Almi Lazarevskoj i njenim zbirkama Smrt u Muzeju moderne umjetnosti i Biljke su nešto drugo. Lazarevska je razvila narativnu strategiju psihološko simboličkih detalja u kojima se bez patetične moralizatorske geste simbolički zrcali sav ratni užas. Alma Lazarevska ušla je u sami vrh bosanskohercegovačkog književnog kanona. Lazarevska u svojoj prozi gotovo prustovski preciznim jezikom pokazuje moć detalja kao formativnu osnovu priče. Njene knjige Smrt u Muzeju moderne umjetnosti i Biljke su nešto drugo spadaju u same vrhunce bosanskohercegovačke proze. Lazarevska piše u okviru modela poetsko psihološke priče veoma intelektualiziranu, meditativnu prozu su izvrsnim oživljavanjem čulnih utisaka i vanrednim refleskivnim sekvencama. U Smrti u Muzeju moderne umjetnosti tematski obrađuje rat, ali tako da namjesto panoramičnosti povijesne apokalipse daje kamernu sliku porodice i porodičnog ambijenta. Ta namjera da se opiše ratna svakodnevnica direktno je suprotstvaljena konstruiranju herojske kulturne paradigme i velike povijesne naracije, koja je na južnoslavenskom prostoru u pravilu ideološki postamentirana. Njene priče karakterizira vrhunska upotreba proznog jezika te vrsno organiziranje kompozcione ravni priče, ali i strategija opisivanja detalja ratne svakodnevnice koji postaju pravi mali egzsitencijalni simboli. Sklona litotičnom jeziku, Lazarevska u priči Smrt u Muzeju moderne umjetnosti - na podlozi pitanja kako bi ste željeli umrijeti iz ankete koju u opkoljenom Sarajevu provode službenici Muzeja moderne umjetnosti iz New Yorka, da bi odgovore pohranili u svoj muzej - ratno Sarajevo pretvara u simbolički topos savremene civilizacije ironično pokazujući da su iz nje iscurile sve antropološke vrijednosti. Lazarevska je u svojim pričama obnovila neke vrijednosti klasične, modernističke proze uz izvanvredan sinestezijski jezik, vizualizaciju i hromatizaciju rada ljudske svijesti i psihe, simbolizaciju priče, pa njena proza spada u same vrhunce ukupne bosanskohercegovačke književnosti. Lazarevska je u romanu U znaku ruže ostvarila novopovijesni kulturološki roman u kojem tematizira odnos između Alekse Š. i revolucionarke Roze Luksemburg, pri čemu se taj odnos zbiva untar sudara dva kulturna koda, emancipatorski romantičarskog što pokušava razoriti patrocentrične predstave tradicije a kojem pripada Aleksa Š. i utopijsko revolucionarnog u koji je potpoljena Roza Luksmeburg. Ta dva kulturna koda čine okvir za ljubavnu dramu, pri čemu se metaforički uspostavlja prostor ljudske egzistencije kao krah ideala. U Znaku ruže je stilski vješto ispisan roman, sa intelektualizacijom romanesknog diskursa, vještom psihologizacijom likova, odličnim razvijanjem koncpeta male priče unutar velike povijesti i prigušenom gotovo litotičnom egzistencijalnom dramom svojih junaka.

Alma Lazarevska je jedna od rijetkih autorica koja je uvrštena u antologijske izbore izdavačke kuće Alef pod uredništvom Enesa Durakovića. Taj obimni projekat antologijskog vrednovanja, poduzet očigledno s dvostrukom namjerom očuvanja i učvršćivanja bošnjačkog identiteta, s jedne strane, i suprotstavljanja razarajućoj moći ratne mašinerije da uništi simbolička dobra kao temelj razvoja bosanskohercegovačkog društva, s druge strane, nesvjesno nam pokazuje kakva je druga strana medalje simboličkog nasilja: ono se ne provodi uvijek minobacačima, već, kako to u svojoj knjizi Vladavina muškaraca (2001.g.) pokazuje P. Bourdieu, preko znanja i uspostavlja povlađivanjem onih koji ga podnose. Preovlađujući kriteriji za konstrukciju bošnjačkog književnog korpusa i bosnaskohercegovačkog kanona su, dakako, definirani nacionalno, ali u prvom i književnice i kritičarke dobijaju nešto više mjesta, u skladu sa suplementarnim kriterijem kulturološkog pamćenja, dok u drugom čast da učestvuje u izboru ima samo jedna autorica, Gordana Muzaferija, priznata kao stručnjakinja za dramsku književnost (ono što je tu paradoksalno, činjenica je da je upravo to žanr koji, izgleda, bosanskohercegovačke spisateljice sistematski izbjegavaju), dok su među pjesnikinjama “izabrane” Dara Sekulić, Bisera Alikadić, Mubera Pašić, Jozefina Dautbegović i Ferida Duraković, a Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka izdvaja samo jednu pripovjedačicu - Almu Lazarevsku. Ako je ovakvo stanje u bosanskohercegovačkoj književnosti realno, mada u svakom slučaju prouzrokovano (ne)svjesnom primjenom muških vrijednosti, onda nam se valja zapitati zašto je to tako i na koje načine se ta rodna diskriminacija i raspodjela moći reprodukuje? Ujedno, doista izdvojen položaj Lazarevske, daje nam za pravo da se dvostruko zamislimo nad Jergovićevom tvrdnjom: “Kada bi kod nas postojala književna scena i kad bi knjige još djelovale na druge pisce, Smrt u Muzeju moderne umjetnosti bosansku bi književnost učinile urednijom, mirnijom i preciznijom. I naravno - boljom.”

Vanjski linkovi

• http://www.avaz.ba/vijesti/intervju/30139-knjizevnica-alma-lazarevska-mnogo-je-onih-koji-bi-se-o-sarajevo-htjeli-ocesati.html
• http://www.klix.ba/vijesti/kultura/sarajevo-je-ispraznjena-rijec/080616060
• https://web.archive.org/web/20140711100649/http://tacno.net/kultura/alma-lazarevska-sarajevo-je-ispustilo-dostojanstvo/
• http://iwp.uiowa.edu/91st/vol7-num2/plants-are-something-else Arhivirano 5. 1. 2013. na Wayback Machine
• http://www.sveske.ba/bs/content/nova-pripovjedacka-bosna
• http://www.sveske.ba/bs/content/krvavi-lom-drustva-i-poeticki-prevrati-romana
• https://web.archive.org/web/20120502173751/http://www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm
• Alma Lazarevska, Smrt u Muzeju moderne umjetnosti, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.
• Enver Kazaz, Krvavi lom društva i poetički prevrati romana, Sarajevske Sveske br. 13.
• Enver Kazaz, Nova pripovjedačka Bosna, Sarajevske Sveske br. 14.
• Nirman Moranjak- Bamburać, Topos granice i granični fenomeni u književnosti BiH (lekcije o granici), na: https://web.archive.org/web/20120502173751/http://www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm