Wikipedia

Planetarni prsten

kosmička prašina i krhotine koje kruže oko astronomskog tijela

Planetarni prsten je disk ili prsten, koji kruži oko astronomskog objekta, koji se sastoji od čvrstog materijala kao što su prašina i mali mjeseci, i uobičajena je komponenta satelitskih sistema oko divovskih planeta poput Saturna. Sistem planetarnog prstena oko planete poznat je i kao sistem planetarnih prstenova.[1]

Mjeseci Prometej (desno) i Pandora (lijevo) kruže unutar i izvan, odnosno F prstena Saturna, ali se smatra da samo Prometej funkcionira kao Pastirski satelit.

Najistaknutiji i najpoznatiji planetarni prstenovi u Sunčevom sistemu su oni oko Saturna, ali ostale tri divovske planete (Jupiter, Uran i Neptun) također imaju sisteme prstenova. Postoje i prstenovi prašine oko Sunca na udaljenostima Merkura, Venere i Zemlje, u rezonansi srednjeg kretanja sa ovim planetama.[1][2][3] Nedavni dokazi sugeriraju da se sistemi prstenova mogu naći i oko drugih vrsta astronomskih objekata, uključujući manje planete, mjesece, smeđe patuljke i druge zvijezde.

Sistemi planetarnih prstvenova

uredi
 
Prsten koji kruži oko Saturna sastoji se uglavnom od komada leda i prašine. Mala tamna tačka na Saturnu je sjenka sa Saturnovog mjeseca Enkelada.

Postoje tri načina na koja se pretpostavlja da su nastali deblji planetarni prstenovi: od materijala protoplanetarnog diska koji se nalazio unutar Rocheove granice planete i stoga se nije mogao spojiti u mjesece, od krhotina mjeseca koji je prekinut velikim udarom, ili od krhotina mjeseca koji je bio poremećen plimnim stresom kada je prošao unutar Rocheove granice planete. Smatralo se da je većina prstenova nestabilna i da se raspršuju tokom desetina ili stotina miliona godina, ali sada se čini da bi Saturnovi prstenovi mogli biti prilično stari i datiraju iz ranih dana Sunčevog sistema.[4]

Slabiji planetarni prstenovi mogu se formirati kao rezultat udara meteoroida sa mjesecima koji kruže oko planete ili, u slučaju Saturnovog E-prstena, izbacivanja kriovulkanskog materijala.[5][6]

Sastav čestica prstenaova varira; mogu biti silikatna ili ledena prašina. Mogu biti prisutne i veće stijene i gromade, a 2007. u Saturnovim prstenovima otkriveni su plimni efekti osam 'malih mjeseca' prečnika samo nekoliko stotina metara. Maksimalna veličina prstenaste čestice određena je specifičnom čvrstoćom materijala od kojeg je napravljena, njegovom gustoćom i silom plime na njenoj visini. Sila plime proporcionalna je prosječnoj gustoći unutar poluprečnika prstena, ili masi planete podijeljenoj polumjerom prstena na treću. Također je obrnuto proporcionalan kvadratu orbitalnog perioda prstena.

Ponekad će prstenovi imati "pastirske" satelite, male mjesece koji kruže u blizini unutrašnjih ili vanjskih rubova prstenova ili unutar praznina u prstenovima. Gravitacija pastirskih satelita služi za održavanje oštro definisane ivice prstena; materijal koji se približava orbiti mjeseca pastira ili se odbija nazad u tijelo prstena, izbacuje iz sistema ili se akreira na sam mjesec.

Također se predviđa da će se Fobos, Marsov mjesec, raspasti i formirati planetarni prsten za oko 50 miliona godina. Njegova niska orbita, sa orbitalnim periodom koji je kraći od marsovskog dana, propada zbog plimnog usporavanja.[7][8]

Jupiter

uredi

Jupiterov sistem prstenova bio je treći koji je otkriven, kada ga je prvi put uočila sonda Voyager 1 1979,[9] a detaljnije ga je posmatrao orbiter Galileo 1990-ih.[10] Njegova četiri glavna dijela su slabašni debeli torus poznat kao "halo"; tanak, relativno svijetao glavni prsten; i dva široka, blijeda "paunjasta prstena".[11] Sistem se uglavnom sastoji od prašine.[9][12]

Saturn

uredi

Saturnovi prstenovi su najopsežniji sistem prstena bilo koje planete u Sunčevom sistemu, i stoga je poznato da postoje već duže vremena. Galileo Galilei ih je prvi put opazio 1610, ali nisu bili tačno opisani kao disk oko Saturna sve dok Christiaan Huygens nije to učinio 1655.[13] Prstenovi nisu niz sićušnih prstena kako mnogi misle, već su više diskovi različite gustoće.[14] Sastoje se uglavnom od vodenog leda i kamenja u tragovima, a čestice su veličine od mikrometara do metara.[15]

Uran

uredi

Uranov sistem prstenova leži između nivoa složenosti Saturnovog ogromnog sistema i jednostavnijih sistema oko Jupitera i Neptuna. Otkrili su ih 1977. James L. Elliot, Edward W. Dunham i Jessica Mink.[16] U periodu od otkrića do 2005, posmatranja Voyagera 2[17] i svemirskog teleskopa Hubble[18] dovela su do identificiranja ukupno 13 različitih prstena, od kojih je većina neprozirna i široka samo nekoliko kilometara. Tamne su i vjerovatno se sastoje od vodenog leda i nekih organskih tvari obrađenih radijacijom. Relativni nedostatak prašine je zbog aerodinamičkog otpora proširene egzosfere-korone Urana.

Neptun

uredi

Sistem oko Neptuna sastoji se od pet glavnih prstena koji su, tamo gdje su najgušći uporedivi sa regijama niske gustoće Saturnovih prstenova. Međutim, one su blijede i prašnjave, mnogo sličnije strukture Jupitera. Veoma tamni materijal koji čini prstenove je vjerovatno organski obrađen zračenjem, kao u prstenovima Urana.[19] 20 do 70 posto prstenova je prašina, što je relativno visok udio.[19] Nagoveštaji prstenova viđeni su decenijama prije njihovog konačnog otkrića od Voyagera 2 1989.

Sistemi prstena malih planeta i mjeseca

uredi

Izveštaji iz marta 2008. sugerisali su da Saturnov mjesec Reja možda ima svoj sistem tankih prstena, što bi ga učinilo jedinim mjesecom za koje se zna da ima sistem prstena.[20][21][22] Kasnija studija objavljena 2010. otkrila je da su snimci Reje načinjeni svemirskom letjelicom Cassini u suprotnosti sa predviđenim svojstvima prstena, sugerišući da je neki drugi mehanizam odgovoran za magnetske efekte koji su doveli do hipoteze o prstenu.[23]

Neki astronomi su teoretizirali da bi Pluton mogao imati sistem prstena.[24] Međutim, tu mogućnost je isključio New Horizons, koji bi otkrio svaki takav sistem prstena.

Chariklo

uredi

10199 Chariklo, kentaur, bila je prva mala planeta za koju je otkriveno da ima prstene. Ima dva prstena, možda zbog sudara koji je izazvao lanac krhotina oko njega. Prsteni su otkriveni kada su astronomi posmatrali Chariklo kako prolazi ispred zvijezde UCAC4 248-108672 3. juna 2013. sa sedam lokacija u Južnoj Americi. Dok su posmatrali, vidjeli su dva pada prividnog sjaja zvjezde neposredno prije i poslije okultacije. Budući da je ovaj događaj opažen na više lokacija, zaključak da je pad svjetla zapravo bio posljedica prstenova je jednoglasno vodeća hipoteza. Posmatranja su otkrila ono što je vjerovatno 19 kilometara širok sistem prstenova koji je oko 1.000 puta bliži Zemlji nego što je Mjesec. Osim toga, astronomi sumnjaju da bi mogao biti mjesec koji kruži usred krhotina prstena. Ako su ovi prsteni ostaci sudara kao što astronomi sumnjaju, to bi dalo potporu ideji da se mjeseci (kao što je Mjesec) formiraju sudarima manjih dijelova materijala. Chariklovi prsteni nisu službeno imenovani, ali su im pronalazači dali nadimak Oiapoque i Chuí, po dvije rijeke u blizini sjevernog i južnog kraja Brazila.[25]

Chiron

uredi

Drugi kentaur, 2060 Chiron, ima disk prstenova koji se stalno razvija.[26][27][28] Na osnovu podataka o zvjezdanoj okultaciji koji su prvobitno protumačeni kao rezultat mlazova povezanih s aktivnošću komete nalik Chironu, vjeruje se da prsteni imaju radijus od 324±10 km, iako njihova evolucija donekle mijenja radijus. Njihov promjenjivi izgled pod različitim uglovima gledanja može objasniti dugoročne varijacije u Chironovom sjaju tokom vremena.[27] Sumnja se da se Chironovi prsteni održavaju orbitalnim materijalom izbačenim tokom sezonskih izliva, budući da je treći djelomični prsten otkriven 2018. postao pun prsten do 2022, s izbijanjem između 2021.[29]

Prstenasti sistemi mogu se formirati oko kentaura kada su poremećeni plimom u bliskom susretu (unutar 0,4 do 0,8 puta od Rocheove granice) sa divovskom planetom. (Po definiciji, kentaur je mala planeta čija orbita prelazi orbitu(e) jedne ili više divovskih planeta.) Za diferencirano tijelo koje se približava divovskoj planeti početnom relativnom brzinom od 3-6 km/s s početnim rotacijskim u periodu od 8 sati, predviđena je masa prstena od 0,1%−10% mase kentaura. Manje je vjerovatno da je formiranje prstena iz nediferenciranog tijela. Prsteni bi bili sastavljeni uglavnom ili u potpunosti od materijala iz ledenog omotača roditeljskog tijela. Nakon formiranja, prsten bi se širio bočno, što bi dovelo do formiranja satelita iz bilo kojeg njegovog dijela koji se širio izvan kentaurove Rocheove granice. Sateliti bi se također mogli formirati direktno iz narušenog ledenog omotača. Ovaj mehanizam formiranja predviđa da će otprilike 10% kentaura iskusiti potencijalno prstenaste susrete sa divovskim planetama.[30]

Haumea

uredi

Prsten oko Haumee, patuljaste planete i rezonantnog člana Kuiperovog pojasa, otkriven je zvjezdanom okultacijom uočenom 21. januara 2017. To ga čini prvim trans-neptunskim objektom za koji je utvrđeno da ima sistem prstenova.[31][32] Prsten ima radijus od oko 2.287 km, širinu ≈70 km i neprozirnost od 0,5.[32] Ravan prstena se poklapa s Haumeinim ekvatorom i orbitom njegovog većeg, vanjskog mjeseca Hi'iake[32] (koji ima veliku poluosu od ≈25,657 km). Prsten je blizu rezonanse 3:1 sa Haumeinom rotacijom, koja se nalazi u radijusu od 2,285±8 km.[32] Dobro je unutar Haumeine granice Rochea, koja bi se nalazila u radijusu od oko 4.400 km da je Haumea sferna (nesferična gura granicu dalje).[32]

Quaoar

uredi

Godine 2023. astronomi su najavili otkriće široko razdvojenog prstena oko patuljaste planete i objekta Kuiperovog pojasa Quaoar.[33][34] Dalja analiza okultacijskih podataka otkrila je drugi unutrašnji, slabiji prsten.[35]

Oba prstena pokazuju neobična svojstva. Vanjski prsten kruži na udaljenosti od 4.057±6 km, otprilike 7,5 puta više od radijusa Quaoara i više nego dvostruko više od njegove Roche granice. Unutrašnji prsten kruži na udaljenosti od 2.520±20 km, otprilike 4,6 puta više od radijusa Quaoara, a također i izvan njegove Rocheove granice.[35] Čini se da je vanjski prsten nehomogen, sadrži tanak, gusti dio kao i širi, difuzniji dio.[34]

Prsteni oko egzoplaneta

uredi
Formiranje prstena oko vansolarne planete

Budući da sve divovske planete Sunčevog sistema imaju prstene, postojanje egzoplaneta sa prstenovima je uvjerljivo. Iako čestice leda, materijal koji prevladava u prstenovima Saturna, mogu postojati samo oko planeta izvan linije mraza, unutar ove linije prsteni koji se sastoje od kamenitog materijala mogu biti dugoročno stabilni.[36] [37] Ovakvi sistemi prstena mogu se detektovati za planete posmatrane tranzitnom metodom dodatnim smanjenjem svetlosti centralne zvjezde ako je njihova neprozirnost dovoljna. Od 2020, ovom metodom je pronađen jedan kandidat za ekstrasolarni prstenasti sistem, oko HIP 41378 f.[37]

Utvrđeno je da je Fomalhaut b velik i nejasno definisan kada je otkriven 2008. Pretpostavlja se da je to ili zbog oblaka prašine privučenog iz diska prašine zvijezde, ili mogućeg sistema prstena,[38] iako je 2020. utvrđeno da je Fomalhaut b vrlo vjerovatno prošireni oblak krhotina od sudara asteroida, a ne planete.[39] Slično, zapaženo je da je Proxima Centauri c daleko svjetlija nego što se očekivalo zbog svoje niske mase od 7 zemaljskih masa, što se može pripisati sistemu prstena od oko 5 RJ.[40]

Slijed okultacija zvijezde V1400 Centauri uočen 2007. tokom 56 dana protumačen je kao tranzit sistema prstena (ne direktno posmatranog) subzvjezdanog pratioca nazvanog "J1407b".[41] Ovom sistemu prstena pripisuje se radijus od oko 90 miliona km (oko 200 puta veći od Saturnovih prstena). U saopćenjima za javnost korišten je izraz "Super Saturn".[42] Međutim, starost ovog zvjezdanog sistema je samo oko 16 miliona godina, što sugeriše da je ova struktura, ako je stvarna, verovatnije cirkumplanetarni disk, a ne stabilan sistem prstena u evoluiranom planetarnom sistemu. Uočeno je da prsten ima razmak od 0,0267 AJ na radijalnoj udaljenosti od 0,4 AJ. Simulacije sugerišu da je ovaj jaz vjerovatnije rezultat ugrađenog mjeseca nego rezonantnih efekata vanjskog mjeseca.[43]

Reference

uredi
  1. ^ a b NASA (12 March 2019). "What scientists found after sifting through dust in the solar system". www.eurekalert.org. EurekAlert!. Arhivirano s originala, 26. 5. 2020. Pristupljeno 12 March 2019.
  2. ^ Petr Pokorný; Marc Kuchner (Mar 12, 2019). "Co-orbital Asteroids as the Source of Venus's Zodiacal Dust Ring". The Astrophysical Journal Letters. 873 (2): L16. arXiv:1904.12404. Bibcode:2019ApJ...873L..16P. doi:10.3847/2041-8213/ab0827. S2CID 127456764.
  3. ^ Leah Crane (Feb 18, 2023). "Weird dust ring orbits the sun alongside Mercury and we don't know why". New Scientist.
  4. ^ "Saturn's Rings May Be Old Timers". NASA (News Release 2007-149). December 12, 2007. Arhivirano s originala, April 15, 2008. Pristupljeno 2008-04-11.
  5. ^ Spahn, F.; et al. (2006). "Cassini Dust Measurements at Enceladus and Implications for the Origin of the E Ring" (PDF). Science. 311 (5766): 1416–8. Bibcode:2006Sci...311.1416S. CiteSeerX 10.1.1.466.6748. doi:10.1126/science.1121375. PMID 16527969. S2CID 33554377. Arhivirano (PDF) s originala, 2017-08-09.
  6. ^ Porco, C. C.; Helfenstein, P.; Thomas, P. C.; Ingersoll, A. P.; Wisdom, J.; West, R.; Neukum, G.; Denk, T.; Wagner, R. (10 March 2006). "Cassini Observes the Active South Pole of Enceladus" (PDF). Science. 311 (5766): 1393–1401. Bibcode:2006Sci...311.1393P. doi:10.1126/science.1123013. PMID 16527964. S2CID 6976648.
  7. ^ Holsapple, K. A. (December 2001). "Equilibrium Configurations of Solid Cohesionless Bodies". Icarus. 154 (2): 432–448. Bibcode:2001Icar..154..432H. doi:10.1006/icar.2001.6683.
  8. ^ Gürtler, J. & Dorschner, J: "Das Sonnensystem", Barth (1993), ISBN 3-335-00281-4
  9. ^ a b Smith, Bradford A.; Soderblom, Laurence A.; Johnson, Torrence V.; Ingersoll, Andrew P.; Collins, Stewart A.; Shoemaker, Eugene M.; Hunt, G. E.; Masursky, Harold; Carr, Michael H. (1979-06-01). "The Jupiter System Through the Eyes of Voyager 1". Science (jezik: engleski). 204 (4396): 951–972. Bibcode:1979Sci...204..951S. doi:10.1126/science.204.4396.951. ISSN 0036-8075. PMID 17800430. S2CID 33147728.
  10. ^ Ockert-Bell, Maureen E.; Burns, Joseph A.; Daubar, Ingrid J.; Thomas, Peter C.; Veverka, Joseph; Belton, M. J. S.; Klaasen, Kenneth P. (1999-04-01). "The Structure of Jupiter's Ring System as Revealed by the Galileo Imaging Experiment". Icarus. 138 (2): 188–213. Bibcode:1999Icar..138..188O. doi:10.1006/icar.1998.6072.
  11. ^ Esposito, Larry W. (2002-01-01). "Planetary rings". Reports on Progress in Physics (jezik: engleski). 65 (12): 1741–1783. Bibcode:2002RPPh...65.1741E. doi:10.1088/0034-4885/65/12/201. ISSN 0034-4885. S2CID 250909885 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
  12. ^ Showalter, Mark R.; Burns, Joseph A.; Cuzzi, Jeffrey N.; Pollack, James B. (1987-03-01). "Jupiter's ring system: New results on structure and particle properties". Icarus. 69 (3): 458–498. Bibcode:1987Icar...69..458S. doi:10.1016/0019-1035(87)90018-2.
  13. ^ "Historical Background of Saturn's Rings". www.solarviews.com. Arhivirano s originala, 2012-05-10. Pristupljeno 2016-06-15.
  14. ^ Tiscareno, Matthew S. (2013-01-01). "Planetary Rings". u Oswalt, Terry D.; French, Linda M.; Kalas, Paul (ured.). Planets, Stars and Stellar Systems (jezik: engleski). Springer Netherlands. str. 309–375. arXiv:1112.3305. doi:10.1007/978-94-007-5606-9_7. ISBN 9789400756052. S2CID 118494597.
  15. ^ Porco, Carolyn. "Questions about Saturn's rings". CICLOPS web site. Arhivirano s originala, 2012-10-03. Pristupljeno 2012-10-05.
  16. ^ Elliot, J. L.; Dunham, E.; Mink, D. (1977-05-26). "The rings of Uranus". Nature (jezik: engleski). 267 (5609): 328–330. Bibcode:1977Natur.267..328E. doi:10.1038/267328a0. S2CID 4194104.
  17. ^ Smith, B. A.; Soderblom, L. A.; Beebe, R.; Bliss, D.; Boyce, J. M.; Brahic, A.; Briggs, G. A.; Brown, R. H.; Collins, S. A. (1986-07-04). "Voyager 2 in the Uranian System: Imaging Science Results". Science (jezik: engleski). 233 (4759): 43–64. Bibcode:1986Sci...233...43S. doi:10.1126/science.233.4759.43. ISSN 0036-8075. PMID 17812889. S2CID 5895824.
  18. ^ Showalter, Mark R.; Lissauer, Jack J. (2006-02-17). "The Second Ring-Moon System of Uranus: Discovery and Dynamics". Science (jezik: engleski). 311 (5763): 973–977. Bibcode:2006Sci...311..973S. doi:10.1126/science.1122882. ISSN 0036-8075. PMID 16373533. S2CID 13240973.
  19. ^ a b Smith, B. A.; Soderblom, L. A.; Banfield, D.; Barnet, C; Basilevsky, A. T.; Beebe, R. F.; Bollinger, K.; Boyce, J. M.; Brahic, A. (1989-12-15). "Voyager 2 at Neptune: Imaging Science Results". Science (jezik: engleski). 246 (4936): 1422–1449. Bibcode:1989Sci...246.1422S. doi:10.1126/science.246.4936.1422. ISSN 0036-8075. PMID 17755997. S2CID 45403579.
  20. ^ "NASA - Saturn's Moon Rhea Also May Have Rings". Arhivirano s originala, 2012-10-22. Pristupljeno 2010-09-16. NASA – Saturn's Moon Rhea Also May Have Rings
  21. ^ Jones, G. H.; et al. (2008-03-07). "The Dust Halo of Saturn's Largest Icy Moon, Rhea". Science. 319 (5868): 1380–1384. Bibcode:2008Sci...319.1380J. doi:10.1126/science.1151524. PMID 18323452. S2CID 206509814.
  22. ^ Lakdawalla, E. (2008-03-06). "A Ringed Moon of Saturn? Cassini Discovers Possible Rings at Rhea". The Planetary Society web site. Planetary Society. Arhivirano s originala, 2008-06-26. Pristupljeno 2008-03-09.
  23. ^ Tiscareno, Matthew S.; Burns, Joseph A.; Cuzzi, Jeffrey N.; Hedman, Matthew M. (2010). "Cassini imaging search rules out rings around Rhea". Geophysical Research Letters. 37 (14): L14205. arXiv:1008.1764. Bibcode:2010GeoRL..3714205T. doi:10.1029/2010GL043663. S2CID 86358559.
  24. ^ Steffl, Andrew J.; Stern, S. Alan (2007). "First Constraints on Rings in the Pluto System". The Astronomical Journal. 133 (4): 1485–1489. arXiv:astro-ph/0608036. Bibcode:2007AJ....133.1485S. doi:10.1086/511770. S2CID 18360476.
  25. ^ "Surprise! Asteroid Hosts A Two-Ring Circus Above Its Surface". Universe Today. March 2014. Arhivirano s originala, 2014-03-30.
  26. ^ Lakdawalla, E. (2015-01-27). "A second ringed centaur? Centaurs with rings could be common". Planetary Society. Arhivirano s originala, 2015-01-31. Pristupljeno 2015-01-31.
  27. ^ a b Ortiz, J.L.; Duffard, R.; Pinilla-Alonso, N.; Alvarez-Candal, A.; Santos-Sanz, P.; Morales, N.; Fernández-Valenzuela, E.; Licandro, J.; Campo Bagatin, A.; Thirouin, A. (2015). "Possible ring material around centaur (2060) Chiron". Astronomy & Astrophysics. 576: A18. arXiv:1501.05911. Bibcode:2015yCat..35760018O. doi:10.1051/0004-6361/201424461. S2CID 38950384.
  28. ^ Sickafoose, Amanda A.; Levine, Stephen E.; Bosh, Amanda S.; Person, Michael J.; Zuluaga, Carlos A.; Knieling, Bastian; Lewis, Mark C.; Schindler, Karsten (1 November 2023). "Material around the Centaur (2060) Chiron from the 2018 November 28 UT Stellar Occultation". The Planetary Science Journal. 4 (11): 221. arXiv:2310.16205. Bibcode:2023PSJ.....4..221S. doi:10.3847/PSJ/ad0632.
  29. ^ Ortiz, J. L.; Pereira, C. L.; Sicardy, P. (7 August 2023). "The changing material around (2060) Chiron from an occultation on 2022 December 15". Astronomy & Astrophysics. arXiv:2308.03458. doi:10.1051/0004-6361/202347025. S2CID 260680405 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
  30. ^ Hyodo, R.; Charnoz, S.; Genda, H.; Ohtsuki, K. (2016-08-29). "Formation of Centaurs' Rings Through Their Partial Tidal Disruption During Planetary Encounters". The Astrophysical Journal. 828 (1): L8. arXiv:1608.03509. Bibcode:2016ApJ...828L...8H. doi:10.3847/2041-8205/828/1/L8. S2CID 119247768.
  31. ^ Sickafoose, A. A. (2017). "Astronomy: Ring detected around a dwarf planet". Nature. 550 (7675): 197–198. Bibcode:2017Natur.550..197S. doi:10.1038/550197a. PMID 29022595. S2CID 4472882.
  32. ^ a b c d e Ortiz, J. L.; Santos-Sanz, P.; Sicardy, B.; et al. (2017). "The size, shape, density and ring of the dwarf planet Haumea from a stellar occultation" (PDF). Nature. 550 (7675): 219–223. arXiv:2006.03113. Bibcode:2017Natur.550..219O. doi:10.1038/nature24051. hdl:10045/70230. PMID 29022593. S2CID 205260767.
  33. ^ Devlin, Hannah (8 February 2023). "Ring discovered around dwarf planet Quaoar confounds theories". The Guardian. Arhivirano s originala, 8 February 2023. Pristupljeno 8 February 2023.
  34. ^ a b Morgado, B. E.; et al. (2023). "A dense ring of the trans-Neptunian object Quaoar outside its Roche limit". Nature. 614 (7947): 239–243. Bibcode:2023Natur.614..239M. doi:10.1038/s41586-022-05629-6. hdl:10023/27188. PMID 36755175 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć). S2CID 256667345 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
  35. ^ a b C. L. Pereira; et al. (2023). "The two rings of (50000) Quaoar". Astronomy and Astrophysics (jezik: engleski). arXiv:2304.09237. Bibcode:2023A&A...673L...4P. doi:10.1051/0004-6361/202346365. ISSN 0004-6361. Wikipodaci Q117802048.
  36. ^ Hilke E. Schlichting, Philip Chang (2011). "Warm Saturns: On the Nature of Rings around Extrasolar Planets that Reside Inside the Ice Line". Astrophysical Journal. 734 (2): 117. arXiv:1104.3863. Bibcode:2011ApJ...734..117S. doi:10.1088/0004-637X/734/2/117. S2CID 42698264.
  37. ^ a b Akinsanmi, B.; et al. (March 2020). "Can planetary rings explain the extremely low density of HIP 41378 f?". Astronomy & Astrophysics. 635: L8. arXiv:2002.11422. Bibcode:2020A&A...635L...8A. doi:10.1051/0004-6361/202037618. S2CID 211506047.
  38. ^ Kalas, Paul; Graham, James R; Chiang, Eugene; Fitzgerald, Michael P; Clampin, Mark; Kite, Edwin S; Stapelfeldt, Karl; Marois, Christian; Krist, John (2008). "Optical Images of an Exosolar Planet 25 Light-Years from Earth". Science. 322 (5906): 1345–8. arXiv:0811.1994. Bibcode:2008Sci...322.1345K. doi:10.1126/science.1166609. PMID 19008414. S2CID 10054103.
  39. ^ Gáspár, András; Rieke, George H. (April 20, 2020). "New HST data and modeling reveal a massive planetesimal collision around Fomalhaut". PNAS. 117 (18): 9712–9722. arXiv:2004.08736. Bibcode:2020PNAS..117.9712G. doi:10.1073/pnas.1912506117. PMC 7211925. PMID 32312810. S2CID 215827666.
  40. ^ Gratton, R.; et al. (June 2020). "Searching for the near-infrared counterpart of Proxima c using multi-epoch high-contrast SPHERE data at VLT". Astronomy & Astrophysics. 638: A120. arXiv:2004.06685. Bibcode:2020A&A...638A.120G. doi:10.1051/0004-6361/202037863. S2CID 215754278.
  41. ^ Matthew A. Kenworthy, Eric E. Mamajek (2015). "Modeling giant extrasolar ring systems in eclipse and the case of J1407b: sculpting by exomoons?". The Astrophysical Journal. 800 (2): 126. arXiv:1501.05652. Bibcode:2015ApJ...800..126K. doi:10.1088/0004-637X/800/2/126. S2CID 56118870.
  42. ^ Rachel Feltman (2015-01-26). "This planet's rings make Saturn look puny". The Washington Post. Arhivirano s originala, 2015-01-27. Pristupljeno 2015-01-27.
  43. ^ Sutton, P. J. (2019). "Mean motion resonances with nearby moons: an unlikely origin for the gaps observed in the ring around the exoplanet J1407b". Monthly Notices of the Royal Astronomical Society. 486 (2): 1681–1689. arXiv:1902.09285. doi:10.1093/mnras/stz563. S2CID 119546405.
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Planetarni prsten
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Planetarni_prsten&oldid=3673449"