Priobalje
Litoralna zona ili priobalno područje, primorsko područje ili priobalalje dio je mora, jezera ili rijeke koji je blizu obale. U obalnim okruženjima proteže se primorska zona od vodenog mlata koji je rijetko poplavljen do obalnih područja koja su trajno potopljena. Littoralna zona uvijek uključuje pojam međuprostorna zona, a izrazi se često upotrebljavaju naizmjenično. Međutim, značenje primorske zone može se proširiti i izvan međuprostorne zone.
Ovaj termin nema jedinstvenu definiciju. Ono što se smatra punim opsegom litoralne zone i načinom na koji se primorje dijeli na podregije, varira u različitim kontekstima. (Jezera i rijeke imaju svoje definicije.) Upotreba izraza također varira od jednog dijela svijeta do drugog i između različitih disciplina. Na primjer, vojni zapovjednici govore o primorju na načine koji su poprilično različiti od morskih biologa.
Susjedstcvo vode daje niz razlikovnih karakteristika primorskim regijama. Erodivna snaga vode rezultira u određenim vrstama kopnenih tala, kao što su pješčane dine i estuariji. Prirodno kretanje primorja duž obale naziva se littoralni drift. Biološki, raspoloživa voda omogućava veću raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, a posebno formiranje opsežnih močvarnih područja. Pored toga, dodatna lokalna vlažnost uslijed isparavanja obično stvara mikroklimatsku podršku jedinstvenim vrstama organizama. Riječ litoral može se koristiti i kao imenica i kao pridjev. Potiče od latinske imenice litus, "litoris =obala. (Dupli tt je kasnosrednjovjekovna inovacija, a riječ se ponekad može vidjeti u pravopisu kao litoral.)
U okeanografiji i biologiji mora
uredi
Litoralna zona – u okeanografiji i biologiji mora – je priobalna zona proširena otprilike do ruba kontinentalnog praga. Polazeći od obale, ova zona počinje na predjelu raspršavanja neposredno iznad oznake plime. Odavde se kreće u međuprostorno područje između visokih i niskih vodnih linija, a zatim do ruba kontinentalnog praga. Ove tri podregije nazivamo redom supralittoralna zona, eulitoralna zona i sublitoralna zona ,
Supralitoralna zona
urediSupralitoralna zona (koje se naziva i zona zapljuskivanja ili "prskanja", "raspršivanja" ili "supratidalna zona") je područje iznad proljetne plime i oseke koje se redovito zapljuskuje, ali nije pod vodom okeana. Morska voda prodire u ova povišena područja samo za vrijeme oluja s visokom plimom. Organizmi koji ovdje žive moraju se nositi s izlaganjem slatkoj vodi od kiše, hladnoće, vrućine, suhoće i predatorskih kopnenih životinja i morskih ptica. Na vrhu ovog područja mogu se pojaviti mrlje od tamnih lišajeva, kao kore na stijenama. Donji supralitoral obično naseljavaju neke vrste porodice Neritidae i detritusne životinje koje se hrane Isopodama.
Eulitoralna zona
urediEulittoralna zona (koja se također naziva i srednjelitoralna ili mediolitoralna zona) je intertidalna zona. Proteže se od proljetne linije oseke koja je rijetko poplavljena, do proljetne nizine plime i oseke koja rijetko nije poplavljena. Naizmjenično se izlaže i podlijeva jednom ili dva puta dnevno. Organizmi koji ovdje žive moraju biti u stanju podnijeti različite uvjete temperature, svjetlosti, slanosti itd. Unatoč tome, u ovoj zoni produktivnost je visoka. Aktivnost talasa i turbulencija ponavljajućih oseka oblikuju i reformiraju litice, jazbine i špilje, nudeći ogroman raspon staništa za sesilne organizme. Zaštićene stjenovite obale obično pokazuju usku gotovo homogenu eulitoralnu traku, često obilježenu prisutnošću ljuštura . Izložena mjesta imaju jače širenje i često se dijele na daljnje zone. Više o tome pogledajte u intertidalna ekologija.
Sublitoralna zona
urediSublitoralna zona započinje odmah ispod eulitoralne zone. Ova je trajno prekrivena morskom vodom i približno je ekvivalentna neritnoj zoni. U fizičkoj okeanografiji, sublitoralna zona odnosi se na obalna područja sa značajnim plimnim tokovima i rasipanjem energije, uključujući nelinearne tokove, unutrašnje talase, izlive rijeka i okeanske frontove. U praksi se ovo obično proteže do ivice kontinentalnog praga, dubine oko 200 metara.
U biologiji mora, sublitoralna zona odnosi se na područja gdje sunčeva svjetlost dopire do okeanskog dna, tj. tamo gdje voda nikada nije tako duboka da bi izašla iz fotičke zone. To rezultira visokom primarnom proizvodnjom i sublitoralnu zonu čini glavninom morskog života. Kao i u fizičkoj okeanografiji, i ova zona obično se proteže do ruba kontinentalnog praga. Bentoska zona u sublitoralu je mnogo stabilnija nego u intertidalnoj zoni; temperatura, pritisak vode i količina sunčeve svjetlosti ostaju prilično konstantni. Sublitoralni korali ne moraju se baviti toliko promjenom koliko intertidalni korali. Korali mogu živjeti u obje zone, ali su češći u sublitoralnoj.
Unutar sublitorala, može se identificirati i sljedeće:
- Infralitoralna zona je kojom dominiraju alge i koja se može proširiti na pet metara ispod oznake niske vode.
- Cirkalitoralna zona je regija koja se nalazi izvan infralitorala, to jest ispod zone algi i kojom dominiraju sesilne životinje kao što su ostrige i drugi školjkaši.
Plići dijelovi sublitoralne zone, koji se prostiru nedaleko od obale, ponekad se nazivaju i subtidalna zona.
U slatkovodnim ekosistemima
uredi
U slatkovodnim uvjetima litoral se pojavljuje na rubu velikih jezera i rijeka, često s velikim površinama močvarnog područja. Stoga se ponekad nazivaju i rubnim močvarnim područjima. Ovdje su učinci plima minimalni, pa se koriste i druge definicije "litorala". Naprimjer, neke agencije definiraju litoral kao onaj dio jezera koji je manji od 15 stopa u dubinu.[1]
Litoralni pojas može formirati usko ili široko oštro močvarno područje, s velikim površinama vodenih biljaka razvrstanih po svojoj toleranciji na različite dubine vode. Obično se prepoznaju četiri zone, od višeg do nižeg na obali: šumovito močvarno područje, vlažna livada, močvara i vodena vegetacija. Relativna područja ove četiri vrste ovise ne samo o profilu obale, već i o prošlim vodostajima. Mnoge životinje u jezerima i rijekama ovisne su o močvarama primorskih zona jer ukorijenjene biljke daju stanište i hranu. Stoga se velika i produktivna obalna zona smatra važnom karakteristikom zdravog jezera ili rijeke.
Litoralne zone posebno su izložene riziku iz dva razloga. Prvo, ljudsko naseljavanje često dovodi obalne pruge, a naseljavanje često narušava uzgajališta stanišnih vrsta. Naprimjer, mnoge kornjače ubijaju se na putevima kada napuste vodu da odlažu jaja u gorskim mjestima. Na ribu mogu negativno uticati pristaništa i potporni zidovi koji uklanjaju stanište za život u plitkoj vodi. Neke obalne zajednice čak namjerno pokušavaju ukloniti močvare jer mogu ometati aktivnosti poput plivanja. Sve u svemu, prisustvo ljudskih naselja ima negativan uticaj na susedna močvarna područja.[2][3][4][5] Mnoge životinje u jezerima i rijekama ovisne su o močvarama primorskih zona jer ukorijenjene biljke daju stanište i hranu. Stoga se velika i produktivna litoralna zona smatra važnom karakteristikom zdravog jezera ili rijeke.[3][6] Jednako ozbiljan problem predstavlja tendencija stabilizacije nivoa jezera ili rijeke branama. Brane sprečavaju proljetnu poplavu koja unosi hranjive tvari u obalne zone i smanjuje prirodnu fluktuaciju vodostaja o kojoj ovise mnoge močvarne biljke i životinje.[7][8] Dakle, s vremenom brane mogu smanjiti veličinu močvarnih područja od široke litoralne zone do uskog pojasa rastinja. Močvare i vlažne livade predstavljaju poseban rizik.
Ostale definicije
urediZa potrebe pomorskih operacija, Ratna mornarica Sjedinjenih Država dijeli obalu na načine koji su prikazani na dijagramu na vrhu ovog članka. Inženjerijski korpus američke vojske i Agencija za zaštitu životne sredine imaju svoje definicije i to ima i pravne implikacije.
Ministarstvo obrane [[Ujedinjeno Kraljevstvo[Ujedinjenog Kraljevstva]] definira litoral kao one kopnene površine (i njihova susjedna područja i pripadajući zračni prostor) koji su osjetljivi na zahvatzanje i utjecaj s mora, pa definicija stoga uključuje značajan dio zemljište kao i vodenih površina.[9]
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ "Fisheries lake surveys". Minnesota Department of Natural Resources.
- ^ Keddy, P.A. 2010. Wetland Ecology: Principles and Conservation (2nd edition). Cambridge University Press, Cambridge, UK. Chapter 2.
- ^ a b Keddy, P.A. 2010. Wetland Ecology: Principles and Conservation (2nd edition). Cambridge University Press, Cambridge, UK.
- ^ Wilcox, D.A, Thompson, T.A., Booth, R.K. and Nicholas, J.R. 2007. Lake-level variability and water availability in the Great Lakes. USGS Circular 1311. 25 p.
- ^ Hughes, F.M.R. (ed.). 2003. The Flooded Forest: Guidance for policy makers and river managers in Europe on the restoration of floodplain forests. FLOBAR2, Department of Geography, University of Cambridge, Cambridge, UK. 96 p.
- ^ Houlahan, J. E.; Keddy, P. A.; Makkay, K.; Findlay, C. S. (2006). "The effects of adjacent land use on wetland species richness and community composition". Wetlands. 26 (1): 79–96. doi:10.1672/0277-5212(2006)26[79:TEOALU]2.0.CO;2.
- ^ Middleton, B. A. (ed.) 2002. Flood Pulsing in Wetlands: Restoring the Natural Hydrological Balance. John Wiley, New York
- ^ Keddy, P.A. 2010. Wetland Ecology: Principles and Conservation (2nd edition). Cambridge University Press, Cambridge, UK. 497. Chapter 2.
- ^ https://assets.publishing.service.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/662000/doctrine_uk_maritime_power_jdp_0_10.pdf
- Haslett, Simon K (2001) Coastal Systems. Routledge. ISBN 978-0-415-21302-8
- Mann, Kenneth Henry (2000) Ecology of Coastal Waters Blackwell Publishing. ISBN 978-0-86542-550-7
- Yip, Maricela and Madl, Pierre (1999) Littoral University of Salzburg.
