Wikipedia

Francij

hemijski element sa simbolom Fr i atomskim brojem 87

Francij (latinski: francium) jeste hemijski element sa simbolom Fr i atomskim brojem 87. U prošlosti bio je poznat kao eka-cezij i aktinij K.[a] Po Paulingovoj skali, on je najmanje elektronegativni element. Međutim, po drugim skalama kao naprimjer Allenovoj, manje elektronegativan od francija je samo cezij. Francij je veoma radioaktivan metal koji se raspada na astat, radij i radon. Pošto je alkalni metal, ima jedan valentni elektron.

Francij,  87Fr
Francij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski brojFrancij, Fr, 87
SerijaAlkalni metali
Grupa, Perioda, Blok1, 7, s
Izgled-
Zastupljenost1,3 · 10-21[1] %
Atomske osobine
Atomska masa223,0197 u
Atomski radijus (izračunat)( -) pm
Kovalentni radijus260 pm
Van der Waalsov radijus348[2] pm
Elektronska konfiguracija[Rn] 7s1
Broj elektrona u energetskom nivou2, 8, 18, 32, 18, 8, 1
1. energija ionizacije393[3] kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanječvrsto
Kristalna strukturakubična prostorno centrirana
Gustoćanepoznata (oko 1870-2500) kg/m3
Tačka topljenjaoko 300[1] K (27 °C)
Tačka ključanjaoko 950[1] K (677 °C)
Molarni volumenm3/mol
Toplota isparavanjaoko 65 kJ/mol
Toplota topljenjaoko 2 kJ/mol
Brzina zvukam/s
Specifična električna provodljivostoko 3 · 106 S/m
Toplotna provodljivostoko 15 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj1
Elektrodni potencijaloko −2,92 V (Fr e− → Fr)
Elektronegativnost0,7 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
222Fr

sin

14,2 min β- 2,033 222Ra
223Fr

sin

21,8 min β- 2,033 222Ra
α 5,43 219At
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
Oznaka upozorenja nepoznata[4]
Obavještenja o riziku i sigurnostiR: /
S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element
Radioaktivni element

Radioaktivni element
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Francij u većim komadima ne postoji. Na osnovu općeg izgleda drugih elementa u istoj koloni periodnog sistema, moguće je pretpostaviti da bi francij također mogao biti metal visokog odsjaja, kada bi pošlo za rukom sakupiti ga u dovoljnoj količini da bi se mogao posmatrati u čvrstom stanju ili kao tečnost. Međutim, dobijanje takvog uzorka je gotovo nemoguće, jer bi ogromna toplota raspada (vrijeme poluraspada njegovog najduže živućeg izotopa je 22 minute) gotovo odmah isparila bilo koju vidljivu količinu elementa.

Ovaj element je otkrila Marguerite Perey 1939. u Francuskoj po kojoj je element i dobio ime. Francij je bio posljednji element koji je otkriven u prirodi prije nego što je sintetiziran.[b] Izvan laboratorije, francij je ekstremno rijedak, a samo u tragovima se može pronaći u rudama uranija i torija, gdje se izotop francij-223 neprestano formira i raspada. U svakom trenutku u cjelokupnoj Zemljinoj kori nalazi se samo 20 do 30 g francij; drugi izotopi (osim francij-221) su potpuno sintetički. Najveća količina proizvedena u laboratoriji bio je klaster sa više od 300 hiljada atoma francija.[5]

Historija

uredi

Već oko 1870. hemičari su pretpostavljali da bi trebao postojati još neki alkalni metal iza cezija sa atomskim brojem 87.[6] Prema Mendeljejevom načinu imenovanja previđenih elemenata nazivali su ga eka-cezij.[7] Istraživački timovi su pokušavali pronaći i izdvojiti nedostajući element, a u historiji je poznato najmanje četiri slučaja lažnih otkrića ovog elementa, prije nego je element zaista otkrila francuska fizičarka Marguerite Perey.

Jedan od takvih slučajeva bio je sovjetski hemičar D.K. Dobroserdov, koji je bio prvi naučnik koji je objavio otkriće eka-cezija odnosno današnjeg francija. Godine 1925. on je uočio slabu radioaktivnost u uzorku kalija, također alkalnog metala, te netačno zaključio da je nečistoća u uzorku zapravo eka-cezij. Međutim, radioaktivnost u uzorku potjecala je od prirodnog izotopa kalija koji je neznatno radioaktivan, kalij-40.[8] Svoje pretpostavke u vezi ovog otkrića je objavio kao i osobine eka-cezija, kojem je predložio naziv rusij prema svojoj domovini Rusiji.[9] Ipak, nedugo nakon toga, Dobroserdov je posvetio profesorskoj karijeri na Politehničkom institutu u Odesi te se nije više bavio istraživanjem ovog elementa.[8]

Sljedećih godina, engleski hemičari Druce i Loring analizirali su fotografije mangan(II) sulfata načinjene x-zrakama.[9] Uočili su spektralne linije za koje su pretpostavili da su zbog prisustva eka-cezija. Svoje otkriće elementa 87 su i objavili te predložili mu ime alkalinij, pošto bi to bio najteži alkalni metal.[8]

Osobine

uredi

Francij je najnestabilniji element koji se javlja u prirodi. Njegov najstabilniji izotop, francij-223, ima vrijeme poluraspada od samo 22 minute. U usporedbi s njim, astat kao drugi najnestabilniji prirodni element ima vrijeme poluraspada od 8,5 sati.[6] Svi izotopi francija raspadaju se na neki od tri elementa: astat, radij ili radon.[6] Francij je također manje stabilan od svih težih sintetičkih elemenata sve do elementa 105 (dubnij).[10]

Francij je alkalni metal čije hemijske osobine najvećim dijelom sliče ceziju.[10] On je teški element sa samo jednim valentnim elektronom,[11] te ima najveću ekvivalentnu težinu među svim elementima.[10] Tečni francij, ako se dobije, trebao bi imati površinsku napetost od 0,05092 N/m pri temperaturi svog topljenja.[12] Za francij je izračunato da mu se tačka topljenja nalazi oko 27 °C (80 °F, 300 K).[13] Međutim, ona nije sa sigurnošću određena zbog velike rijetkosti ovog elementa i njegove radioaktivnosti. Također, njegova tačka ključanja od 677 °C (1250 °F, 950 K) nije sa sigurnošću utvrđena.

Linus Pauling je procijenio elektronegativnost francija na 0,7 na Paulingovoj skali, što je isto kao i cezij;[14] ali je vrijednost za cezij kasnije promijenjena na 0,79. Ipak ne postoje eksperimentalni podaci koji bi omogućili da se vrijednosti za francij dodatno provjere.[15] Francij ima neznatno višu ionizacijsku energiju od cezija,[16] 392,811(4) kJ/mol u odnosu na 375,7041(2) kJ/mol kod cezija, što bi se očekivalo prema relativističkim efektima, te bi prema ovom cezij bio manje elektronegativan od francija. Fracij bi također trebao imati i veći afinitet prema elektronu od cezija, a ion Fr− bi trebao biti više polaribilan od iona cezija Cs−.[17] Za molekulu CsFr previđa se da bi imala francij na negativnom kraju dipola, za razliku od svih poznati heterodiatomnih molekula alkalnih metala. Francij-superoksid (FrO2) bi mogao imati mnogo više izražen kovalentni karakter od njegovih lakših kongenera; ova osobina mu se pripisuje zbog 6p elektrona u atomu francija koji su više uključeni u formiranje veze francij-kisik.[17]

Francij se kotaloži sa nekoliko soli cezija, kao što je cezij-perhlorat, čime nastaje mala količina francij-perhlorata. Ovaj proces kotaloženja se može koristiti za izdvajanje francija, putem adaptacije metode radiocezijskog kotaloženja koju su 1950ih razvili naučnici L.E. Glendenin i C.M. Nelson. Francij će se kotaložiti sa mnogim drugim solima cezija, uključujući jodate, pikrate, tartrate (također i rubidij-tartrat), hloroplatinate i volframosilikate. Također se kotaloži i sa volframosilicijskom i perhlornom kiselinom, gdje ne mora biti prisutan drugi alkalni metal kao nosilac (engleski: carrier), čime se omogućavaju i druge metode njegovog izdvajanja.[18][19] Gotovo sve soli francija su rastvorljive u vodi.[20]

Izotopi

uredi

Poznata su 34 izotopa francija, čije se atomske mase kreću od 199 do 232.[10] Francij ima i sedam metastabilnih nuklearnih izomera.[10] Francij-223 i francij-221 su jedini izotopi koji se javljaju u prirodi, mada je prvi daleko više rasprostranjen.[21]

Francij-223 je najstabilniji izotop ovog elementa, ima vrijeme poluraspada od 21,8 minuta,[10] a veoma je izgledno da izotop francija sa dužim vremenom poluraspada neće nikada biti otkriven niti sintetiziran.[22] Francij-223 je peti proizvod serije raspada aktinija kao "kćerinski" izotop aktinija-227.[23] Francij-223 se raspada u radij-223 beta-raspadom (energija raspada 1149 keV), dok se vrlo mala količina (0,006%) raspada alfa-raspadom na astat-219 (energija raspada 5,4 MeV).[24]

Francij-221 ima vrijeme poluraspada od 4,8 minuta.[10] On je deveti proizvod serije raspada neptunija, kao "kćerinski" izotop aktinija-225.[23] Francij-221 se dalje raspada u astat-217 putem alfa-raspada (energija raspada 6,457 MeV).[10]

Najmanje stabilni izotop osnovog stanja je francij-215, sa vremenom poluraspada od samo 0,12 μs. (alfa-raspadom energije 9,54 MeV prelazi u astat-211):[10] njegov metastabilni izomer, francij-215m je još nestabilniji sa vremenom poluraspada od samo 3,5 ns.[25]

Rasprostranjenost

uredi

Prirodna

uredi

Izotop 223Fr je rezultat alfa-raspada izotopa aktinija 227Ac i može se naći u tragovima u mineralima uranija i torija.[10] U nekom uzorku uranija, procjenjuje se da u svakom trenutku postoji samo jedan atom francija na svakih 1 × 1018 atoma uranija.[26] Također je izračunato da u svakom trenutku postoji najviše 30 g francija u Zemljinoj kori.[11]

Sinteza

uredi
 
Uzorak uranita u svakom momentu sadrži oko 100 hiljada atoma (oko 3,3 × 10-20 grama) francija-223.

Francij se može sintetizirati u nuklearnoj reakciji:

197Au 18O → 210Fr 5 n

Ovaj proces, razvijen na katedri za fiziku Državnog univerziteta New Yorka u Stony Brooku, daje izotope francija sa masama 209, 210 i 211,[27] koji su dalje izolirani pomoću magnetno-optičke "zamke" (MOT).[28] Stopa proizvodnje određenog izotopa zavisi od energije zrake kisika. Zraka kisika izotopa 18O iz uređaja LINAC na Univerzitetu Stony Brook ispaljena kreira 210Fr udarom o metu od zlata gdje se odvija nuklearna reakcija 197Au 18O → 210Fr 5n. Proizvodnja zahtijeva određeno vrijeme za razvoj i razumijevanje. Kritični postupak je metu od zlata dovesti vrlo blizu njene tačke topljenja te osigurati da je njena površina izrazito čista. Nuklearnom reakcijom nastaju atomi francija dosta duboko u meti, pa se oni moraju vrlo efikasno ukloniti. Ti atomi vrlo brzo dolaze na površinu zlatne mete te se otpuštaju u vidu iona, mada se to ne dešava uvijek. Ioni francija se vode pomoću elektrostatičnih sočiva sve dok ne dospiju na površinu vrelog itrija nakon čega ponovno postaju neutralni. Tada se francij ubrizgava u staklenu kuglu. Magnetno polje i laserske zrake hlade i održavaju atome. Iako atomi ostaju u "zamci" samo oko 20 sekundi prije nego što odlete (ili se raspadnu), stalan tok svježih atoma zamjenjuje one koji su nestali, održavajući broj "zarobljenih" atoma ugrubo stalnim nekoliko minuta ili duže. Prvobitno, u eksperimentu je zarobljeno oko hiljadu atoma francija. To je postepeno poboljšano pa je aparatura kasnije mogla zarobiti preko 300 hiljada neutralnih atoma francija odjednom.[5] To su neutralni metalni atomi u gasovitom nekonsolidiranom stanju. Zarobljeno je dovoljno francija da posebna video kamera može uhvatiti svjetlost koju odaju atomi dok fluoresciraju. Atomi francija imaju izgled svjetleće kugle prečnika oko 1 mm. To je bilo prvi put da je bilo ko uspio ikada "vidjeti" francij. Nakon toga, naučnici su proveli neka izuzetno osjetljiva mjerenja svjetla kojeg emitiraju i apsorbiraju zarobljeni atomi, dobijajući prve eksperimentalne rezultate od raznim tranzicijama između energetskih nivoa u atomima francija. Prva mjerenja su pokazala dobru korelaciju između eksperimentalnih vrijednosti i izračuna zasnovanih na kvantnoj teoriji. Druge sintetičke metode uključuju bombardiranje radija neutronima i bombardiranje torija protonima, deuteronima ili ionima helija.[22] Međutim, francij se do danas nije proizveo u dovoljnim količinama da bi mu se izmjerila gustoća.[6][13][26]

Upotreba

uredi

Zbog svoje stabilnosti i rijetkosti, ne postoji komercijalni način upotrebe francija.[11][23][26][29] Uglavnom se koristi za istraživačke svrhe u oblastima hemije[30] i strukture atoma. Istraživan je i njegov potencijal kao dijagnostička pomoć za razne vrste raka,[6] ali je ta aplikacija proglašena nepraktičnom.[26]

Sposobnost da se francij sintetizira, zarobi i ohladi, zajedno sa njegovom relativno jednostavnom atomskom strukturom, učinila ga je subjektom specijaliziranih spektroskopskih eksperimenata. Takvi eksperimenti doveli su do dosta određenijih podataka u vezi energetskih nivoa i konstanti vezivanja između subatomskih čestica.[31] Izučavanja svjetlosti emitirane pomoću lasera sa zarobljenim ionima izotopa francija-210 dala su pouzdane podatke o tranzicijama između atomskih energetskih nivoa, koji su poprilično slične onima koje su previđene teorijom kvantne mehanike.[32]

Napomene

uredi
  1. ^ Zapravo samo njegov najstabilniji izotop, francij-223.
  2. ^ Neki sintetički elementi, poput tehnecija i plutonija kasnije su nađeni i u prirodi.

Reference

uredi
  1. ^ a b c Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ Manjeera Mantina, Adam C. Chamberlin, Rosendo Valero, Christopher J. Cramer, Donald G. Truhlar (2009). "Consistent van der Waals Radii for the Whole Main Group". J. Phys. Chem. A. 113: 5806–5812. doi:10.1021/jp8111556.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  3. ^ SOLDE-Kollaboration[mrtav link], J. Phys. B 23, 3511 (1990)
  4. ^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
  5. ^ a b Luis A. Orozco (2003). "Francium". Chemical and Engineering News.
  6. ^ a b c d e Price Andy (20. 12. 2004). "Francium". Pristupljeno 19. 2. 2012.
  7. ^ Adloff, Jean-Pierre; Kaufman, George B. (25. septembar 2005). Francium (Atomic Number 87), the Last Discovered Natural Element Arhivirano 4. 6. 2013. na Wayback Machine. The Chemical Educator 10 (5). Pristupljeno 26. marta 2007.
  8. ^ a b c Marco Fontani (10. 9. 2005). "The Twilight of the Naturally-Occurring Elements: Moldavium (Ml), Sequanium (Sq) and Dor (Do)". International Conference on the History of Chemistry. Lisbon. str. 1–8. Arhivirano s originala, 24. 2. 2006. Pristupljeno 8. 4. 2007. Upotreblja se zastarjeli parametar |booktitle= (pomoć)
  9. ^ a b Van der Krogt Peter (10. 1. 2006). "Francium". Elementymology & Elements Multidict. Pristupljeno 8. 4. 2007.
  10. ^ a b c d e f g h i j CRC Handbook of Chemistry and Physics. 4. CRC. 2006. str. 12. ISBN 0-8493-0474-1.
  11. ^ a b c Winter Mark. "Electron Configuration". Francium. The University of Sheffield. Pristupljeno 18. 4. 2007.
  12. ^ Kozhitov L. V.; Kol'tsov V. B.; Kol'tsov A. V. (2003). "Evaluation of the Surface Tension of Liquid Francium". Inorganic Materials. 39 (11): 1138–1141. doi:10.1023/A:1027389223381.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  13. ^ a b "Francium". Los Alamos National Laboratory. 2011. Pristupljeno 19. 2. 2012.
  14. ^ Pauling Linus (1960). The Nature of the Chemical Bond (3 izd.). Cornell University Press. str. 93. ISBN 978-0-8014-0333-0.
  15. ^ Allred, A. L. (1961). "Electronegativity values from thermochemical data". J. Inorg. Nucl. Chem. 17 (3–4): 215–221. doi:10.1016/0022-1902(61)80142-5.
  16. ^ Andreev, S.V.; Letokhov, V.S.; Mishin, V.I. (1987). "Laser resonance photoionization spectroscopy of Rydberg levels in Fr". Physical Review Letters. 59 (12): 1274–76. Bibcode:1987PhRvL..59.1274A. doi:10.1103/PhysRevLett.59.1274. PMID 10035190.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  17. ^ a b Thayer John S. (2010). "Relativistic Effects and the Chemistry of the Heavier Main Group Elements": 81. doi:10.1007/978-1-4020-9975-5_2. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  18. ^ Hyde E. K. (1952). "Radiochemical Methods for the Isolation of Element 87 (Francium)". J. Am. Chem. Soc. 74 (16): 4181–4184. doi:10.1021/ja01136a066.
  19. ^ E. N K. Hyde Radiochemistry of Francium, Subcommittee on Radiochemistry, National Academy of Sciences-National Research Council; dostupno u Office of Technical Services, Dept. of Commerce, 1960.
  20. ^ Maddock, A. G. (1951). "Radioactivity of the heavy elements". Q. Rev., Chem. Soc. 3 (3): 270–314. doi:10.1039/QR9510500270.
  21. ^ Considine Glenn D. (2005). "Francium". Van Nostrand's Encyclopedia of Chemistry. New York: Wiley-Interscience. str. 679. ISBN 0-471-61525-0.
  22. ^ a b "Francium". McGraw-Hill Encyclopedia of Science & Technology. 7. McGraw-Hill Professional. 2002. str. 493–494. ISBN 0-07-913665-6.
  23. ^ a b c Considine Glenn D. (2005). Chemical Elements, u: Van Nostrand's Encyclopedia of Chemistry. New York: Wiley-Interscience. str. 332. ISBN 0-471-61525-0.
  24. ^ National Nuclear Data Center (1990). "Table of Isotopes decay data". Brookhaven National Laboratory. Arhivirano s originala, 31. 10. 2006. Pristupljeno 4. 4. 2007.
  25. ^ National Nuclear Data Center (2003). "Fr Isotopes". Brookhaven National Laboratory. Arhivirano s originala, 30. 6. 2007. Pristupljeno 1. 11. 2015.
  26. ^ a b c d Emsley John (2001). Nature's Building Blocks. Oxford: Oxford University Press. str. 151–153. ISBN 0-19-850341-5.
  27. ^ "Production of Francium". Francium. State University of New York at Stony Brook. 20. 2. 2007. Arhivirano s originala, 5. 4. 2007. Pristupljeno 26. 3. 2007.
  28. ^ "Cooling and Trapping". Francium. State University of New York at Stony Brook. 20. 2. 2007. Arhivirano s originala, 5. 4. 2007. Pristupljeno 1. 5. 2007.
  29. ^ Gagnon Steve. "Francium". Jefferson Science Associates, LLC. Pristupljeno 1. 4. 2007.
  30. ^ Haverlock TJ, Mirzadeh S; Moyer BA (2003). "Selectivity of calix[4]arene-bis(benzocrown-6) in the complexation and transport of francium ion". J Am Chem Soc. 125 (5): 1126–7. doi:10.1021/ja0255251. PMID 12553788.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  31. ^ Gomez E; Orozco, L A; Sprouse, G D (7. 11. 2005). "Spectroscopy with trapped francium: advances and perspectives for weak interaction studies". Rep. Prog. Phys. 69 (1): 79–118. Bibcode:2006RPPh...69...79G. doi:10.1088/0034-4885/69/1/R02.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  32. ^ Peterson I (11. 5. 1996). "Creating, cooling, trapping francium atoms" (PDF). Science News. 149 (19): 294. doi:10.2307/3979560. Arhivirano s originala (PDF), 27. 7. 2020. Pristupljeno 11. 11. 2009.

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Francij&oldid=3556974"