Deset malih crnaca

roman Agathe Christie iz 1939.

Deset malih crnaca (engleski: Ten Little Niggers[1][2] ili And Then There Were None) kriminalistički je roman Agathe Christie koji je 6. novembra 1939. izdao Collins Crime Club.[3] Prvo američko izdanje izdali su Dodd, Mead and Company u januaru 1940.[4] Roman govori o deseterici stranaca, ljudi koji naizgled nemaju nikakve veze jedan s drugim, ali zapravo su svi krivi za neko ubistvo za koje nisu osuđeni. Iako su njih 10 jedini gosti na otoku, jedan po jedan počinje umirati, a uzrok njihove smrti prati stihove poznate pjesme "Ten Little Niggers".

Deset malih crnaca
AutorAgatha Christie
Originalni nazivAnd Then There Were None
DržavaEngleska
Jezikengleski jezik
ŽanrKriminalistički
Vrsta djelaRoman
IzdavačCollins Crime Club
Datum izdanja6. novembar 1939.
Broj stranica214
Mjesto radnjeNigger Island
ISBN broj9536838052

Ovaj roman je daleko najpopularniji roman Agathe Christie, te ujedno i njen najprodavaniji. Prodan je u više od 100 miliona primjeraka, te je sedma najpopularnija knjiga svih vremena.[5] Ova je knjiga ekranizirana i dramatizirana nekoliko puta, a izašla je i u obliku videoigre.

Radnja

uredi

Deset ljudi, koji se međusobno ne poznaju, dolaze iz različitih društvenih slojeva i koji, naizgled, nemaju nikakvu međusobnu vezu, bivaju pozvani na izmišljeni Nigger Island, inspiriran otokom Burghom, koji se nalazi u blizini obale Devona.[6] Po dolasku, saznaju da su njihovi ekscentrični domaćini, izvjesni g. i gđa U. N. Owen (Ulick Norman Owen i Una Nancy Owen), trenutno odsutni, no da će im se pridružiti. U međuvremenu, o njima će se brinuti posluga, supružnici Thomas i Ethel Rogers. Gosti odlaze u svoje sobe gdje, svaki od njih, pronalazi čudni dio bric-à-braca, te uokvirenu dječiju brojalicu Deset malih crnaca.

Ten Little Niggers[7]

Ten little Niggers went out to dine;
One choked his little self and then there were nine.

Nine little Niggers sat up very late;
One overslept himself and then there were eight.

Eight little Niggers traveling in Devon;
One said he'd stay there and then there were seven.

Seven little Niggers chopping up sticks;
One chopped himself in halves and then there were six.

Six little Niggers playing with a hive;
A bumblebee stung one and then there were five.

Five little Niggers going in for law;
One got in Chancery and then there were four.

Four little Niggers going out to sea;
A red herring swallowed one and then there were three.

Three little Niggers walking in the zoo;
A big bear hugged one and then there were two.

Two Little Niggers sitting in the sun;
One got frizzled up and then there was one.

One little Nigger left all alone;
He went out and hanged himself and then there were none.

Prije večere, gosti su u dnevnoj sobi primijetili tacnu sa 10 figurica malih crnaca na njemu. U toku večere Rogers je, prema natuknici U. N. Owena, upalio gramofon i pustio ploču na kojoj je neidentificirani glas optužio svakog od gostiju za ubistvo. Marston je optužen za ubistvo dvoje djece zbog neoprezne vožnje, Rogersi za ubistvo svoje bivše poslodavke, Jennifer Brady, general MacArthur za ubistvo Arthura Richmonda, ljubavnika svoje supruge, Emily Brent za ubistvo svoje bivše sluškinje, Beatrice Taylor, sudija Wargrave za ubistvo Edwarda Setona, čovjeka za koga se smatralo da nije kriv, dr. Armstrong je u pijanom stanju ubio Louisu Clees za hirurškim stolom, Blore je optužen da je lažnim svjedočenjem uzrokovao smrt Jamesa Landora, Lomabrd je uzrokovao smrt 21 člana jednog afričkog plemena, a Vera Clythorne je optužena za ubistvo mladog Cyrila Hamiltona. Nakon početnog šoka (gđa Rogers je čak izgubila svijest), svaki od gostiju priznaje da je svjestan ubistva (ili da je u nekom obliku upleten u njega), ali negira bilo kakvu podložnost zakonskom procesu.

Ubrzo gosti shvate kako je dolazak na otok zapravo prevara, ali ne mogu otići. Narracottova brodica više ne dolazi, a oluja je izolirala otok. Ubrzo, jedan po jedan, gosti bivaju ubijeni prema stihovima brojalice, a nakon svakog ubistva, jedna figura maloga crnca biva uklonjena.

Prvi koji je preminuo bio je Anthony Marston, nakon što se ugušio od posljedica trovanja cijanidom koji mu je ubačen u piće. Gđa Rogers je tokom noći primila smrtonosnu dozu lijeka za spavanje, što je uzrokovalo njenu smrt i uperilo prst sumnje u njenog supruga. Sljedećeg jutra gosti kreću u potragu za g. Owenom, no ubrzo ustanove kako je otok prazan. General MacArthur je, u međuvremenu, boravio na plaži, s nostalgijom se sjećajući svoje supruge, da bi, na koncu, Veri Claythorne predvidio kako niko od njih neće napustiti otok. Dok je boravio na otoku, stijenom mu je smrskana lobanja, čime je postao treća žrtva. Istovremeno ustanove kako već 3 figurice malih crnaca nedostaju s pladnja. Sudija Wargrave, kao iskusni pravnik koji se susreo s raznim slučajevima, postavlja se za vođu grupe i prvi, javno i otvoreno, govori kako je ubica zapravo jedan od njih. Tada je zahtijevao da svako ispriča svoju priču, što je u ovoj ili onoj mjeri i uspio, a uspio je i pojasniti komično značenje imena U. N. Owen, što je protumačio kao "unknown" (engleski: "nepoznati"). Iste večeri Rogers je, iz predostrožnosti, zaključao figure malih crnaca, no sljedećeg je jutra nestao. Ubrzo su ga pronašli u vrtu, sasječenog napola pomoću sjekire kojom je cijepao drva, a nestao je i još jedan mali crnac. Gosti se počinju grupirati i upirati prst sumnje u ostale. Tog popodneva u kuhinji je, ubrizgavanjem cijankalija u vrat, ubijena Emily Brent, i to pomoću Armstrongove injekcije, zbog čega je isprva izgledalo kao ubod insekta, no kasnije je ta injekcija pronađena u vrtu, ispod prozora. Preostalih 5 gostiju postaje iznimno preplašeno, paranoično, pa čak i manično u jednom trenutku.

Na sljedećem sastanku Wargrave predloži da na jedno mjesto zaključaju sva potencijalna oružja, uključujući i Armstrongovu liječničku opremu, te njegove vlastite tablete za spavanje. Lombard priznaje kako je sa sobom ponio revolver, ali kad ga krenu potražiti, ustanove da je nestao. Svi sumnjaju kako ga je Lombard namjerno sakrio, te kako je on ubica, no on njihove argumente pobija tako što kaže da im, da stvarno jest ubica, sigurno ne bi rekao da ima revolver. Odlučivši kako je to najbolji način, dogovore se kako će se stalno držati zajedno, a skupinu će, u jednom trenutku, moći napustiti samo jedna osoba. Prva koja je iskoristila to pravo je Vera Claythorne, koja je otišla u svoju sobu na sprat, no ubrzo se odozgo začuje stravičan vrisak. Blore, Lombard i Armstrong potrče gore samo kako bi ustanovili da je Veru preplašila morska trava koju je neko položio na kuku u sredini njene sobe. Kako je na otoku nestalo struje, a već je bio mrak, Vera se prepala da je neko u sobi. Uskoro gosti ustanove da sudija Wargrave nije među njima, te brzo potrče dolje samo da bi se uvjerili u novo ubistvo. Sudija je stavljen u stolicu, s komično nataknutim komadom bijele vune Emily Brent na svojoj glavi (simbol sudstva) i s rupom od metka na čelu. Armstrong ode do njega i potvrdi da je zaista mrtav. Pokriju sudijino tijelo i odu na počinak, a Lombard uskoro ustanovi kako mu je pištolj vraćen.

Iste noći Blore je čuo korake u hodniku i otišao probuditi Lombarda kako bi istražili. Uskoro otkrivaju kako je Armstrong nestao. Bude Veru i njih troje provodi noć van kuće. Ujutro Blore odluči otići do kuće kako bi nešto pojeo, ostavivši tako Veru i Lombarda same. Uskoro, nakon što su rekli kako si međusobno vjeruju, čuju tup udarac. Odlaze provjeriti o čemu se radi samo da bi otkrili mrtovg Blorea, kome je glava smrskana velikim satom u obliku medvjeda koji je bačen iz Verine sobe. Isprva misle kako je Armstrong u kući, no ubrzo otkriju njegovo truplo u vodi. Nastupio je trenutak opće paranoje i obećanje da vjeruju jedno drugom palo je u vodu - počeli su međusobno sumnjati jedno u drugo. Vera tada lukavo zamoli Lombarda da izvuku Armstrongovo tijelo iz vode, na što se ovaj ironično nasmije. Dok su vukli tijelo, Vera mu je izvukla revolver iz džepa i uperila u njega. Lombard joj ga je pokušao preoteti, ali neuspješno, te ga je ova hladnokrvno propucala. Vera se tada zadovoljna, ali na rubu psihičkog sloma, vraća u kuću samo da bi u svojoj sobi našla omču i stolicu. Nastupio je psihički slom, kombiniran s traumom i grižnjom savjesti, koji je rezultirao time da se Vera popela na stolicu, stavila omču oko vrata i počinila samoubistvo, time dovršivši početni plan misterioznog domaćina U. N. Owena.

Epilog

uredi

Inspektor Maine, detektiv koji vodi slučaj na Nigger Islandu, raspravlja u Scotland Yardu sa sir Thomasom Leggeom o pojedinostima ovog tajanstvenog slučaja. Na samom otoku nema nikakvih tragova, a čovjek koji je kupio vilu za "U. N. Owena" dobro je prikrio svoje tragove, a i ubijen je na dan kada su putnici otišli na otok. Jedini trag koji im je ostao jesu dnevnici putnika, koji im omogućuju da djelomično utvrde hronologiju događaja, no smrti Blorea, Armstronga, Lombarda i Vere Claythorne ostaju misterij: Blore nije mogao baciti sat sam na sebe; Armstrongovo tijelo izvađeno je iz mora; Lombard je upucan na plaži, dok je njegov revolver pronađen ispred Wargraveove sobe. Činjenica da su na Lombardovom revolveru pronađeni Verini otisci prstiju, te da je sat kojim je ubijen Blore došao iz njene sobe upućuju na to da je Vera Claythorne "U. N. Owen", no jedan, ključni dokaz dokazuje suprotno. Stolica koju je Vera iskoristila kako bi se objesila kasnije je pomaknuta i pozicionirana uza zid, što znači da ona nikako nije mogla izvesti taj čin. Činjenica da je otok bio potpuno izoliran od kopna sprečavala je bilo koga da ode ili dođe na otok, što znači da je ubica morao biti jedan od njih. No, kako je policija pronašla sva trupla, svih 10 gostiju, inspektori ostaju u čudu zbog činjenice da ne mogu pronaći nikakvo valjano objašnjenje za slučaj.

Post scriptum

uredi

Ribar, vlasnik čamca Emma Jane, pronalazi pismo u boci nedaleko od obale Devona. Uskoro se ispostavlja da je poruka u boci zapravo lična ispovijest pokojnog sudije Wargravea. Wargrave otkriva kako je cijeli život imao sadistički temperament, kombiniran s izrazito oštrim osjećajem za pravdu: želio je mučiti, strašiti, ubiti, ali nikad nije mogao opravdati činjenicu da neko naudi nedužnoj osobi. Kao sudija, izdavao je nemilosrdne posljednje riječi i optužujuće presude, ali se ograničavao samo na one slučajeve u kojima bi se on sam dovoljno uvjerio u krivnju optuženika, uživajući gledati lice optuženog, lice puno straha zbog činjenice da će uskoro umrijeti. Ali sudijska halja nije bila dovoljna: on je sam, vlastoručno, želio počiniti ubistvo. Potaknut činjenicom da je smrtno bolestan, odlučio je pronaći one ubice koje pravda nije uspjela sustići. Odlučio ih je namamiti na otok. Kako je ubijao jednog po jednog, gledao je i likovao nad njihovim strahom, nad njihovim reakcijama, koje su neizbježno potvrđivale njihovu krivnju njegovom istesanom sudijskom oku. Također, ubijao je prema težini ubistava, prvo se riješivši onih čija su ubistva najblaža ili počinjena iz nemara, ili, pak, onih koji su osjećali najveću grižnju savjesti, ostavivši tako one najhladnokrvnije i najbrutalnije ubice za kraj, tvredći da ovi prvi tako "ne bi morali podnositi onu dugotrajnu napetost i strah koje sam namijenio težim krivcima".

Nakon što se riješio prvih 5 žrtava, Wargrave je lako nagovorio naivnog Armstronga da odglume sudijinu smrt, podmećući tako "crnu sipu" (u izvorniku "red herring" - "crvena haringa", tj. lažni trag; u prijevodu Mirana Stihovića koristi se fraza "crna sipa") pravom ubici, koji bi postao iznimno rastresen i lagahna meta za neizgled mrtvog sudiju. Iste večeri dogovorio je sastanak s Armstrongom samo da bi ga gurnuo s litice u njegovu smrt. Wargrave je, kao izvrstan psiholog, znao da će Armstrongov nestanak uzrokovati sumnju kod preostalih. Dok su istraživali otok, Wargrave se slobodno šetao kućom da bi, na koncu, iz Verine sobe bacio teški metalni sat u obliku medvjeda Bloreu na glavu, tako ga ubivši. Nakon toga je sa zadovoljstvom posmatrao kako Vera ubija Lombarda, te kako se na koncu i sama objesi. Wargrave je vratio stolicu koju je lukavo podmetnuo kako bi natjerao ionako rastresenu Veru da u psihotičnom napadu počini samoubistvo, napisao poruku, stavio ju u bocu i bacio je u more. Wargrave je priznao kako je žudio za posthumnim uvažavanjem ove njegove igre. Čak i ako se ovo pismo ne pronađe (sam je procijenio kako je šansa da se pronađe 1/100), ostavio je 3 traga koja optužuju direktno njega, ali je (tačno) pretpostavio kako slučaj neće biti riješen:

  1. Wargrave je bio jedini među pozvanima koji nije nepravedno uzrokovao smrt za koju je optužen. Edward Seton, za čije je ubistvo gramofon optužio Wargravea, stvarno jest bio kriv za ubistvo zbog kojeg ga je Wargrave poslao na vješala, no to je dokazano tek kasnije. Ironično je kako je jedini nedužni među pozvanima morao biti ubica.
  2. Dio pjesme koji govori o "crnoj sipi" sugerira kako je Armstronga prevario i u smrt odveo neko kome je ovaj vjerovao. Od svih preostalih gostiju, jedino bi uvaženi sudija Wargrave bio vrijedan doktorovog povjerenja.
  3. Znak od crvene gline, za koji je Armstrong rekao da je trag metka, sličan je znaku koji je Jahve dao Kainu nakon što je ovaj ubio svog brata Abela.

Na kraju, Wargrave opisuje kako planira ubiti sam sebe: kroz pištolj će provući elastičnu nit, vežući jedan kraj za svoje naočale, a drugi za vrata, Tada će, pomoću maramice (kako ne bi ostavio otiske), uzeti pištolj i ustrijeliti se u glavu. Njegovo će tijelo pasti unazad i biti u istom položaju u kojem ga je Armstrong ostavio. Inercijska sila koju će proizvesti pištolj povući će ga sve do vrata i odbaciti vani, u hodnik, i na kraju uzrokovati da se vrata zatvore. Nit će neprimjetno visiti s njegovih naočala, a maramica ne bi trebala uzrokovati sumnju. Tako će policija pronaći 10 trupala i nerješiv zločin na Nigger Islandu.

Wargrave se na kraju pokazao kao izniman psiholog. Uspio je, nakon samo jedne bezazlene ideje, skrojiti nevjerovatno ingeniozan plan, napraviti nedokučivu igru u kojoj on izlazi kao sigurni pobjednik i još, uz sve to, detaljno predvidjeti ponašanje svih prisutnih. Ako se izuzmu ona ubistva koja je sam počinio, možemo govoriti o briljantnosti njegovog plana nakon pakta s Armstrongom. Za svog je saveznika uzeo čovjeka koji je pod svaku cijenu želio preživjeti, čovjeka koji bi, vjerovatno, napravio sve samo da izvuče živu glavu i zato je, vrlo precizno, odabrao samo njega. No, znao je da će ga upravo ta njegova želja za životom koštati tog istog života. Blorea, lukavog detektiva, uspio je efektno namamiti do kuće i ubiti bez većih problema, a nakon toga je na red došla njegova teorija. Lombard je u sebi imao onaj životinjski instinkt za preživljavanje, ali Wargrave je znao šta se skriva u Veri Claythorne. Ona je bila potpuno psihički rastrojena, u stanju psihičkog sloma i bila je spremna učiniti sve, pa čak i ubiti Lombarda, kome je koliko toliko vjerovala, da preživi. Wargrave je to znao i (tačno) predvidio. Nakon toga, na red je došao posljednji čin njegove igre. Vera, uvjerena kako je preživjela igru, vraća se u kuću samo da bi, u svojoj sobi, našla omču. Njeno manično veselje se raspada, njena ličnost nestaje, ona postaje kao hipnotizirana u trenutku kad ugleda tu omču. Claythorne je doživjela onaj konačni psihički i nervni slom koji je Wargrave predvidio od samoga početka, i morala se, suočena sa grižnjom savjesti, činjenicom da je ubica i činjenicom da ipak nije pobijedila u toj igri, objesiti. Ona je, nesvjesno, izvršila Wargraveov naum i potvrdila njegov genij i znanje psihologije. Wargrave se tako na kraju, iako hladnokrvni, sadistički ubica, postavlja u ulogu neobičnog pravednika, čovjeka koji nekažnjena ubistva, najgore zločine, kažnjava na jednak način. On jest kriv, ali je kriv samo u toj mjeri što je neprimjerenom metodom učinio ono što je pravosuđe već davno trebalo učiniti. Potpunu osudu njegova lika sprečava jedino taj neosporivi osjećaj pravde koji je imao i koji ga je spriječio da nedužne osobe kazni bez povoda i opravdanja, a nije ga spriječio da rukom pravde dohvati one koji su to zaslužili. Sve u svemu, Wargraveov lik treba biti osuđen zbog 10 ubistava koje je izveo i/ili prouzročio, ali je ujedno i toliko kompleksan da se mora pogledati i s druge strane, čime se automatski ublažava njegova osuda, jer ipak on nije tipični ubica (iz romana Agathe Christie) - on je ubica koji ubija za pravdu.

Likovi

uredi

Ovaj opis i spisak likova preuzet je iz romana. Imena likova ili neki detalji vezani uz njih često su mijenjani prilikom filmskih ili pozorišnih adaptacija, tako da je sudija Wargrave u jednoj verziji bio sudija Quincannon, a Lombard je otpužen da je skrivio smrt svoje trudne djevojke.

Deset malih crnaca

uredi
  • Anthony James Marston je zgodan mladić, dobro građen, kovrdžave kose, preplanula lica i intenzivno plavih očiju, poznat po neopreznoj vožnji. Rođen je u bogatoj porodici, što mu je omogućilo mnoge privilegije. Owen ga je otpužio da je pregazio dvoje djece, što Marston, bez imalo grižnje savjesti, priznaje. Marston je bio prva Owenova žrtva i ubijen je trovanjem nakon što mu je u piće krišom stavljen cijankalij.
  • Ethel Rogers je kuharica na Nigger Islandu i Rogersova supruga. U romanu je opisana kao blijeda, sablasno beskrvna žena monotonog glasa, otmjena, kose začešljane od čela i čudnih, svijetlih i nemirnih očiju. Unatoč poštovanju koje je imala i efikasnosti koju je prikazivala, bila je prisiljena pomoći svom dominantnom suprugu Thomasu da zajedno ubiju svoju bivšu poslodavku, Jennifer Brady, za što ih Owen zajednički optužuje, tako što joj nisu davali lijekove, da bi nakon njene smrti naslijedili novac. Ona je druga Owenova žrtva, a ubijena je na spavanju tako što joj je ubrizgan otrov.
  • John Gordon MacArthur je penzionisani general iz Prvog svjetskog rata koga je Owen optužio da je Arthura Richmonda, ljubavnika svoje supruge, poslao na "samoubilačku" misiju i tako prouzročio njegovu smrt. Od samoga početka pesimistično tvrdi kako niko neće napustiti ovaj otok, što kasnije kaže Veri. Nedugo nakon toga, postaje Owenova treća žrtva nakon što mu je glava smrskana stijenom dok je sjedio na plaži.
  • Thomas Rogers je batler na Nigger Islandu i suprug gđe Rogers. Owen ga je optužio da je, zajedno sa svojom suprugom, ubio Jennifer Brady, svoju bivšu poslodavku, samo kako bi naslijedio novac. Rogers je bio Owenova četvrta žrtva, a ubijen je rano ujutro tako što je sjekirom presječen na dva dijela. Njegovo ubistvo bilo je najbrutalnije od svih 10 koja će se dogoditi.
  • Emily Caroline Brent je zatvorena, konzervativna žena, iznimno strogih moralnih principa, koja konstantno čita i citira Bibliju kako bi opravdala manjak saosjećanja za sve koji se nalaze oko nje. Owen ju je optužio da je ubila svoju sluškinju, Beatrice Taylor, koja je ostala trudna nakon izvanbračne veze. Brentova ju je prvo otpustila, a nakon što ju je odbila i vlastita porodica, Taylor se bacila u rijeku i ubila. Cijelo je vrijeme poricala krivnju, a nije pokazala ni trunku saosjećanja jer je, prema pretjerano strogim pravilima Biblije, samoubistvo bilo još veći grijeh. Nakon što je ostala sama u dnevnom boravku, ubijena je ubrizgavanjem cijankalija u vratnu arteriju (preko lječničke injekcije), postavši Owenova peta žrtva.
  • Lawrence Wargrave je penzionisani sudija, poznat po čestom korištenju smrtne kazne kao konačne presude u toku svojih procesa. Owen ga je optužio da je Edwarda Setona, čovjeka za koga se smatralo da nije kriv, bez dovoljno dokaza osudio na smrtnu kaznu. Za Wargravea se mislilo da je šesta Owenova žrtva nakon što su ga pronašli upucanog, a i poklapalo se sa stihom koji govori o odlasku na sud. Ali kasnije se otkrilo kako je upravo sudija Wargrave tajanstveni g. Owen. Na samom kraju, nakon što vidi kako se Vera Claythorne objesila, propuca si glavu i tako dovrši svoj zadatak.
  • Dr. Edward George Armstrong je hirurg sa Harley Streeta koga je Owen optužio da je, pod utjecajem alkohola, ubio pacijenticu Louisu Clees tokom operacije. Ubrzo nakon Wargraveovog lažnog ubistva, Owen je ubio i Armstronga tako što ga je gurnuo sa stijene u more. Njegovo je tijelo neko vrijeme bilo nestalo, tako da su preživjeli misili da je on Owen i krenuli su u potragu za njim, no ubrzo je njegovo tijelo otkriveno, čime je roman ušao u svoj klimaks.
  • William Henry Blore bivši je policijski inspektor koji sad radi kao privatni detektiv. Owen ga je optužio da je nedužnog čovjeka, Jamesa Landora, poslao na doživotni zatvor nakon što je primio mito i krivo svjedočio. Landor je kasnije umro u zatvoru. Bio je Owenova osma žrtva, a ubijen je tako što mu je teški sat u obliku medvjeda bačen na glavu s prvog sprata kuće.
  • Philip Lombard bivši je vojnik i avanturist koji živi bez ikakvih prihoda. Na otok dolazi bez ikakvog novca, ali sa sobom nosi napunjeni revolver. Iako ima reputaciju čovjeka koji se lahko izvlači iz teških situacija, Owen ga je optužio da je skrivio smrt jednog afričkog plemena. Rečeno je kako je ukrao hranu tom plemenu i tako ih ostavio da izgladne i umru. Iako nije bio doslovna Owenova žrtva (što znači da ga nije ubio on lično), ubila ga je Vera, koja mu je ukrala revolver, misleći tada da je on ubica.
  • Vera Elizabeth Claythorne mlada je učiteljica, sekretarica i bivša guvernanta koja uglavnom obavlja poslove sekretarice nakon što je njen posljednji posao guvernante završio smrću njenog štićenika. Dozvolila je malenom Cyrilu Hamiltonu da sam pliva u dubokom moru, iako je znala da nije dobar plivač, gdje se ovaj utopio, i to sve s ciljem kako bi Cyrilov brat, Hugo Hamilton, dobio nasljedstvo i oženio se njom. No, plan je propao kad je Hugo shvatio šta je napravila. Iako je od svih prisutnih jedina pokazala iskrenu grižnju savjesti, Owen je odlučio da će upravo ona najviše patiti i tako odredio da ostane posljednja preživjela. Svoj kraj doživi kad uđe u svoju sobu, nakon što je već upucala Lombarda i vidjela sve ostale kako su umrli, i pronađe konopoac za vješanje na kuki koja se nalazila na sredini plafona njene sobe. Ispod kuke se nalazila malena stolica. U stanju potpunog psihičkog sloma, uzrokovanog grižnjom savjesti i traumatskim iskustvom, Vera se penje na stolicu, namjesti konopac, odgurne stolicu i tako se objesi, poštujući tako posljednji stih pjesme.

Ostali likovi

uredi
  • Sir Thomas Legge i inspektor Maine, dvojica policajaca koja razgovaraju o zločinu u epilogu djela.
  • Isaac Morris, čovjek koga je Owen unajmio kako bi nagovorio Phillipa Lombarda da dođe na otok, uz plaću od 100 gvineja. Kako je navedeno u post scriptumu knjige, Morris je preminuo nakon uzimanja tablete koju mu je dao Owen, a za koju je mislio da je lijek protiv gastritisa. Njegov zločin bio je taj da je mladoj djevojci ilegalno prodao drogu koja ju je ubila.
  • Fred Narracott, mornar koji je ljude doveo do otoka. Nakon toga se više ne pojavljuje.

Historija izdanja

uredi

Roman je izvorno štampan u Britaniji 1939. pod naslovom Ten Little Niggers (Deset malih crnaca).[1][2] Sve ono što je kasnije preimenovanu u "Indijance" u izvornom romanu bilo je vezano uz "crnce", pa se tako i neslavni otok zove Nigger Island[2], a ne Indian Island, dok je pjesma također govorila o crncima, a ne o Indijancima.[2]

Britanska serijalizacija romana izlazila je u Daily Expressu od utorka, 6. juna, do subote, 1. januara 1939. Svaki je nastavak imao jednu "Prescottovu" ilustraciju, a prvi je nastavak imao ilustraciju otoka Burgha u Devonu, koji je bio inspiracija za lokaciju romana. Ova serijalizacija nije sadržavala podjelu prema poglavljima.[8]

U SAD-u serijalizacija je štampana u Saturday Evening Postu u 7 dijelova, od 20. maja do 1. januara 1939, s ilustracijama Henryja Raleigha. Knjiška verzija izdana je samostalno u januaru 1940. Oba izdanja romana koristila su "blaži" naziv And Then There Were None (I ne ostade nijedan). Ekranizacija iz 1945. također je nosila ovaj naslov, a izdanje drame iz 1946. nosilo je naslov Ten Little Indians (Deset malih Indijanaca), pod kojim je i izvedena na Broadwayju. Američko izdanje iz 1964. također je nosilo ovaj naslov.

Britanska izdanja koristila su originalni naslov sve do 1980-ih, a prvo izdanje koje je nosilo naslov And Then There Were None izašlo je tek 1985.[9] Danas se u anglofonim zemljama najčešće koristi naziv And Then There Were None, dok to i nije praksa u drugim zemljama. Izdanja u drugim zemljama još su uvijek zadržala originalni naziv, tako da je u Grčkoj djelo dostupno pod naslovom Δέκα Μικροί Νέγροι, u Bugarskoj kao Десет малки негърчета, u Španiji kao Diez negritos, u Rumunija kao Zece negri mititei[10], u Francuskoj kao Dix petits nègres[11], a u Mađarskoj kao Tíz kicsi néger. Italijansko izdanje nosi naslov Dieci piccoli indiani, što je referenca na "Indijance". Holandsko 18. izdanje iz 1994. još uvijek koristi originalni naslov Ten Little Niggers. Sovjetska filmska adaptacija iz 1987. nosi naslov Десять негритят, dok računarska igra umjesto crnaca i Indijanaca naslov pjesme mijenja u "Deset malih mornara".

Na području bivše Jugoslavije do 2006. izdano je 7 izdanja ovog romana.[12] Prvo od njih bilo je iz 1964. pod naslovom Deset malih crnaca. Prijevod je uradio Ranko Bugarski, a ovo je izdanje štampano u Sarajevu.[12] Prvo hrvatsko izdanje iz 1977. bilo je ujedno i drugo izdanje ovog romana u Jugoslaviji. U prijevodu Sanje Tamburasev, djelo je u 261 stranici štampano u izdanju Globusa u Zagrebu.[12] 1986. izlazi dvostruko izdanje knjige na srpskom (štampano u Novom Sadu) i hrvatskom jeziku (štampano u Zagrebu).[12] 1993. izlazi novo srpsko izdanje štampano u Beogradu u prijevodu Ane Smiljanić.[12] 2004. Vera Bostjančič-Turk prevela je prvo slovensko izdanje knjige pod naslovom In potem ni bilo nikogar več. Ovo je jedino izdanje knjige na području bivše Jugoslavije koje je kao naslov koristilo And Then There Were None.[12] Najskorije izdanje knjige, ponovo pod naslovom Deset malih crnaca, izašlo je u Beogradu 2006. u prijevodu Nadežde Ciprančić.[12] Dakle, sva izdanja na području bivše Jugoslavije (osim slovenskog iz 2004) koristila su izvorni britanski naslov Ten Little Niggers i pod naslovom Deset malih crnaca štampali knjigu u svojim zemljama. Zanimljivo je kako je čak i slovensko izdanje dramatizacije ovog romana također izdano pod naslovom Deset malih crnaca.

  • Christie, Agatha (novembar 1939). Ten Little Niggers. London: Collins Crime Club. OCLC 152375426. tvrdi uvez, 256 str. (1. izdanje)
  • Christie, Agatha (januar 1940). And Then There Were None. New York: Dodd, Mead. OCLC 1824276. Hardback, 264 str. (prvo američko izdanje)
  • 1944, Pocket Books, mehki uvez, 173 str. (br. 261)
  • 1947, Pan Books, mehki uvez, 190 str. (br. 4)
  • 1958, Penguin Books, mehki uvez, 201 str. (br. 1256)
  • Christie, Agatha (1963). And Then There Were None. London: Fontana. OCLC 12503435. mehki uvez, 190 str. (reprint iz 1985. bilo je prvo britansko izdanje romana pod naslovom "And Then There Were None".[13])
  • Christie, Agatha (1964). Ten Little Indians. New York: Pocket Books. OCLC 29462459. (prvo izdanje pod naslovom Ten Little Indians)
  • 1964, Washington Square Press (mehki uvez - profesorsko izdanje)
  • Christie, Agatha (1977). Ten Little Niggers (Greenway edition izd.). London: Collins Crime Club. ISBN 0002318350. |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć) Sabrana djela, tvrdi uvez, 252 str. (Osim reprinta Fontaninog izdanja iz 1963, ovo je jedno od posljednjih izdanja na engleskom jeziku pod naslovom "Ten Little Niggers"[14])
  • Christie, Agatha (1980). The Mysterious Affair at Styles; Ten Little Niggers; Dumb Witness. Sydney: Lansdowne Press. ISBN 0701814535. Kasno australijsko izdanje koje koristi izvorni engleski naslov.
  • Christie, Agatha; N J Robat (prije.) (1981). Ten Little Niggers (3. izdanje izd.). Culemborg: Educaboek. ISBN 9011851536. (kasno holandsko izdanje knjige koje zadržava originalni engleski naslov)
  • Christie, Agatha (1986). Ten Little Indians. New York: Pocket Books. ISBN 0671552228. (posljednje izdanje pod naslovom "Ten Little Indians").

Značaj i kritike

uredi

Deset malih crnaca jedno je od najpoznatijih djela Agathe Christie. Pišući za The Times Literary Supplement, Maurice Percy Ashley je 11. novembra 1939. napisao:

...Ako u svojoj sljedećoj knjizi bude imala imalo detekcije, neće nedostajati ubistava. Ipak, postoji određeni osjećaj monotonije koji je neizbježan zbog regularnosti ubistava, koji je možda prikladniji novinama u nastavcima nego romanu. Ali ipak, tu je ingeniozni problem oko imenovanja ubice. Samo jako lukav čitalac to može pogoditi...[15]

Mnogi drugi kritičari jednako su hvalili ovo djelo. Isaac Anderson je 25 februara 1940, pišući za The New York Times Book Review, detaljno obradio okolnosti radnje do trenutka kad "glas" optuži goste za njihove zločine, da bi nakon toga napisao:

...Kad budete čitali šta se događa dalje, nećete vjerovati, ali ćete i dalje nastaviti čitati, a kad se nevjerovatni događaji počnu nizati jedan za drugim, još uvijek nećete prestati. Cijela ta stvar potpuno je nemoguća i potpuno fascinantna. Ovo je najkompleksnija misterija koju je Agatha Christie napisala i ako je ijedan pisac uspio nadmašiti tu složenost, njegovo ime je zaboravljeno. Govorimo, naravno, o misterijima koji imaju logička objašnjenja, kao što ova ima. Ovo jest nevjerovatna priča, istina, ali mogla se dogoditi....[16]

Kvaliteta ove knjige bila je tolika da su je mnogi uspoređivali s njenim hitom iz 1926 - Ubistvo Rogera Ackroyda. 16. marta 1940. jedan je neimenovani recenzent za Toronto Daily Star napisao:

...Drugi su pisali bolje romane nego Agatha Christie, ali niko nije nadmašio njene ingeniozne radnje i iznenađujuće završetke. Sa Deset malih crnaca... ona je na vrhuncu ingenioznosti i iznenađenja... i, zaista, iznad standarda u usporedbi s njenim nedavnim djelima i jako blizu 'Rogeru Ackroydu'...[17]

Ostali su kritičari doslovno slavili spletke, obrate i iznenađujući završetak ovoga djela. Maurice Richardson je u izdanju The Observera od 5. novembra 1939. napisao pomalo rapsodičnu kritiku djela: "Nije ni čudo što je ova posljednja knjiga Agathe Christie njene izdavače bacila u trans. Ipak, nećemo se upuštati u neke uvredljive usporedbe s 'Rogerom Ackroydom', već ćemo kazati kako je roman 'Deset malih crnaca' jedan od najboljih i najkompleksnijih što je Agatha Christie napisala. Također se nećemo upuštati u ozbiljnije analize jer djelo je toliko šokantno da bi i najmanja naznaka mogla pokvariti čitanje nekom čitaocu, a mislim da bi radije htjeli iskusiti užitak čitanja nego cjelovitost kritike. Naracija i karakterizacija na samom su vrhu njenog opusa. Radnja možda i jest umjetna, ali je zabavna, briljantno lukava, čvrsto konstruirana i bez ikakvih lažnih 'crnih sipa' koje katkad uništavaju djelo."[3]

Robert Barnard, jedan noviji kritičar, složio se sa svojim kolegama i dodao: "Napeta i zlokobna kriminalistička priča/triler. Zatvorena sredina i kontinuirana ubistva završavaju jednim logičkim krajem, a nebuloze i opća čitalačka nevjerica lukavo su izbjegnuti. Vjerojatno najpoznatije njeno djelo, a sigurno među najboljima."[18]

Neki su savremeni kritičari ipak malo negativnije pristupili analizi djela, smatrajući kako su originalni naslov djela i smještanje na Nigger Island sastavni dio djela. Alison Light tvrdi: "Ovi se elementi mogu, automatski, gledati kao nekakvi stvaraoci napete 'nepoznatosti', mjesta gdje će se otkriti ona 'tamna strana' Engleza."[19] No, ovakvi su stavovi kritike u manjini i malo se kritičara oslanja na ovakva mišljenja. Među savremenim kritičarima koji su hvalili djelo spadaju recenzenti novina kao što su Houston Chronicle, The New York Times, People, The Atlantic Monthly, The Detroit News, Times Literary Supplement, Sunday Telegraph, Library Journal, New York Herald Tribune, Chicago Sun-Times, a na djelo se pozitivno osvrnuo i kritičar Ivica Župan.[20]

Adaptacije

uredi

Deset malih crnaca ima više adaptacija nego ijedno drugo djelo Agathe Christie, ali zbog tematike izvornog romana, brojne su adaptacije koristile alternativni kraj iz dramske adaptacije iz 1943 (koju je također napisala Christie), te su često mijenjali imena i lokaciju radnje.

Drama

uredi

1943. sama Agatha Christie odlučila je adaptirati svoj roman u istoimenu dramu. Tokom rada na drami, složila se s producentima kako je originalni završetak romana previše mračan za izvedbu na sceni, te kako ne bi bilo baš privlačno da na kraju ne ostane niko ko bi ispričao priču. Tako je smislila novi, alternativni kraj, u kojem se ispostavi kako Lombard i Vera nisu krivi za zločine za koje su optuženi, te kako se na kraju zaljube jedno u drugo. Došlo je i do promjene nekih imena, tako da je general MacArthur postao general McKenzie, najvjerovatnije zbog činjenice da je stvarni general Douglas MacArthur igrao vrlo važnu ulogu u Drugom svjetskom ratu. 14. oktobra 2005. Kevin Elyot piše novu verziju drame, koja je, pod režijom Stevena Pimlotta, izvedena u pozorištu "Gielgud", a razlika između ove i izvorne drame jeste ta što je Elyot vratio izvorni kraj romana u dramu, tako da su i Blore i Lombard ubijeni, a Vera se objesila.

Filmskih adaptacija ovog romana bilo je mnogo, upravo zbog zanimljive tematike i neuobičajene radnje koja se u njemu prikazuje. Prva adaptacija bila je ona iz 1945, koju je režirao René Clair, a u kojoj su glumili Walter Huston i Barry Fitzgerald. Iako se ova adaptacija nije držala originalnog kraja, postala je izuzetan hit. Sljedeća adaptacija, pod nazivom Deset malih Indijanaca, uslijedila je 1965. pod režiserskom palicom Georgea Pollocka, režisera koji se već prije istaknuo adaptacijom četiriju djela o gđici Marple, u kojima je glumila Margaret Rutherford. Ovaj film preselio je radnju s otoka na izolirano planinsko zimovalište u Austriji. Adaptacija iz 1974, u režiji Petera Collinsona po scenariju Petera Welbecka, bila je prva engleska adaptacija ovog djela snimljena u boji. Ova verzija smještena je u hotel u jednoj iranskoj pustinji, a među glumcima koji su učestvovali bili su Charles Aznavour, Richard Attenborough i Orson Welles. 1987. Stanislav Govoruhin režirao je i adaptirao roman u film pod naslovom Десять негритят. Ovo je bila prva i, za sada, jedina ruska/sovjetska adaptacija djela, ali i jedina koja je na filmskom platnu prikazala originalni kraj romana u kojem svih 10 "crnaca" umre. Istaknutu ulogu u ovom filmu zabilježio je Vladimir Zeldin, koji je vjerodostojno tumačio lik sudije Wargravea. Najnovija adaptacija je ona Alana Birkinshawa iz 1989, u kojoj se radnja dešava tokom safarija u Africi.

1965. napravljena je i indijska adaptacija romana pod naslovom Gumnaam. Radnja ovog filma smještena je u izolirano indijsko mjesto na moru. Film 5 Bambole per la Luna d'Agosto jest italijanska giallo adaptacija iz 1970, koju je režirao Mario Bava.

Televizija

uredi

Napravljeno je i nekoliko različitih televizijskih adaptacija romana. Dobar primjer su dvije različite britanske adaptacije - jedna BBC-jeva iz 1949 i jedna koju je 1959. napravio ITV. Kao dodatak tome napravljena je i američka verzija, pod naslovom Deset malih Indijanaca, koju su režirali Paul Bogart, Philip F. Falcone, Leo Farrenkopf i Dan Zampino, a za koju je scenarij napisao Philip H. Reisman Jr. Ova se verzija vjerno držala knjige. 1969. Hans Quest je za ZDF napravio zapadnonjemačku adaptaciju pod naslovom Zehn kleine Negerlein. Sljedeće će godine Pierre Sabbagh napraviti francusku verziju pod naslovom Dix petits nègres. Američka mini serija u 13 nastavaka, Otok smrti (Harper's Island), nije direktna adaptacija ovog romana, ali se u mnogim elementima poklapa s njegovom radnjom.

Ostalo

uredi

Film Studija u grimizu iz 1933, koji je napravio K.B.S. Productions Inc, snimljen je 9 godina prije izlaska knjige, ali uveliko odgovara radnji knjige.[21] Iako se ovdje radi o filmu o Sherlocku Holmesu, radnja ovog filma nema nikakve veze sa istoimenim romanom sir Arthura Conana Doylea. U ovoj se priči govori o "Deset malih debeljka". Autor scenarija filma, Robert Florey, rekao je kako ne vjeruje da je Christie pogledala Studiju u grimizu, ali je dodao kako bi smatrao komplimentom da je njegov scenario poslužio kao inspiracija.[22] Uz sve navedene adaptacije, napravljeno je i nekoliko parodija ovog romana. Jedan od njih je brodvejski mjuzikl iz 1976, naslovljen Something's Afoot, u kojem je Tessie O'Shea tumačila stariju detektivku sličnu gđici Marple. Radnja mjuzikla događa se na izoliranom engleskom imanju, gdje je šestero ljudi pozvano u goste na vikend. Gosti, zajedno s 3 člana posluge i jednim slučajnim gostom koji je rekao da je zalutao na imanje, bivaju ubijani jedan po jedan, neki čak i pred očima publike, da bi se na kraju otkrio tajni identitet ubice. Kao bis, ubijeni članovi postave otpjevaju pjesmu "I Owe It All to Agatha Christie". Jedna epizoda serije Remington Steele, pod naslovom "Steele Trap", navodno prati radnju romana poprilično detaljno. Clairova verzija iz 1945. također se nekoliko puta spomene. Jedna epizoda animirane serije Spider-Man and His Amazing Friends, naslovljena "7 Little Superheroes", govori o tome kako se 7 superheroja jedan po jedan nađu na tajanstvenom otoku, a otimani su u skladu s pjesmom. Jedna epizoda serije Dječak upoznaje svijet, pod naslovom "And Then There Was Shawn", parodira radnju romana, dok se u anime seriji Dragon Ball jedna epizoda zvala "Then There Were Eight".

Još jedan japanski anime, Urusei Jacura, svoju 75. epizodu (nazivanu još i "And Then There Were None") temeljio je na ovom romanu. U toj epizodi, 10 od 11 likova naizgled umire i tako ostavlja jednog lika samog da otkrije ubicu. Na kraju otkrije kako je sve to zapravo lukavo konstruirana farsa koju su mu njegovi prijatelji priredili kako bi ga prestrašili. Umjesto pjesme "Deset malih crnaca", korištena je pjesma "Cock Robin".

Japanski manga Umineko no Naku Koro ni uveliko je inspiriran ovim romanom. Sličnosti su vidljive u činjenici što su likovi zarobljeni na otoku tokom jedne oluje, što umiru jedan po jedan prema tekstu jedne brojalice, te u izglednoj "nerješivosti" slučaja, kao i u nizu tzv. "closed room" situacija. 2005. godine kompanija The Adventure Company izdala je videoigru Agatha Christie: And Then There Were None, prvu iz serijala igara temeljenih na romanima Agathe Christie. Iako u velikoj mjeri prati radnju romana, igra inkorporira vlastitu varijantu kraja, drugačiju od svih prikazanih do sada, lik Freda Narracotta (koji je u romanu samo kapetan broda koji likove odvodi na Nigger Island) kao istraživača, nova mjesta (koja se u romanu ne spominju) i mogućnost tri alternativna kraja (spase se dva lika, spasi se jedan lik, svi umiru), tako da konačni ishod igre ovisi isključivo o igraču. Tokom februara 2008. igra je izašla i na Wii-ju.

30. aprila 2009. HarperCollins izdao je strip Deset malih crnaca, koji je adaptirao François Rivière, a ilustrirao Frank Leclercq.

Reference

uredi
  1. ^ a b Peers, C; Spurrier A & Sturgeon J (1999). Collins Crime Club – A checklist of First Editions (2nd ed.). Dragonby Press. str. 15. ISBN 1-8711-2213-9.
  2. ^ a b c d Pendergast, Bruce (2004). Everyman's Guide To The Mysteries Of Agatha Christie. Victoria, BC: Trafford Publishing. str. 393. ISBN 1412023041. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "pendergast" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  3. ^ a b "Review of Ten Little Niggers". The Observer. 5. 11. 1939. str. 6.
  4. ^ "American Tribute to Agatha Christie - The Classic Years: 1940-1944". Pristupljeno 24. 11. 2008.
  5. ^ Davies, Helen; Marjorie Dorfman, Mary Fons, Deborah Hawkins, Martin Hintz, Linnea Lundgren, David Priess, Julia Clark Robinson, Paul Seaburn, Heidi Stevens, and Steve Theunissen (14. 9. 2007). "21 Best-Selling Books of All Time". Editors of Publications International, Ltd. Arhivirano s originala, 25. 5. 2012. Pristupljeno 25. 3. 2009.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. ^ Poole S & Wagstaff V (2004). Agatha Christie: A Reader's Companion. London: Aurum Press. str. 160–67. ISBN 1-84513-015-4. Pristupljeno 2008.. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)
  7. ^ Zbog nemogućnosti korištenja bosanskog prijevoda pjesme, u članak je ubačena izvorna verzija, kako bi se ilustrirala pjesma, ali i radnja romana, koja uveliko zavisi od pjesme.
  8. ^ Arhiva British Libraryja (Novine - Colindale). Polica: NPL LON LD3 i NPL LON MLD3.
  9. ^ British National Bibliography for 1985. British Library. 1986. ISBN 0-7123-1035-5
  10. ^ "Zece negri mititei" si "Crima din Orient Express", azi cu "Adevarul"
  11. ^ Amazon.fr: Dix petits nègres, nouvelle édition: Livres: Agatha Christie
  12. ^ a b c d e f g "O izdanjima djela u SFRJ". Arhivirano s originala, 8. 11. 2010. Pristupljeno 17. 7. 2010.
  13. ^ British National Bibliography British Library. 1986. ISBN 0-7123-1035-5
  14. ^ Whitakerova lista knjiga za 1977. "J. Whitaker and Sons Ltd", 1978. ISBN 0-85021-105-0
  15. ^ The Times Literary Supplement 11. novembra 1939. (str. 658)
  16. ^ The New York Times Book Review 25. februar 1940 (str. 15)
  17. ^ Toronto Daily Star 16. mart 1940 (str. 28)
  18. ^ Barnard, Robert. A Talent to Deceive – an appreciation of Agatha Christie - Revised edition (str. 206). "Fontana Books", 1990. ISBN 0-00637474-3
  19. ^ Light, Alison. Forever England: Femininity, Literature, and Conservatism Between the Wars. "Routledge", 1991 (str. 99). ISBN 0-415-01661-4
  20. ^ Agatha Christie: Deset malih crnaca, "V.D.T. Publishing", Zagreb, 2002.
  21. ^ Taves, Brian. Robert Florey, the French Expressionist. New Jersey: Scarecrow Press, 1987, str. 152; ISBN 0-8108-1929-5
  22. ^ Taves (1987), str. 153