Wikipedia

Acoraceae

Acorus je jedan od rodova monokotiledonskih cvjetnica. Nekada je bio smješten u porodici Araceae (aroidi), ali novije klasifikacije svrstavaju ga u vlastitu porodicu Acoraceae i red Acorales, od kojih jedini rod potiče iz najstarije sačuvane linije monokotiledona.[1][2][3]

Acoraceae
(Porodica iđirota)
(Vidi IUCN-ov crveni popis kratica)
Acorus calamus
Acorus calamus
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaTracheophyta
RazredLiliopsida
RedAcorales
Reveal
PorodicaAcoraceae
Martinov
Sinonimi
Calamus Garsault

Neke starije studije pokazale su da je bio postavljen u red Alismatales, koji također uključuje aroide (Araceae), Tofieldiaceae i nekoliko porodica vodenih monokotiledona (npr. Alismataceae, Posidoniaceae). Međutim, savremene filogenetske studije pokazuju da je Acorus sestrinski svim ostalim monokotiledonama. Uobičajena imena uključuju Calamus i slatka zastava.

Rod je porijeklom iz Sjeverne Amerike i sjeverne i istočne Azije, a naturaliziran je u južnoj Aziji i Evropi još iz drevnog uzgoja. Poznate divlje populacije su diploidne, osim nekih tetraploidnih] u istočnoj Aziji, dok su kultivirane biljke sterilni triploidi, vjerovatno hibridnog porijekla između diploidnih i tetraploidnih oblika.

Obilježja

uredi
 
Habitus vrste Acorus calamus

Imaju neupadljive cvjetove, raspoređene na bočnom spadiksima (zadebljana, mesnata osovina). Za razliku od aroida, ne postoji spate (velika brakteja, koja obuhvata spadiks). Spadiks je dug oko 4–10 cm, a zatvaraju ga listovi. Brakteja može biti deset puta duža od spadiksa. Listovi su linearni s cijelovitom marginom.

Taksonomija

uredi

Iako je porodica Acoraceae prvotno opisana 1820. godine, od tada je rod Acorus, u većinu klasifikacijskih sistema, uobičajenono uključivan u Araceae, kao npr., u Cronquistovom sistemu. Porodica je nedavno potvrđene jer su molekulske sistematske studije pokazale da Acorus nije usko srodnički povezan sa Araceae ili bilo kojom drugom monokotiledonskom porodicom, što navodi biljne sistematičare na stav da da rod i porodicu postave u poseban red. Ovom položaju trenutno nedostaje podrška klasičnih morfoloških ispitivanja biljaka, a neki taksonomi ga i dalje svrstavaju u potporoicu Araceae, red Alismatales. Sistem APG III prepoznaje Acorales kao red, za razliku od Alismatales, i kao sestrinsku grupu za sve ostale monokotiledone. Ovu vezu potvrđuju novija filogenetska istraživanja. [4][5]. Tretman u APG IV sistemu nije promenjen u odnosu na APG III.

Vrste

uredi

U starijoj literaturi i na mnogim web stranicama još uvijek postoji velika konfuzija, pri čemu se naziv "Acorus calamus", podjednako, ali pogrešno, primjenjuje na "Acorus americanus" (ranije" Acorus calamus var. americanus) . Od jula 2014. godine, kompetentn Kew Checklist prihvata samo dvije vrste, od kojih jedna ima tri prihvaćena varijeteta:

Acorus iz Evrope, Kine i Japana prenesen je u Sjedinjene Države.

Rasprostranjenje i stanište

uredi

Ove biljke nalaze se u močvarnim područjima, posebno u samim močvarama, gdje se šire pomoću debelih rizoma. Kao i mnoge druge močvarne biljke, oni zavise od aerenhima koji dovodi kisik do korijenske zone. Često se javljaju na obalama i poplavnim vodama, gdje vodostaji sezonski variraju.

Ekologija

uredi

Domaća severnoamerička vrsta pojavljuje se u mnogim ekološkim studijama. U poređenju s drugim vrstama močvarnih biljaka, imaju relativno visoku konkurentnu sposobnost. Iako mnoge močvarne biljke akumuliraju velike banke zakopanog sjemena, sjemenske banke „Acorus“ možda neće nakupljaju se u nekim močvarnim područjima usled slabe proizvodnje semena. Čini se da su sjemenke prilagođene za klijanje u čistinama; nakon perioda skladištenja u hladnoći, sjeme će klijati nakon sedam dana svetlosti sa fluktuirajućom temperaturom, a nešto duže pod konstantnom temperaturom. Uporedna studija osobina njegove životne historije klasificirala ih je je kao "međuprostorni busen", tj. vrstu koja ima gust habitus i tendenciju da zauzima praznine u močvarnoj vegetaciji, za razliku od Iris versicolor.[9][10][11]

Toksičnost

uredi
 
Slatka zastava (2006.. crtež Istraživačkog centra za divljinu USGS-a)

Uprava za hranu i lijekove Sjedinjenih Država zabranil je 1968. godine proizvode dobijeni iz „Acorus calamus“, koji su bili aditivi u hrani. Upitna hemikalija koja je dobijena iz ove biljke bila je β-azaron. Postoji konfuzija u procjeni da li ovu supstancu sadržesvi varijeteti A. calamus.[12][13][14][15]

U prirodi postoje četiri varijeteta A. calamus: diploidni, triploidni, tetraploidni i heksaploidni. Diploidi ne proizvode kancerogeni β-azaron. Poznato je da diploidi prirodno rastu u istočnoj Aziji (Mongolija i Sibir) i sjevernoj Americi. Triploidni citotip vjerovatno je nastao u himalajskoj regiji, kao hibrid između diploidnih i tetraploidnih citotipova.

Sjevernoamerički kalamus poznat je kao Acorus calamus var. americanus ili u novije vrijeme jednostavno Acorus americanus. Poput diploidnih sojeva, A. calamus u dijelovima Himalaja, Mongolije i Sibira, severnoamerički diploidni varijetet ne sadrži kancerogeni β-asaron. Istraživanja su redovnono pokazivala da "β-asaron nije detektiran u sjevernoameričkom spontanom diploidnom akorusu Calamus var. americanus".

Upotreba

uredi

Listovi nekih vrsta sa paralelnim venama sadrže eterska ulja koja daju ugodan miris kad se osuše. Fino sječeni listovi stavljani su su po podu u Srednjem vijeku, kako za miris, tako i za pretpostavljenu efikasnost protiv štetnika (životinja)

Reference

uredi
  1. ^ Reveal, James L. (17. 2. 2011). "Indices Nominum Supragenericorum Plantarum Vascularium – S, Solanales". Indices Nominum Supragenericorum Plantarum Vascularium Alphabetical Listing by Genera of Validly Published Suprageneric Names. University of Maryland and Cornell University.
  2. ^ Kew World Checklist of Selected Plant Families[mrtav link]
  3. ^ van der Valk, A. G.; Davis, C. B. (1978). "The role of seed banks in the vegetation dynamics of prairie glacial marshes". Ecology. 59 (2): 322–35. doi:10.2307/1936377. JSTOR 1936377.
  4. ^ Soltis et al 2011.
  5. ^ Givnish et al 2010.
  6. ^ Keddy, P.A. 2010. Wetland Ecology: Principles and Conservation (2nd edition). Cambridge University Press, Cambridge, UK. Chapter 1.
  7. ^ Nooteboom, H.P. (ed.) (2011). Flora Malesiana 20: 1-61. Noordhoff-Kolff N.V., Djakarta.
  8. ^ Boyce, P.C., Sookchaloem, D., Hetterscheid, W.L.A., Gusman, G., Jacobsen, N., Idei, T. & Nguyen, V.D. (2012). Flora of Thailand 11(2): 101-325. The Forest Herbarium, National Park, Wildlife and Plant Conservation Department, Bangkok.
  9. ^ Gaudet, C.L.; Keddy, P.A. (1988). "Predicting competitive ability from plant traits: a comparative approach". Nature. 334 (6179): 242–243. doi:10.1038/334242a0. Figure 1.
  10. ^ Shipley, B.; Keddy, P.A.; Moore, D.R.J.; Lemky, K. (1990). "Regeneration and establishment strategies of emergent macrophytes". Journal of Ecology. 77 (4): 1093–1110. doi:10.2307/2260825. JSTOR 2260825. Appendix 3.
  11. ^ Boutin, C.; Keddy, P. A. (1993). "A functional classification of wetland plants". Journal of Vegetation Science. 4 (5): 591–600. doi:10.2307/3236124. JSTOR 3236124. Figure 2
  12. ^ Leck, Mary Allessio; Simpson, Robert L. (1995). "Ten-year seed bank and vegetation dynamics of a tidal freshwater marsh" (PDF). American Journal of Botany. 82 (12): 1547–1557. doi:10.2307/2446183. hdl:2027.42/141113. JSTOR 2446183.
  13. ^ Evstatieva et al., Fitologiya 48: 19–22. 1996; Löve & Löve, Proc. Genet. Soc. Canada 2: 14–17. 1957
  14. ^ Govaerts, R. & Frodin, D.G. (2002). World Checklist and Bibliography of Araceae (and Acoraceae): 1-560. The Board of Trustees of the Royal Botanic Gardens, Kew.
  15. ^ Marongiu, L.B; Piras, A; Porcedda, S (2005). "Chemical composition of the essential oil and supercritical CO2 extract of Commiphora myrrha (Nees) Engl. and of Acorus calamus". Journal of Agricultural and Food Chemistry. 53 (20): 7939–43. doi:10.1021/jf051100x. PMID 16190653.

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Acoraceae
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Acoraceae&oldid=3625007"