Grčki jezik

grčki jezik Ελληνικά Elinika
Regije govorenja	istočno Sredozemlje
Države govorenja	Grčka Kipar
Jezička porodica	grčki jezik
Broj govornika	oko 13 miliona (2012.)
Službeni status
Služben u	EU Grčka Kipar
Regulator(i)	nema oficijelne regulacije
Jezički kod
ISO 639-1	el
ISO 639-3	ell
Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika

Grčki (na grčkom, Ελληνικά, fon. ellinika – "helenski") je indoevropski jezik sa pisanom historijom od 3.500 godina. Danas ga govori 12 miliona ljudi u Grčkoj, bivšoj Jugoslaviji (posebno u Makedoniji), Albaniji i Turskoj.

To je indoevropski jezik koji se sreće već oko 14. vijeka p. n. e. u kritskim zapisima poznatim kao linearno B pismo. Mikenski grčki ovog perioda se razlikuje od kasnijeg klasičnog ili antičkog grčkog iz 8. vijeka p. n. e. i kasnije, kada su tekstovi već zapisivani grčkim alfabetom.

Savremeni grčki je živi jezik i jedan od najbogatijih jezika današnjice, sa fondom od preko 600.000 riječi. Neki stručnjaci prenaglašavaju njegovu sličnost sa hiljadama godina starijim klasičnim grčkim. Razumijevanje između ova dva jezika je stvar rasprave. Jezik iz helenskog i bizantijskog perioda je mnogo bliži savremenom grčkom. U periodu od 1834. do 1976. pritisak je vršen da se u zvaničnoj upotrebi koristi katarevusa (gr. Καθαρεύουσα [katha’revusa]), puristički jezik kojim su zanemarivani vijekovi prirodnih lingvističkih promjena i kojim se namjeravalo vratiti grčki na klasični oblik. Ovaj oblik je bio prisutan u zvaničnim dokumentima, kao i u štampanom obliku, ali svakodnevni govor Grka je bio drugačiji. On je napokon prihvaćen kao zvanični jezik 1976. i poznat je kao dimotiki (gr. Δημοτική [Dhimoti’ki]). Ipak, mnoge riječi su ostale neizmjenjene tokom vijekova i ušle su i u druge jezike. Tipični primjeri ovakvih riječi su astronomija, demokratija, antropologija, teatar i druge.

Historija

Porijeklo

Postoji mnogo teorija o nastanku grčkog jezika. Jedna od njih govori da je nastao migracijom proto-grčkog stanovništva u današnju Grčku, što datira između 3200. i 1900. p. n. e. Druga smatra da je jezik evoluirao iz ranog indoevropskog jezika.

Linearno B pismo

Prvo poznato pismo grčkog jezika je linearno B pismo, po prirodi slogovnik, korišteno u arhaičnom mikenskom dijalektu. Linearno B nije dešifrovano sve do 1953. Nakon pada mikenske civilizacije, u periodu od oko 500 godina pisanje ili nije postojalo, ili su svi zapisi uništeni. Od ranog klasičnog perioda, grčki jezik se piše grčkim alfabetom za koji se pretpostavlja da je potekao od feničanskog. Ovo se desilo otprilike u Homerovo vrijeme.

Antički grčki dijalekti

U arhaičnom i klasičnom periodu izdvajala su se tri dijalekta grčkog jezika, aeolski, jonski i dorski, što odgovara trima glavnim grčkim plemenima, Aeolijancima (pretežno naseljenim na Egejskim ostrvima), Joncima (naseljenim u današnjoj Turskoj) i Dorcima (stanovnici Peloponeza, kao što su Spartanci). Homerove Ilijada i Odiseja su pisane vrstom književnog jonskog dijalekta uz pozajmice iz nekoliko drugih dijalekata. Jonski je, stoga, postao primarni književni jezik drevne Grčke, sve do uspona Atine u kasnom 5. vijeku. Dorski je bio standardni za lirsku poeziju, kao što su horske ode grčkih tragičara.

Atički grčki

Atički grčki, subdijalekt jonskog, je bio vijekovima jezik Atine. Većina klasične grčke književnosti koja je danas dostupna napisana je atičkim grčkim, uključujući tekstove Platona i Aristotela.

Koine grčki

Kako su Grci kolonizirali područje od Male Azije do Egipta i od Gibraltara do Srednjeg istoka, tako se i grčki razvijao u mnogobrojne dijalekte. Aleksandar Makedonski (356. p. n. e.- 323. p. n. e.) je bio presudan činilac u ujedinjavanju ovih dijalekata u jedinstveni oblik zvan Kini, arh. Koine (gr. Κοινή [Ki’ni – Koi’ne]), prema grčkoj riječi koja znači zajednički. Kini grčki se često naziva i grčkim Novog Zavjeta jer je njime napisan prvi prijevod ovog djela sa aramejskog i koji je bio osnova za većinu drugih, kasnijih, prijevoda.

Uvođenjem zajedničkog dijalekta, Aleksandrova vojska je lakše komunicirala međusobno. Jezik su učili i stanovnici okupiranih zemalja, čime je grčki postao svjetski jezik.

Od Helenskog do Osmanlijskog perioda

Grči jezik se nastavio razvijati i nakon Aleksandra, tokom Helenskog perioda (323. p. n. e. – 281. p. n. e.). Tokom ovog perioda pojavila se Septuaginta, grčki prijevod hebrejske Biblije.

Tokom vijekova, grčki je bio lingua franca cijelog Rimskog carstva. Tokom rimskog perioda se pojavila i grčka verzija Novog Zavjeta. Nakon pada carstva 476. n. e., grčki se nastavio koristiti kao zvanični jezik Istočnog rimskog carstva (kasnije Bizantije) sve do pada Carigrada pod osmanlijsku vlast 1453.

Tokom osmanlijskog perioda, grčki u pisanom i govornom obliku je potisnut i u mnogome se promijenio. Ovaj period je završio propašću carstva u Prvom svjetskom ratu i formiranjem nove grčke države 1919. godine.

Savremeni grčki

Iz ovih osnova je nastao savremeni grčki današnjice. On ima dva oblika, jedan donekle vještački, konzervativni zvan Καθαρεύουσα (koji sadrži mnogo antičkih riječi izgovorenih na moderniji način) koji je bio zvaničan do 1976. i drugi, narodni (što mu i ime govori Δημος – 'narod'), Δημοτική, koji je danas zvaničan jezik Grčke.

Grčko pismo
Α α Alfa	Β β Beta
Γ γ Gama	Δ δ Delta
Ε ε Epsilon	Ζ ζ Zeta
Η η Eta	Θ θ Theta
Ι ι Jota	Κ κ Kapa
Λ λ Lambda	Μ μ Mi
Ν ν Ni	Ξ ξ Ksi
Ο ο Omikron	Π π Pi
Ρ ρ Ro	Σ σ Sigma
Τ τ Tau	Υ υ Ipsilon
Φ φ Fi	Χ χ Hi
Ψ ψ Psi	Ω ω Omega
Davne slova
Digama	Stigma
Heta	San
Kopa	Sampi
Šo

Gramatika

Grčki, kao i mnogi stariji indoevropski jezici je vrlo izmjenjiv jezik, odnosno, imenice se mijenjaju u pet padeža (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ i vokativ) tri gramatička roda (muški, ženski i srednji rod), tri gramatička broja (jednina, dvojina ili dual i množina). Glagoli imaju četiri gramatička stanja, tri glagolska odnosa (pasiv, aktiv, subjektiv), kao i tri gramatička broja. Grčki je jedan od rijetkih indoevropskih jezika koji je očuvao tzv. sintetički pasiv.

Δημοτική je izgubio dativ, osim u par izraza kao εν τάξει [en ’daxi] što znači uredu. Ostale primjetne promjene u gramatici su i gubitak infinitiva, duala kao i pojednostavljenje sistema gramatičkih prefiksa.

Fonologija

U grčkoj fonologiji postoje određena sandi pravila, neka pisana, a neka ne. Tako se, naprimjer, ν ispred bilabijalnih i velarnih suglasnika izgovara kao m i ng, respektivno, i piše se μ (npr. u συμπάθεια) i γ (npr. u συγχρονίζω) ako do promjene dolazi unutar riječi. Arhaična riječ ἐστὶ [es’ti] sa značenjem jeste, u savremenom jeziku dobija ν u akuzativnom članu (τον i την) koje se gubi zavisno od slova kojim počinje sljedeća riječ. Ovo pravilo se naziva nepostojano ni. U τον πατέρα, prva riječ se izgovara [tom], a s obzirom da se kombinacija m p čita kao mb, cijela ova kombinacija se čita [tom ‘batera].

Historijske fonetske promjene

Glavne fonetske promjene između klasičnog i savremenog grčkog se ogledaju u pojednostavljenju sistema samoglasnika i promjeni nekih suglasnika u frikative. Klasični grčki je imao pet kratkih i sedam dugih samoglasnika, kao i brojne diftonge. Ovo je umanjeno na jednostavan pet-suglasnički sistem. Najočoglednija je promjena zvukova i, ē, y i oi u jednostavan samoglasnik i. Suglasnici b, d i g su postali v, dh [ð] i gh [gʰ]. Aspiranti ph, th, kh su postali f, th [þ], kh [χ].

Pismo

Grčki se piše grčkim alfabetom koji potiče iz 8. vijeka p. n. e. On se sastoji od 24 slova, i to:

Αα Ββ Γγ Δδ Εε Ζζ Ηη Θθ Ιι Κκ Λλ Μμ Νν Ξξ Οο Ππ Ρρ Σσς Ττ Υυ Φφ Χχ Ψψ Ωω

Također pogledajte

• Spisak grčkih izreka