Polesje
„Polesie” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Polesie (razvrstavanje).
Polesje (ukr. Полі́сся; blr. Пале́сс; rus. Полесье; polj. Polesie) istorijsko-kulturna i fizičko-geografska je oblast i jedno od najvećih evropskih močvarnih područja u jugozapadnom delu Istočnoevropske nizije. Smešteno je u području Poleske nizije duž tokova Pripjata i Desne. Zauzima površinu od oko 130.000 km² na severu Ukrajine, jugu Belorusije, istočnim delovima Lublinskog Vojvodstva Poljske i zapadne delove Brjanske oblasti Rusije.
U osnovi termina Polesje na svim jezicima leži koren les što aludira da je Polesje teritorija „pod lesom“. Po jednoj varijanti termin „les“ je slovenskog porekla i označava šumu (rus. лес - šuma),[1][2] dok je prema drugom shvatanju reč o baltičkoj reči „pol-/pal-“ koja u osnovi označava močvaran kraj.[3]
Najveći deo Polesja obuhvata područja severne Ukrajine i krajnjeg juga Belorusije, te manje delove Vojvodstva Lublinskog u Poljskoj i Brjanske oblasti u Rusiji. Oblast se nalazi u vegetacionoj zoni mešovitih listopadnih šuma, a južna granica oblasti predstavlja ujedno i granicu između listopadnih šuma i šumostepe. U osnovi močvarna oblast je obimnim meliorativnim radovima u periodu od 60-ih do 80-ih godina prošlog veka pretvorena u plodno obradivo tlo.
Belorusko Polesje zauzima južne delove Brestske i Gomeljske oblasti površine oko 61.000 km² (ili nešto manje od trećine državne teritorije Belorusije). Regija se od zapada ka istoku proteže dužinom od oko 500 km, dok je širina u proseku oko 200 km. uslovno rečeneo deli se na zapadno i istočno Polesje, a granica između njih su reke Jaseljda i Gorinj.
Belorusko Polesje deli se na 5 fizičko-geografskih celina: Brestsko, Pripjatsko, Zagorodje, Mazirsko i Gomeljsko.[4] Belorusko Polesjeo pripada slivovima reka Pripjat, Ščara, Muhavec, Braginka i Bug. Reke Dnjepar i Bug su međusobno povezane kanalom Dnjepar-Bug koji ide preko ovog dela Polesja.
Ukrajinsko Polesje obuhvata prostrano područje na sveru Ukrajine širine oko 100 km, i čini oko 20% celokupne državne teritorije. Reka Dnjepar deli ga na dva dela Pravoberežno i Levoberežno Polesje.
Polesju pripadaju istočni delovi Lublinskog Vojvodstva, krajevi uz srednji tok reke Bug. Zapadna granica poljskog polesja ide rekom Vepš.
Mnogi etnolozi smatraju stanovnike Polesja posebnom etničkom grupom nezavisnom od Ukrajinaca i Belorusa, označavajući ih kao Poleščuke.
- ↑ Климчук Ф. Д. Географическая проекция внутренней формы названия «Полесье» // Региональные особенности восточнославянских языков, литератур, фольклора и методы их изучения. Тезисы докладов и сообщений ІІІ республиканской конференции. Часть І. — Гомель, 1985. — С. 93–96.
- ↑ Крывіцкі А. А. Назва Палессе – свая ці чужая? // Роднае слова. — 1997. — № 8. — С. 35–43.
- ↑ Катонова Е. М. Балто-славянские контакты и проблема этимологии гидронимов // Проблемы этногенеза и этнической истории балтов. Тезисы докладов. — Вильнюс, 1981. — С. 96-98.
- ↑ Мороз М. А., Чаквин И. В. Полесье как историко-этнографическая область, ее локализация и границы // Полесье. Материальная культура. — С. 40.
