Abraham

Za druga značenja, pogledajte Abraham (višeznačna odrednica).

Abraham
Rembrandt Harmensz. van Rijn: Abraham
Rođenje	Ur Kasdim, današnji Irak
Smrt	Hebron, Kanaan
Poznat(a) po	Abrahamske religije su dobile naziv po njemu: tradicionalni osnivač jevrejske nacije, duhovni predak kršćana, jedan od važnijih islamskih poslanika
Supružnik/ci	Sara Ketura
Djeca	Išmael Isak Zimran Jokšan Medan Midjan Išbak Šuah
Roditelji	Terah (otac) Amathlai (majka)

Abraham ili Avram ili Ibrahim (na jevrejskom, אַבְרָהָם , Avrāhām; na arapskom, ابراهيم , Ibrāhīm; što znači „otac, vođa mnogih“) smatra se patrijarhom ili pročelnikom jevrejske religije, a onda i kršćanstva, i islama, u kojem on igra ulogu značajnog Božijeg proroka. Njegov život je opisan u Bibliji (Stari zavjet) i u Kur'anu.

U judaizmu, on je osnivač posebnog odnosa između Jevreja i Boga; u kršćanstvu, on je duhovni rodonačelnik svih vjernika, bilo Jevreja ili nejevreja; i u islamu, on je karika u lancu islamskih poslanika koji počinje sa Adamom i kulminira sa Muhamedom.

Glas Gospodnji došao je Abrahamu u viziji i ponovio obećanje zemlje i potomstva brojnih poput zvijezda. Abraham i Bog sklopili su ceremoniju saveza i Bog je rekao o budućem ropstvu Izraela u Egiptu. Bog je Abrahamu opisao zemlju koju će njegovo potomstvo prisvojiti: zemlju Kenejaca, Kenizejaca, Kadmonaca, Hetita, Perizejaca, Refaima, Amorejaca, Kanaanaca, Girgašejaca i Jebusejaca.

Priča o Abrahamovom životu kako je ispričana u narativu Knjige Postanka u hebrejskoj Bibliji vrti se oko tema potomstva i zemlje. Rečeno je da ga je Bog pozvao da napusti kuću svog oca Teraha i nastani se u zemlji Kanaanu, što Bog sada obećava Abrahamu i njegovom potomstvu. Ovo obećanje je kasnije naslijedio Isak, Abrahamov sin, od njegove supruge Sare, dok je Isakovom polubratu Išmaelu također obećano da će on biti osnivač velike nacije. Abraham kupuje grobnicu (Pećinu Patrijaraha) u Hebronu kao Sarin grob, čime utvrđuje svoje pravo na zemlju; i, u drugoj generaciji, njegov nasljednik Isak je oženjen ženom iz njegovog roda da bi stekao odobrenje svojih roditelja. Abraham se kasnije ženi Keturom i ima još šest sinova; ali, nakon njegove smrti, kada je sahranjen pored Sare, Isak je taj koji prima "sva Abrahamova dobra", dok ostali sinovi dobijaju samo "darove".

Većina naučnika gleda na patrijarhalno doba, zajedno sa Egzodusom i periodom biblijskih sudija, kao na kasni književni konstrukt koji se ne odnosi ni na jedno određeno historijsko doba, i nakon jednog vijeka iscrpnog arheološkog istraživanja, nije pronađen nijedan dokaz koji potvrđuje postojanje historijskog Abrahama. Uglavnom se zaključuje da je Tora, serija knjiga koja uključuje Postanak, nastala tokom ranog perzijskog perioda, otprilike 500. godine p. n. e, kao rezultat napetosti između jevrejskih zemljoposjednika koji su ostali u Judeji za vrijeme babilonskog ropstva i svoje pravo na zemlju pratili preko svog "oca Abrahama", i prognanika koji su se vraćali koji su svoju protivtužbu zasnovali na Mojsiju i tradiciji izlaska izraelaca iz Egipta.

Abrahamov ciklus u Bibliji

Struktura i narativni programi

Abrahamov ciklus nije strukturiran jedinstvenom zapletom usredsređenom na sukob i njegovo rješavanje ili problem i njegovo rješenje. Epizode su često samo labavo povezane, a slijed nije uvijek logičan, ali je ujedinjen prisustvom samog Abrahama, kao aktera ili svjedoka, i temama potomstva i zemlje. Ove teme čine "narativne programe" postavljene u Postanku 11:27–31 o sterilnosti Sare i 12:1–3 u kojima je Abrahamu naređeno da napusti zemlju svog rođenja u zemlju koju će mu pokazati YHWH.

Porijeklo i poziv

Terah, deveti po porijeklu od Noe, bio je otac Abrama, Nahora, Harana (hebrejski: הָרָן Hārān) i Sare. Haran je bio otac Lota, koji je bio Abramov nećak; porodica je živjela u Uru Haldejskom. Haran je tamo umro. Abram se oženio Sarajom. Terah, Abram, Saraja i Lot su otišli u Kanaan, ali su se nastanili u mjestu po imenu Haran (hebrejski: חָרָן Ḥārān), gdje je Terah umro u 205. godini. Prema nekim egzegezama (poput Nahmanida), Abram je zapravo rođen u Haranu i kasnije se preselio u Ur, dok je dio njegove porodice ostao u Haranu.

Bog je rekao Abramu da napusti svoju zemlju i rod i ode u zemlju koju će mu pokazati, i obećao je da će od njega napraviti veliki narod, blagosloviti ga, učiniti njegovo ime velikim, blagosloviti one koji ga blagosiljaju i prokleti one koji mogu prokleti ga. Abram je imao 75 godina kada je napustio Haran sa svojom ženom Sarajom, svojim nećakom Lotom, i materijalom i dušama koje su stekli, i otputovao u Šekem u Kanaanu. Zatim je razapeo svoj šator na istoku Betela i sagradio oltar koji je bio između Betela i Aja.

Saraja

Abrahamov savjet Saraji, akvarel James Tissot, oko 1900. (Jevrejski muzej, New York)

U zemlji kanaanskoj vladala je velika glad, tako da su Abram, Lot i njihova domaćinstva otputovali u Egipat. Usput je Abram rekao Saraji da kaže da mu je ona sestra, kako ga Egipćani ne bi ubili. Kada su ušli u Egipat, faraonovi službenici su faraonu pohvalili Sarajinu ljepotu, te su je odveli u palatu i dali Abramu robu u zamjenu. Bog je pogodio faraona i njegovu porodicu kugom, što je navelo faraona da pokuša da otkrije šta nije u redu. Nakon što je otkrio da je Sara udata žena, faraon je zahtijevao da Abram i Saraja odu.

Razdvajanje Abrama i Lota

Kada su živjeli neko vrijeme u Negevu nakon što su bili prognani iz Egipta i vratili se u područje Betela i Aja, Abramova i Lotova velika stada zauzimala su iste pašnjake. Ovo je postalo problem za stočare, koji su bili raspoređeni za stoku svake porodice. Sukobi između stočara postali su toliko problematični da je Abram predložio da Lot odabere odvojeno područje, bilo s lijeve ili desne strane, kako između njih ne bi bilo sukoba. Lot je odlučio da ide na istok u Jordansku ravnicu, gdje je zemlja bila dobro navodnjena svuda do Zoare, i nastanio se u gradovima ravnice prema Sodomi. Abram je otišao na jug u Hebron i nastanio se u ravnici Mamre, gdje je sagradio još jedan oltar za obožavanje Boga.

Čedorlaomer

Susret Abrahama i Melhisedeka, platno Dierica Boutsa starijeg, oko 1464–1467

Tokom pobune gradova na rijeci Jordan, Sodome i Gomore, protiv Elama, Abramov nećak, Lot, bio je zarobljen zajedno sa cijelim svojim domaćinstvom od strane invazijskih elamitskih snaga. Elamska vojska došla je da prikupi ratni plijen, nakon što je upravo porazila vojsku kralja Sodome. Lot i njegova porodica su u to vrijeme bili nastanjeni na periferiji Kraljevine Sodome, što ih je učinilo vidljivom metom.

Jedna osoba koja je izbjegla zarobljavanje došla je i rekla Abramu šta se dogodilo. Kada je Abram primio ovu vijest, odmah je okupio 318 obučenih sluga. Abramove snage krenule su na sjever u potjeru za elamskom vojskom, koja je već bila iscrpljena od bitke kod Siddima. Kada su ih sustigli kod Dana, Abram je smislio plan borbe tako što je svoju grupu podijelio na više jedinica i pokrenuo noćni napad. Ne samo da su uspjeli osloboditi zarobljenike, Abramova jedinica je jurila i zaklala elamitskog kralja Čedorlaomera u Hobi, sjeverno od Damaska. Oslobodili su Lota, kao i njegovo domaćinstvo i imovinu, i povratili svu oduzetu imovinu iz Sodome.

Po Abramovom povratku, Sodomin kralj je izašao da se sastane s njim u dolini Šaveh, "kraljevom dolu". Također, Melkisedek, kralj Salema (Jerusalema), svećenik El Elijona, iznio je hljeb i vino i blagoslovio Abrama i Boga. Abram je potom Melhisedeku dao desetinu svega. Kralj Sodome je tada ponudio da pusti Abramu da zadrži svu imovinu ako samo vrati svoj narod. Abram je odbio da prihvati bilo šta osim udjela na koji su njegovi saveznici imali pravo.

Zavjet komada

Glas Gospodnji došao je Abramu u viziji i ponovio obećanje zemlje i potomstva brojnih poput zvijezda. Abram i Bog sklopili su ceremoniju saveza i Bog je rekao o budućem ropstvu Izraela u Egiptu. Bog je Abramu opisao zemlju koju će njegovo potomstvo prisvojiti: zemlju Kenejaca, Kenizejaca, Kadmonaca, Hetita, Perizejaca, Refaima, Amorejaca, Kanaanaca, Girgašejaca i Jebusejaca.

Hagar

Abraham, Sara i Hagara, biblijska ilustracija iz 1897.

Abram i Saraja su pokušali da shvate kako će on postati rodonačelnik naroda, jer se nakon 10 godina života u Kanaanu nije rodilo nijedno dijete. Saraja je tada ponudila svoju robinju Egipćanka, Hagaru, Abramu s namjerom da mu ona rodi sina.

Nakon što je Hagar otkrila da je trudna, počela je da prezire Saraju. Saraju je odgovorila maltretiranjem Hagare, a Hagara je pobjegla u pustinju. Anđeo je razgovarao sa Hagarom kod fontane na putu za Šur. Uputio ju je da se vrati u Abramov logor i da će njen sin biti "divlji magarac od čovjeka; njegova će ruka biti protiv svakog čovjeka, a ruka svakog čovjeka protiv njega; i on će živjeti u inat sve svoje braće." Rečeno joj je da nazove svog sina Išmaela. Hagar je tada nazvala Boga koji joj je govorio "El-roi", ("Ti me Bog vidi:" KJV). Od tog dana pa nadalje, bunar se zvao Beer-lahai-roi ("Zdenac onoga koji živi i vidi mene."), koji se nalazi između Kadeša i Bereda. Zatim je učinila kako joj je naređeno vratila se svojoj gospodarici kako bi dobila dijete. Abram je imao 86 godina kada se Išmael rodio.

Sarah

Trinaest godina kasnije, kada je Abram imao 99 godina, Bog je proglasio Abramovo novo ime: "Abraham" - "otac mnogih naroda". Abraham je tada dobio instrukcije za savez komada, čiji je znak trebalo biti obrezivanje.

Bog je objavio Sarajino novo ime: "Sara", blagoslovio je i rekao Abrahamu: "Daću ti i sina od nje". Abraham se nasmijao i "rekao u svom srcu: 'Hoće li se roditi dijete onome ko ima sto godina? i hoće li Sara, koja ima devedeset godina, roditi [dijete]?'" Odmah nakon Abrahamovog susreta. sa Bogom, dao je obrezati čitavo svoje domaćinstvo, uključujući sebe (99 godina) i Išmeila (13 godina).

Religijske tradicije

Abrahamu se dat visok položaj poštovanja u tri glavne svjetske religije, judaizmu, kršćanstvu i islamu. U judaizmu, on je osnivač saveza, posebnog odnosa između jevrejskog naroda i Boga – što vodi vjerovanju da su Jevreji izabrani Božji narod. U kršćanstvu, Sveti Pavao je učio da je Abrahamova vjera u Boga – koja prethodi Mojsijevom zakonu – učinila od njega prototip svih vjernika, Jevreja ili nejevreja; a u islamu se vidi kao karika u lancu proroka koji počinje sa Adamom i kulminira u Muhammedu.

U judaizmu

U jevrejskoj tradiciji, Abraham se zove Avraham Avinu (hebrejski: אברהם אבינו), "naš otac Abraham", što znači da je on i biološki rodonačelnik Jevreja i otac judaizma, prvi Jevrej. Njegova priča se čita u sedmičnim dijelovima čitanja Tore, pretežno u parašotovima: Lech-Lecha (לֶךְ-לְךָ), Vayeira (וַיֵּרָא), Chayei Sarah (חַיֵּי שּהׂ), i Toled (ת).

U Legendama o Jevrejima, Bog je stvorio nebo i zemlju radi Abrahamovih zasluga. Nakon biblijskog potopa, Abraham je bio jedini među pobožnima koji se svečano zakleo da nikada neće napustiti Boga, studirao je u kući Noje i Šema kako bi naučio o "Putevima Božjim", nastavio liniju Visokih Svećenika od Noje i Šema, i dodijelivši službu Leviju i njegovom potomstvu zauvijek. Prije nego što je napustio očevu zemlju, Abraham je čudesno spašen iz užarene Nimrodove peći nakon njegove hrabre akcije razbijanja idola Kaldejaca u komade. Tokom svog boravka u Kanaanu, Abraham je bio naviknut da pruža gostoprimstvo putnicima i strancima i poučavao je kako da hvali Boga i znanje o Bogu onima koji su primili njegovu dobrotu.

Uz Isaka i Jakova, on je onaj čije bi ime izgledalo sjedinjeno s Bogom, jer se Bog u judaizmu zvao Elohei Abraham, Elohei Yitzchaq ve Elohei Ya'aqob ("Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev") i nikada Bog bilo koga drugog. Pominjao se i kao otac trideset nacija.

Abraham se općenito smatra autorom Sefer Yetzirah, jedne od najranijih sačuvanih knjiga o jevrejskom misticizmu.

Prema Pirkei Avotu, Abraham je prošao deset testova po Božjoj zapovjesti. Vezanje Isaka je navedeno u Bibliji kao test; ostalih devet nije specificirano, ali kasniji rabinski izvori daju različite liste.

U kršćanstvu

U kršćanstvu, Abraham se poštuje kao prorok kome je Bog odlučio da se otkrije i s kojim je Bog započeo savez (usp. Teologiju zavjeta). Sveti Pavao je izjavio da su svi koji veruju u Isusa (kršćani) "uključeni u Abrahamovo potomstvo i naslednici su obećanja datog Abrahamu." U Rimljanima 4, Abraham je hvaljen zbog njegove "nepokolebljive vjere" u Boga, što je povezano sa konceptom da su učesnici saveza milosti oni "koji pokazuju veru u spasonosnu silu Hristovu".

Kroz historiju, crkvene vođe, slijedeći Pavla, isticali su Abrahama kao duhovnog oca svih kršćana.[100] Augustin iz Hipona je izjavio da su kršćani "djeca (ili "sjeme") Abrahamova po vjeri", Sveti Ambrozije je izjavio da "pomoću svoje vjere kršćani posjeduju obećanja data Abrahamu", a Martin Luther je podsjetio na Abrahama kao "paradigmu čovjeka od vjere."

Rimokatolička crkva, najveća kršćanska denominacija, naziva Abrahama "naš otac u vjeri" u euharistijskoj molitvi Rimskog kanona, koja se čita za vrijeme mise. Također se spominje u kalendarima svetaca nekoliko denominacija: 20. augusta Maronitska crkva, 28. augusta u Koptskoj i Asirskoj crkvi Istoka, a 9. oktobra od Rimokatoličke crkve i Luteranske crkve – Sinoda u Misuriju. U uvodu svog prijevoda iz 15. stoljeća izvještaja Zlatne legende o Abrahamu, William Caxton je primijetio da se život ovog patrijarha čitao u crkvi na nedjelju Poklada. On je zaštitnik ugostitelja. Pravoslavna crkva ga obilježava kao "Pravednog praoca Avraama", sa dva praznika u svom liturgijskom kalendaru. Prvi put je 9. oktobra (za one crkve koje slijede tradicionalni julijanski kalendar, 9. oktobar pada na 22. oktobar po modernom gregorijanskom kalendaru), gdje se komemorira zajedno sa svojim nećakom "Pravednim Lotom". Drugi je na "Nedjelju praotaca" (dvije sedmice prije Božića), kada se spominje zajedno sa ostalim Isusovim precima. Abraham se spominje i u Božanskoj Liturgiji Bazilija Velikog, neposredno prije Anafore, a Abraham i Sara se prizivaju u molitvama koje sveštenik izgovara pred mladencima.

Neki kršćanski teolozi poistovjećuju "tri posjetitelja" sa Svetim Trojstvom, videći u njihovom ukazanju teofaniju koju je doživio Abraham.

U islamu

Glavni članak: Ibrahim

U Islamu, Ibrahim (Abraham) je jedna od karika u lancu Božijih poslanika koji počinje sa Adamom i kulminira i završava se sa Muhammedom. Ibrahim se spominje u 35 poglavlja Kur'ana, češće nego bilo koja druga biblijska ličnost osim Muse (Mojsija). Nazivaju ga i hanifom (monoteistom) i muslimanom (onim koji se pokorava), a muslimani ga smatraju poslanikom, arhetipom savršenog muslimana i cijenjenim reformatorom Kabe u Mekki. Islamske tradicije smatraju Ibrahima prvim pionirom islama (koji se još naziva i millat Ibrahim, "Abrahamova religija"), i da je njegova svrha i misija tokom cijelog života bila proglašavanje Jedinstva Boga. U islamu, Ibrahim zauzima uzvišenu poziciju među glavnim poslanicima i spominje se kao "Ibrahim Khalilullah", što znači "Abraham, Božiji miljenik".

Pored Ishaka i Jakuba, Ibrahim je među najčasnijim i najizvrsnijim ljudima pred Bogom. Ibrahim je također spomenut u Kur'anu kao "otac muslimana" i uzor zajednici.

Također pogledajte

• Stari zavjet

Dodatna literatura

• ʻAbdu'l-Bahá (1978). Barney, Research Department of the Universal House of Justice (ured.). Selections from the Writings of 'Abdu'l‑Bahá. Prevod: Bahá'í World Centre and by Gail, Marzieh. Baháʼí World Centre.
• ʻAbdu'l-Bahá (2014) [1908]. Barney, Laura Clifford (ured.). Some Answered Questions (Newly revised izd.). Haifa, Israel: Baháʼí World Centre. ISBN 978-0-87743-374-3.

Ovaj članak uključuje tekst iz ovog izvora, koji se nalazi u javno vlasništvo.

• ʻAbdu'l-Bahá (1912). MacNutt, Howard (ured.). The Promulgation of Universal Peace.
• Baháʼu'lláh (1976). Shogi Effendi (ured.). Gleanings from the Writings of Baháʼu'lláh. Prevod: Shoghi Effendi. Wilmette, Illinois, USA: Baháʼí Publishing Trust. ISBN 0-87743-187-6.
• Carr, David M.; Conway, Colleen M. (2010). "Introduction to the Pentateuch". An Introduction to the Bible: Sacred Texts and Imperial Contexts. John Wiley & Sons. ISBN 978-1405167383.
• Dever, William G. (2001). What Did the Biblical Writers Know, and when Did They Know It?: What Archaeology Can Tell Us about the Reality of Ancient Israel. Wm. B. Eerdmans Publishing. ISBN 978-0-8028-2126-3.
• Enns, Peter (2012). The Evolution of Adam. Baker Books. ISBN 978-1-58743-315-3.
• Exum, Jo Cheryl (2007). Retellings: The Bible in Literature, Music, Art and Film. Brill Publishers. ISBN 978-90-04-16572-4.
• Ginzberg, Louis (1909). The Legends of the Jews (PDF). Prevod: Henrietta Szold. Philadelphia: Jewish Publication Society. Arhivirano (PDF) s originala, 2022-10-09.
• Holweck, Frederick George (1924). A Biographical Dictionary of the Saints. B. Herder Book Co.
• The Book of Jasher. New York: Noah and Gould. 1840.
• Jeffrey, David Lyle (1992). A Dictionary of Biblical Tradition in English Literature. Wm. B. Eerdmans. ISBN 978-0-8028-3634-2.
• Kierkegaard, Søren (1980). The Concept of Anxiety: A Simple Psychologically Orienting Deliberation on the Dogmatic Issue of Hereditary Sin. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-02011-2.
• Levenson, Jon Douglas (2012). Inheriting Abraham: The Legacy of the Patriarch in Judaism, Christianity, and Islam. Princeton University Press. ISBN 978-0691155692.
• Lings, Martin (2004). Mecca: From Before Genesis Until Now. Archetype. ISBN 978-1-901383-07-2.
• Maulana, Mohammad (2006). Encyclopaedia of Quranic Studies (Set of 26 Vols.). Anmol Publications. ISBN 978-81-261-2771-9.
• McCarter, P. Kyle (2000). "Abraham". u Freedman, Noel David; Myers, Allen C. (ured.). Eerdmans Dictionary of the Bible. Amsterdam University Press. str. 8–10. ISBN 978-90-5356-503-2.
• McNutt, Paula M. (1999). Reconstructing the Society of Ancient Israel. Westminster John Knox Press. ISBN 978-0-664-22265-9.
• Mendes-Flohr, Paul (2005). "Judaism". u Thomas Riggs (ured.). Worldmark Encyclopedia of Religious Practices. 1. Farmington Hills, Mi: Thomson Gale. ISBN 978-0787666118 – preko Encyclopedia.com.
• Moore, Megan Bishop; Kelle, Brad E. (2011). Biblical History and Israel's Past. Grand Rapids, Mich.: William B. Eerdmans Pub. Company. ISBN 978-0-8028-6260-0. OCLC 693560718.
• Peters, Francis Edward (2003). Islam, a Guide for Jews and Christians. Princeton University Press. ISBN 978-1400825486.
• Pitard, Wayne T. (2001). "Before Israel". u Coogan, Michael D. (ured.). The Oxford History of the Biblical World. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-513937-2.
• Rutgers, Leonard Victor (1993). "The Iconography of the Sarcophagus of Junius Bassus (review)". Journal of Early Christian Studies. 1 (1): 94–96. doi:10.1353/earl.0.0155. ISSN 1086-3184. S2CID 170301601.
• Ska, Jean Louis (2006). Introduction to Reading the Pentateuch. Eisenbrauns. ISBN 978-1-57506-122-1.
• Ska, Jean Louis (2009). The Exegesis of the Pentateuch: Exegetical Studies and Basic Questions. Mohr Siebeck. ISBN 978-3-16-149905-0.
• Swayd, Samy S. (2009). The a to Z of the Druzes. Rowman & Littlefield. ISBN 978-0810868366.
• Smith, Peter (2000a). A Concise Encyclopedia of the Bahá'í Faith. Oneworld Publications. ISBN 978-1780744803. Pristupljeno December 26, 2020.
• Thompson, Thomas L. (2016) [1974]. The Historicity of the Patriarchal Narratives: The Quest for the Historical Abraham. Berlin/Boston: Walter de Gruyter GmbH & Co KG. ISBN 978-3-11-084144-2.
• Waters, Guy P.; Reid, J. Nicholas; Muether, John R. (2020). Covenant Theology: Biblical, Theological, and Historical Perspectives. Crossway. ISBN 978-1-4335-6006-4.
• Wright, Christopher J. H. (2010). The Mission of God's People: A Biblical Theology of the Church's Mission. Zondervan. ISBN 978-0-310-32303-7.

Vanjski linkovi

• Abraham na Wikimedia Commonsu